RECENZIJA: Dobri ljudi (Good People, 2014)

Gledajući kako javnost, donedavno tako žustra u razapinjanju “lopina”, sada odjednom lije stvarne i virtualne suze i organizira ulične procesije podrške gradskim i drugim “očevima” koji su “pali” zbog stvarnih ili navodnih “ruka u pekmezu”, teško je ne složiti se s ciničnim zaključkom talijanske poslovice o tome da je ključna razlika između lopova i poštenog čovjeka u nedostatku prilike. Upravo je ovo posljednje – situacija u kojoj običan čovjek dobija priliku “omrsiti” se bogatstvom stečenim na protuzakonit, nemoralan ili sumnjiv način – zahvalni motiv za brojne filmske trilere, pogotovo one koji svoj žanrovski sadržaj žele obogatiti elementima drame ili socio-ekonomskog komentara. Kao jedan od takvih primjera bi mogli poslužiti Dobri ljudi, američki film danskog režisera Henrika Rubena Genza koji se pojavio u domaćim kino-dvoranama.

Protagonisti, koje tumače James Franco i Kate Hudson, su Tom i Anna Wright, čikaški bračni par koji je zbog financijskih nedaća i naslijeđene nekretnine odlučio sreću potražiti u Londonu. Sreća ih ni tamo previše ne mazi, pa tako i uz Annin stalni posao učiteljice i Tomove povremene poslove kućnog majstora ne mogu sastaviti kraj s krajem, te im zbog dugova prijeti deložacija. Kada im podstanar podlegne predoziranju heroinom i tako nestane i dodatni izvor prihoda, stanje se čini očajnim, ali samo do trenutka kada Tom otkrije kako je pokojnik skrivao torbu s hrpom novaca. Wrightovi je odluče zadržati, svjesni da time riskiraju daleko ozbiljnije probleme od financijskih. Novac je, naime, pokojnik bio ukrao krvoločnom gangsteru Jacku Witkowskom (Spruell), koji je, pak, prethodno bio opelješio francuskog narko-bosa Khana (Sy). Oba kriminalca ne prežu ni od čega u potrazi za novcem i osvetom, a situaciju dodatno komplicira i policijski inspektor Holden (Wilkinson), koji je brzo zaključio da Wrightovi drže novac, ali čiji postupci sugeriraju da je u cijelu stvar upetljan iz razloga koji nisu potpuno profesionalne prirode.

Mnogi koji budu gledali Dobre ljude će film nazvati “generičkim”, odnosno tvrditi da su sve što se vidi u filmu “vidjeli već negdje prije”. Deja vu se, barem kod onih starijih, može objasniti sa Shallow Grave (u Hrvatskoj prevedenom kao Sasvim malo ubojstvo), dva desetljeća starim cjelovečernjim prvijencem britanskog režisera Dannyja Boylea koji je imao gotovo identičnu premisu. Neumitne usporedbe dva ostvarenja će, dakako, biti na štetu novog filma, s obzirom da je Boyle upravo sa svojim prvim filmom postao mezimac i kritike i publike. Za razliku od Boyleovog filma, koji je hitchocockovsku formulu o “običnom čovjeku u neobičnoj situaciji” iskoristio kako bi izgledao i zvučato “cool”, Dobri ljudi ne samo što se ne trude sakriti svoj relativno niski budžet, nego i priličnu štedljivost kada su u pitanju zaplet i likovi. Scenarij Kellyja Mastersona se kod karakterizacije drži načela “manje je više”, pa je tako od samog početka jasno tko je u filmu pozitivac, a tko negativac; među njima nema nikakvih skrivenih motiva ili složenosti, pa u radnji nema niti prostora za nekakve iznenadne obrate. Gledatelji, čak i oni malo iskusni, će unaprijed moći pogoditi i rasplet. Ono što Dobre ljude drži iznad vode je prije svega tehnička realizacija – Genz je predviđeni sadržaj u 90 minuta uspio ugurati s vojničkom preciznošću te napravio niz efektnih scena koji vješto koriste sumorno ozračje Londona. Njegov spartanski pristup režiji se najbolje odražava u sceni završnog obračuna koja pokazuje inventivnost bez obzira na svoju predvidljivost. Glumačka ekipa, dakako, tu nema nekog naročitog posla, ali solidno odrađuje posao –što uključuje u posljednje vrijeme hiperaktivnog Franca i pomalo zaboravljenu Kate Hudson (koja će, pak, fanovima koji još vode računa o takvim detaljima, u jednoj sceni nakratko na uvid staviti svoju golu stražnjicu) te uvijek pouzdanog Toma Wilkinsona.

Dobre ljude, međutim, najzanimljivijim čine upravo usporedbe s Boyleovom ostvarenjem, i to kao povod za razmišljanje kako se filmski svijet, a i svijet uopće, bitno promijenio u posljednja dva desetljeća. Nestala je srednja klasa koju su činili arogantni i pohlepni “yuppieji” i zamijenili su ih obični “šljakeri”, koji sami za sebe kažu da su “dobri ljudi”, koji su sve vrijeme poštovali pravila i pokušali marljivim radom izgraditi “američki san”, ali kojima današnji, recesijom nagriženi kapitalizam, za razliku od vrlog novog svijeta 1990-ih, ne jamči krov nad glavom. I možda se zato sa Tomom i Annom, čak i kada su u pitanju “generički” i jednodimenzionalni likovi u jednom solidnom, ali lako zaboravljivom trilerčiću, daleko lakše poistovjetiti. Kao što se slični fenomeni događaju s likovima nekih kriminalističkih drama iz stvarnog života.

DOBRI LJUDI

(GOOD PEOPLE)

uloge: James Franco, Kate Hudson, Tom Wilkinson, Sam Spruell, Omar Sy, Anna Friel

scenarij: Kelly Masterson

režija: Henry Ruben Genz

proizvodnja: Millennium Films, SAD, 2014.

trajanje: 90′

OCJENA: 5/10

RETRO-RECENZIJA: Ludi rat u Belfastu (An Everlasting Piece, 1999)

uloge: Barry McAvoy, Brian F. O'Byrne, Anna Friel, Pauline McLynn,
Ruth McCabe, Laurence Kinlan, Bill Conolly, Des McAleer, Colum Convey,
Ian Cregg
scenografija: Nathan Crowley
kostimografija: Joan Bergin
fotografija: Seamus Deasy
montaza: Stu Linder
glazba: Hans Zimmer
scenarij: Barry McAvoy
režija: Barry Levinson
proizvodnja: Bayahibe/Dreamworks/Sony, SAD, 2000.
distribucija: Continental
trajanje: 103 '

Colm (MacAvoy) je mladi katolik koji 80-tih godina u Belfastu dobije posao u duševnoj bolnici. Tamo također radi i George (O’Byrne), mladi protestant koji se u slobodno vrijeme bavi pisanjem poezije. Nakon što saznaju da se među pacijentima nalazi Scalper (Conolly), nekoć najbogatiji i najuspješniji prodavač vlasulja u cijelom Belfastu, Colm i George udružuju svoje snage kako bi od Scalpera nabavili listu klijenata i započeli vlastiti posao. Pri tome ih njihovo različito podrijetlo dobro služi, s obzirom da obojica riskiraju život ako zakucaju na vrata u pogrešnom dijelu grada. Nakon sjajnog početka Colmov i Georgeov posao je ugrožen kada njihov glavni dobavljač najavi kako bi eksluzivni ugovor mogao prepustiti konkurenciji. Prisiljeni da povećaju kvotu, Colm i George će morati intenzivirati svoje napore, što ce ih, stjecajem okolnosti, dovesti do toga da dobiju velike narudžbe od obje zaracene strane – IRA-e s jedne, te britanske vojske i policije s druge strane. Zbog svega toga Colm i George se odjednom nađu ne samo pred ozbiljnim moralnim dilemama koje bi mogle unistiti njihovo prijateljstvo, nego i u situaciji u kojoj bi im obojici prijetio zatvor ili smrt.

Barry Levinson je nakon “Oscara” za Kišnog čovjeka bio jednim od najhvaljenijih američkih režisera, ali su gotovo sva njegova ostvarenja u devedesetima uglavnom bila razočaravajuća. Tek u posljednje vrijeme Levinson, kojeg ce se daleko vise pamtiti kao kreatora izvrsne TV-serije Odjel za umorstva, se može pohvaliti pristojnim filmovima kao sto su Predsjedničke laži. U slucaju Ludog rata u Belfastu Levinson je imao sreću da surađuje sa svojim sugrađaninom i glavnim glumcem Barryjem McAvoyem, koji je bio odrastao u Ulsteru i čiji je scenarij inspiriran dogodovštinama vlastitog oca. Zbog toga film, čiji zaplet i nije bog-zna-što i koji obiluje klišejima, ima dosta šarma zbog autentičnosti kao i zbog toga što McAvoy izvuci maksimum humora iz depresivnog okružja vjerskim sukobom podijeljenog otoka u kojem njegovi junaci žive. Levinson je, po običaju, pokazao ne baš previše smisla za ritam i film ponekad izgleda sporiji nego što bi trebao biti. No, vrlo dobra fotografija Seamusa Deasyja, niz doista smiješnih scena kao i tradicionalno uigrana ekipa britanskih i irskih glumaca – među kojom su legendarni škotski komičar Billy Conolly i Anna Friel (San ljetne noći), koja glumi Colmovu djevojku, jedina poznata imena – sve su to razlozi zbog kojih bi Ludi rat u Belfastu trebalo preporučiti kao prilično zabavan a istovremeno i neobično humani filmić.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.