Oznaka: Anna de Armas

RECENZIJA: Blonde (2022)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Sumrak civilizacije se može opisati kao razdoblje u kojem se više energije ulaže u destrukciju nego u stvaranje. Teško se oteti dojmu da živimo u jednom takvom razdoblju, s obzirom na to što se događa s međunarodnim pravom, nacionalnim valutama, kontinentalnim ekonomijama, naizgled banalnim detaljima svakodnevnog života koje su generacije uzimale zdravo za gotovo, a onda i kulturnom baštinom. Tome svoj doprinos u posljednje vrijeme daje i Hollywood, gdje se pod krinkom “progresivizma”, “političke korektnosti” i suočavanja s grijesima prošlosti napadaju temelji američke, zapadne i globalne kulture. Meta tog procesa, koji je stekao odlike nihilističke stihije, je na kraju postao i sam Hollywood. To se može vidjeti u načinu na koji je tretirao jednu od svojih najvećih ikona u Blonde, biografskom filmu Andrewa Dominika koji je nedavno postao jedno od najkontroverznijih filmskih naslova u posljednje vrijeme, ali isto tako jedan od najneugodnijih za gledanje.

Andrew Dominik je osim režije i napisao scenarij na temelju istoimenog romana feminističke spisateljice Joyce Carol Oates, poznatog po tome što je nastojao dati fiktivan prikaz života znamenite glumice i seks simbola Marilyn Monroe. Njegov film predstavlja drugu po redu adaptaciju, s obzirom da je 2001. godine bila snimljena televizijska miniserija s Poppy Montgomery u glavnoj ulozi. Dominikov film predstavlja prikaz nekih od najvažnijih događaja u biografiji Marilyn Monroe, od 1933. godine kada mala Norma Jean Baker (Lily Fisher) odrasta u domu svoje alkoholu sklone i mentalno neuravnotežene majke Gladys (Julianne Nicholson). Majka, frustrirana zbog toga što ih je otac ostavio, se iskaljuje na djevojčici i nakon jednog zastrašujućeg incidenta završi u duševnoj bolnici, a Norma Jean ide u sirotište. Desetljeće kasnije sad već odrasla Norma Jean (Anna De Armas) se pokušava probiti u Hollywood kao manekenka i glumica, ali njen savršeni fizički izgled je često izgovor za seksualno iskorištavanje. Jedna takva seansa kod producenta Daryla F. Zanucka (David Warshofsky) joj, međutim, omogući ugovor sa studijom 20th Century Fox na čijim će filmovima izgraditi karijeru pod pseudonimom Marilyn Monroe. Jedini muškarci s kojima ima koliko-toliko zdrav odnos su neobičan par koji čine djeca poznatih glumaca – Charlie “Cass” Chaplin Jr. (Xavier Samuel) i Eddy Robinson (Evan Williams) – s kojima prakticira seks utroje. Kada s jednim od njih zatrudni usred skupe produkcije, studio je prisiljava na pobačaj. Marilyn Monroe pokušava naći sreću s bejzbol superzvijezdom Joe Di Maggiom (Bobby Canavale), ali taj propada zbog toga što tradiciji skloni sportaš ne može smisliti korištenje seksualnih aluzija u njenim filmovima, što dovodi do nasilja i razvoda. Sljedeći muškarac u njenom životu je dramski pisac Arthur Miller (Adrien Brody) koji se, čini, jedini u njoj prepoznaje ozbiljnu glumicu umjesto starlete. Njihov brak propada zbog spontanog pobačaja, nakon čega se Marilyn okreće alkoholu i pilulama. Njenom tragičnom kraju će dodatno kumovati ljubavna veza s predsjednikom Johnom F. Kennedyjem (Caspar Phillipson).

Andrew Dominiku biografski žanr nije stran, s obzirom da je slavu stekao filmovima kao što su Chopper i (prilično precijenjeni) vestern Ubojstvo Jessea Jamesa od kukavice Boba Forda. U slučaju biografije Marilyn Monroe, vjerojatno najprepoznatljivije glumice u povijesti Hollywooda koja je šest desetljeća nakon smrti isto tako slavna kao na vrhuncu karijere, morao se suočiti s time da je njen život služio kao nadahnuće cijelom nizu umjetnika kao što su Andy Warhol i Elton John, odnosno da su detalji njenog života dobro poznati. Stoga je bilo teško na ekran donijeti nešto originalno, pa se Dominik odlučio da naglasak stavi na “najsočnije” detalje koji će biti prikazani na “šokantan” način i učiniti film predmetom kontroverze. Glavna je odluka bila ta da se život Marilyn Monroe prikaže kao manje-više neprestano stradanje, odnosno promovira vrlo popularna teza kako je njen imidž superzvijezde i seks-simbola za kojim su svi muškarci žudjeli, a sve žene htjele biti u stvarnosti bio krinka. Iza “Marilyn” se krila “Norma Jeane”, lijepa, ali izuzetno krhka žena koja je od najranijih dana bila metom zlostavljanja te čija će simbolična i uzaludna potraga za ocem dovesti do još zlostavljanja – fizičkog, psihološkog i seksualnog – u kome sudjeluju gotovo svi, od majke, preko agenata, direktora studija, režisera, njenih muževa i, na kraju, karizmatskog predsjednika. Dominik, kombinirajući fikciju sa stvarnim ličnostima i događajima, reducira Marilyn na žrtvu te nastoji izbjeći da se život slavne glumice pokaže glamuroznim ili barem zanimljivim.

Rezultat je prilično neugodan film koji još neugodnijim čini Dominikov stil, koji kao da posljednjem skeptiku želi utuviti u glavu da gleda “uzvišeno” djelo umjetničke kinematografije. Većina filma je napravljena u crno-bijeloj tehnici, dok su pojedine scene u boji; Dominik također eksperimentira s formatom slike koji skače s 4:3 na 2,35:1, nastojeći, često bez mnogo uspjeha, praviti razliku između Marilynih fantazija i njene žalosne stvarnosti. Dodatni problem je i glazba Nicka Cavea i Warrena Ellisa koja zvuči anakrono i gledatelje podsjeća da je Blonde film iz 2020-ih, a ne pokušaj rekonstrukcije prošlosti.

Jedina osoba koju se u ovom filmu mora pohvaliti je Anna De Armas, kubanska glumica koja je uložila dosta toga u zahtjevnu i prilično nezahvalnu ulogu. De Armas, iako fizički ne sliči na Marilyn, se pobrinula da je što vjernije utjelovi – u pitanju nisu samo frizura i kostimi, nego i šminka, kontaktne leće i čak posebna zubna proteza. De Armas je pažljivo proučavala Marilyn i njene filmove, te je njen prikaz slavne glumice izuzetno uvjerljiv. Za svoj nastup bi mogla očekivati “Oscara”, ali se to čini malo vjerojatnim s obzirom na kontroverze. Mnogi su film napali kao eksploatacijski, odnosno optužili da Marilyn simbolički radi isto ono što joj je radio Hollywood. Razlog je dijelom i u tome što se De Armas u velikom broju scena pojavljuje razodjevena ili potpuno gola, odnosno što njen lik u pojedinim scenama sudjeluje u seksualnim aktivnostima prikazanim na tako eksplicitan način, da je od cenzorskog odbora MPAA dobio najstroži mogući rejting – NC-17. U prošlosti, kada su se takvi filmovi prikazivali u kin-dvoranama, to je za film bilo smrtna presuda, ali danas, kada se film distribuira na streaming servisima, i nije toliki problem. Cenzorski kriteriji, doduše, izgledaju uobičajeno neopravdani, s obzirom da se daleko “sočniji” sadržaj mogao vidjeti u HBO-vim i drugim televizijskim serijama posljednjih godina. Dominik se, na kraju, pobrinuo da se sav taj sadržaj prikaže na nimalo erotičan način, čineći *Blonde* gubljenjem vremena čak i za onaj dio publike koji je ovaj precijenjeni film htio gledati zbog onoga što je nekoć davno bilo “zabranjeno voće”. I Marilyn Monroe i publika su zaslužili nešto daleko bolje.

BLONDE

uloge: Anna De Armas, Adrien Brody, Bobby Canavale, Xavier Samuel, Julianne Nicholson

scenarij: Andrew Dominik

režija: Andrew Dominik

proizvodnja: Netflix, SAD, 2022.

trajanje: 166 min.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Sergio (2020)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Sada, kada se cijelom svijetu ostvarila kineska kletva, živimo u doista zanimljivim vremenima čiju zanimljivost možda najbolje ilustrira nostalgija za vremenima koja su bila nešto manje zanimljiva i likovima koji su tada vedrili i oblačili svijetom. Takvu nostalgiju, između ostalih, iskazuje sve veći broj hollywoodskih celebrityija, intelektualaca i drugih bien pensanta koji su odjednom počeli na Facebooku, Twitteru i drugim društvenim mrežama roniti gorke suze što u Bijeloj kući više nije predsjednik kojeg opisuju kao mudrog državnika, neshvaćenog vizionara i plemenitog čovjeka, iako je u svoje vrijeme bio inkarnacija sveg zla što postoji na Zemlji i o čijim zlodjelima su se snimali dokumentarci čija će premijera izazvati najduži aplauz u povijesti Kanskog festivala. Dotičnome se kao najveći grijeh pripisivao spektakularni pothvat uvođenja liberalne demokracije u Mezopotamiju, a koji je kao posljedicu umjesto blagostanja i svjetskog mira doveo do neopisivog krvoprolića, razaranja, političke nestabilnosti, ekonomske krize i rijeke izbjeglica koja će u Europi potaći veliku renesansu nacionalizma, populizma, ekstremizma i mnogih drugih “izama” za koje su vjerovalo da su zauvijek pokopani u 20. stoljeću. Ta je epizoda američke povijesti, međutim, posljednjih godina gotovo u potpunosti iščezla iz hollywoodskih scenarija pa se zato biografski film Sergio, početkom ove godine prikazan na Sundanceu i odnedavno dostupan na Netflixu, može smatrati svojevrsnim kuriozitetom.

Protagonist, kojeg tumači Wagner Moura, je Sergio Vieria de Mello (1948 – 2003), brazilski diplomat kojeg su i oni koji su podržavali i oni koji su se protivili Bushovom pohodu na Irak, smatrali jednim od najvećih mučenika tih događaja. Film nastoji prikazati njegovu karijeru u Ujedinjenim Narodima, gdje je dosegao visoke funkcije ali i stekao veliki ugled u javnosti kao ličnost kojoj su se pripisivali neki od rijetkih uspjeha te nemoćne i za mnoge potpuno bespotrebne međunarodne organizacije. De Mello, koji je u ovim krajevima poznat kao jedan od najviših UN-ovih funkcionara za vrijeme ratova u BiH i na Kosovu, je vrhunac karijere imao kada je 1999. godine imenovan za UN-ovog administratora Istočnog Timora, oblasti koja je četvrt stoljeća bila pod krvavom indonežanskom okupacijom. U tri godine svojeg mandata De Mello je uspješno posredovao između separatista i indonežanske vlade, nagovorivši potonje da pristanu na nezavisnost Istočnog Timora koja je trijumfalno proglašena 2002. godine. Godinu dana kasnije brazilski diplomat je poslan na novi delikatni zadatak u Irak, nedugo nakon što su američke snage u kratkoj ali krvavoj i razornoj kampanji zauzele tu zemlju i svrgnule diktatorski režim Sadama Huseina. De Mello očekuje da će tamo nadgledati obnovu i sprovesti prve slobodne izbore nakon kojih bi Irak postao suverena i demokratska zemlja bez potrebe za stranom okupacijom. Stvarnost je, međutim, bitno drukčija jer se ispostavi da Amerikanci, uza svu svoju vojnu moć, nisu u stanju obnoviti u ratu razorenu infrastrukturu te se protiv njih brzo počinje okretati lokalno stanovništvo, smatrajući ih okupatorima umjesto osloboditelja. De Mello zbog toga brzo dolazi u sukob sa Paulom Bremerom (Bradley Whitford), američkim funkcionarom na čelu privremene okupacijske uprave, te iračkoj i svjetskoj javnosti nastoji dati jasnu poruku kako UN u Iraku djeluje nezavisno. Zbog toga zatraži povlačenje američkih trupa koje su čuvale UN-ovo sjedište u Bagdadu, ne znajući kako će ta odluka imati spektakularne i tragične posljedice.

Sergio se temelji na knjizi Samanthe Power, američke diplomatkinje koja je poznata kao jedan od vodećih ideologa Obamine administracije, odnosno zagovornika tzv. “R2P” doktrine međunarodnog prava, po kojoj međunarodna zajednica ima dužnost djelovati u slučajevima masovnog kršenja ljudskih prava čak i kada to podrazumijeva korištenje oružane sile i/li kršenje suvereniteta i teritorijalnog integriteta drugih država. Ista je knjiga godine 2009. već bila poslužila kao predložak za dokumentarni film Sergio, kojeg je režirao Greg Barker, specijalist za dokumentarce od kojih su se mnogi isticali hagiografskim pristupom Obaminoj administraciji, uključujući HBO-ov The Final Year, koji je trebao prikazati prijelaz štafete od Obame do Hillary. Sličan hagiografski pristup se u ovom filmu može vidjeti kod de Mella, koji je prikazan kao nepatvoreni idealist i vrhunski diplomat koji s par lijepih riječi uspijeva postići ono za što bi inače trebale godine bombardiranja ili desetljeća iscrpljujućih ekonomskih sankcija. Sergio prilično eksplicitno sugerira da je fijasko u Iraku prije svega posljedica toga što u projektu stvaranja mlade demokracije nije sudjelovala jedna tako plemenita, sposobna dalekovidna osoba te je njegov nestanak razlog zbog kojih je UN i ostatak svijeta izgubio apetit za slične mirotvorne pothvate u mjestima kao što su Darfur, Libija i Sirija.

O tezama koje iznosi Sergio se može raspravljati, ali će one prilično teško steći nove poklonike zahvaljujući ovom filmu, čiji autor očigledno nije imao iskustva u igranoj formi. Kao i mnogi drugi biografski filmovi, i ovaj pokušava nečiju karijeru pojednostaviti za gledatelje, a što se može opravdati time da mnogi od njih ne posjeduju znanje o brojnim povijesnim i drugim detaljima vezanim uz zemlje gdje je de Mello obavljao svoj posao. Barker tako nastoji stvoriti snažan kontrast između Istočnog Timora, gdje je de Mello postigao trijumf i koji je prikazan kao idilični tropski raj, te Iraka koji je prikazan kao pustinjski pakao. Kao narativni okvir se koristi posljednji dan de Mellovog života, kada se nađe zatrpan pod ruševinama i kada se, dok ga nekoliko američkih vojnika očajnički pokušava spasiti, prisjeća svojeg života i karijere. Ti flashbackovi, međutim, se često ponavljaju te skaču u različita vremenska razdoblja i lokacije, zbunjujući gledatelje. Najveći je problem ovog filma je to što se njihov sadržaj relativno malo bavi de Mellovim poslom, a više njegovim privatnim životom, odnosno ljubavnom vezom s argentinskom ekonomisticom Carolinom Larierrom, koju tumači kubanska glumica Anna de Armas. Pri tome se, dakako, ide u kišeje koji su vrlo često iritantni, uključujući posve nepotrebnu scenu seksa, ali i razvučeno i melodramatsko finale. De Armas i Moura, koji je najpoznatiji po ulozi Pabla Escobara u Narcos, se istinski trude i na trenutke imaju dobru kemiju, ali ne mogu prevladati nedostatke scenarija. Sergio će tako, poput pothvata u kojem je sudjelovao njegov zlosretni protagonist, usprkos svih plemenitih namjera završiti kao neuspjeh.

SERGIO

uloge: Wagner Moura, Anna de Armas, Garret Dillahunt, Bradley Whitford

scenarij: Craig Borten

režija: Greg Barker

proizvodnja: Black Rabbit Media/Anima Pictures/Itapoan/Netflix, SAD, 2020.

trajanje: 118 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Blade Runner 2049 (2017)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
BLADE RUNNER 2049
 uloge: Ryan Gosling, Harrison Ford, Anna de Armas, Sylvia Hoeks, 
 Robin Wright, Robert Bautista, Mackenzie Davis, Carla Juri, David Bautista, 
 Jared Leto
 scenarij: Hampton Fancher & Michael Green
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Alcon/Columbia, SAD, 2017.
 trajanje: 163 min.

Nijedna godina ne pokazuje kako je nezahvalno prognozirati nečiji status kao 1982. Iako se i danas, kao i tada, misli da je bila riječ o vrlo dobroj, ako ne i izvrsnoj godini za žanr znanstvene fantastike na filmu, poklonici žanra su tada za najbolji film tada bili skloniji proglasiti Spielbergov E.T., Carpenterov Stvor ili čak Meyerove Zvjezdane staze 2 nego što bi se usudili u istu kategoriju staviti Scottov Blade Runner. Ekranizacija romana Da li androidi sanjaju električne ovce? Philipa K. Dicka, u kinima bivše Jugoslavije prikazana pod naslovom Istrebljivač, je ne samo predstavljala jedan od većih promašaja na kino-blagajanama te godine, nego nije dobro prošla ni kodkritike. Blade Runneru je relativno mala, ali izuzetno vatrena skupina fanova za samo nekoliko godina uspjela ne samo popraviti reputaciju, nego i učiniti jednim od najpopularnijih ostvarenja svog vremena, te tako od onoga što je nekoć bio debakl stvorila ne samo remek-djelo, nego i vjerojatno najuspješniji kult u povijesti filma. Taj isti kult je, s druge strane, vjerojatno zaslužan zašto se na pokušaj eksploatacije u obliku nastavka moralo čekati više od tri desetljeća, te je tako izbjegnuta zla sudbina žanrovskih klasika poput 2001: Odiseje u svemiru ili još gora sudbina naslova poput RoboCopa i Totalnog opoziva sa suvremenim remakeovima. Kada se Blade Runner 2049 konačno pojavio, teško je reći da je dočekan s velikim očekivanjima, a da njegovim najvećim poklonicima to ne zvuči kao eufemizam. Sama priča iz 1982. godine se jest i nije ponovila; kao i prethodnik, i novi film je stradao na kino-blagajnama, ali se njegovi autori mogu tješiti da su od kritike gotovo isključivo hvalospjeve te da je njegov status novog remek-djela osiguran, barem na neko vrijeme.

Radnja novog filma počinje trideset godina od radnje originala, u svijetu koji se uglavnom promijenio nagore. Tko god može, preselio se na svemirske kolonije, a zagađena Zemlja je ostavljena gubitnicima koji uglavnom žive u prenaseljenim, sumornim megalopolisima. U novim okolnostima najteže poslove, vezane uz fizičku snagu ili seks, i dalje obavljaju humanoidni replikanti koje je Wallace Corporation, nasljednica korporacije Tyrell koju vodi beskrupulozni Niander Wallace (Leto), dovoljno usavršila da im se dozvoli nekoć zabranjen rad na Zemlji. Replikantima iz nove serije Nexus 9 je tako na kraju dozvoljeno obavljanje i policijskih poslova, te je tako agent KD6-3.7 (Gosling) zadužen za hvatanje i likvidaciju ranijih modela koji su bili skloni pobunama i bijegu. Agent K prilikom jedne takve likvidacije otkriva mogući trag koji bi objasnio sudbinu Ricka Deckarda (Ford), policajca koji je 2019. godine bio pobjegao s replikanticom koju je trebao “umiroviti”. Njegovim otkrićem je duboko uznemirena njegova ljudska šefica, poručnica Joshi (Wright) te mu zapovijeda da uništi sve dokaze, dok ga istovremeno po Wallaceovoj zapovijedi počinje pratiti replikantica Luv (Hoeks), koja ima zadatak otkriti tajnu koja bi mogla dovesti do revolucije u proizvodnji i primjeni replikanata.

Pauza od tri i pol desetljeća je prilično koristila novom Blade Runneru, i to zato što je omogućila više nego dovoljno vremena da se original temeljito izanalizira, odnosno pronađe savršena formula koja bi poklonicima starog filma omogućila da uživaju u svom omiljenom filmu, a istovremeno i njima, kao i novim gledateljima, bio originalan i samostalan film. Ona je omogućila da se i neki od glavnih ličnosti vezanih uz original, pritisnuti godinama, zadovolje sporednim ulogama u nastavku, pa je Scott završio kao producent, a Ford se pojavljuje tek u manjem dijelu filma. Ključnim se, međutim, pokazao Hampton Fancher, jedan od scenarista originala, koji je novu verziju shvatio kao priliku da ispravi ono što čak i neki od poklonika znaju zamjerati filmu iz 1982. godine. To se prije svega odnosi na nešto složeniji zaplet koji je, s druge strane, mnogo čvršće usidren u detektivskom žanru, pa tako gledatelji imaju prilike, poput protagonista, trenirati svoje “sive vijuge” i iskusiti nekoliko neobičnih obrata. I pri tome sve funkcionira “organski”, likovi i njihovi motivi su čvrsto vezani uz univerzum Blade Runnera, a opet ne izgledaju kao jeftine kopije, čak i kada su im fizički ili okolinom slični, a što je možda najvidljivije u slučajevima Luv i njenog šefa Wallacea koji bi na prvi pogled trebale biti nove varijante Rachel i drTyrella. Taj princip – gradnje na temeljima, a ne nadopunavanje ili zamjena originala – je Fancher iskoristio i da daleko temeljitije sagradi stari/novi svijet 2049. godine, odnosno više vremena i energije posveti prikazu evolucije shvaćanja ljudskosti. Jedna od prilično zanimljivih ideja je i to da neprijateljstvo ljudi prema replikantima kao savršenijim verzijama samih sebe pronalazi svoj odraz i među samim replikantima koji osjećaju isto takvo neprijateljstvo prema hologramskim umjetnim inteligencijama. Taj je motiv dobro iskorišten kroz lik JOI, protagonistove ljubavne partnerice, koju izvrsno tumači relativno kubanska glumica Anna de Armas.

Izbor režisera je zbog toga bio od manje važnosti, ali se Denis Villeneuve, koji je tvrdokorne poklonike žanra nedavno bio osvojio Dolaskom, iskazao kao pun pogodak. I on je svoj stil temeljio na načelu “isto, ali drukčije”, pa tako ljubiteljima originala servira prepoznatljive kadrove noćnog i kišom okupanog Los Angelesa, ali uz njih se kamera po prvi put miče izvan grada i prikazuje opustošenu zemlju do koje kroz sive, turobne oblake ne može prodrijeti sunčevo svjetlo. Villeneuve svemu tome, poput uvijek pouzdanog Hansa Zimmera čija se glazba uspješno oslanja na legendarni Vangelisov soundtrack, daje vlastiti pečat, ali i spremnost za posuđivanje iz drugih žanrovskih klasika, što će, između ostalog, zapaziti i fanovi video-igre Fallout: New Vegas. Villeneuve je efektan u scenama akcije, koje mu bolje leže nego Scottu; u njima nema macho iživljavanja ili orgijanja specijalnih efekata, a završni obračun je efektan iako se odvija na naizgled najbanalnijoj i najmanje atraktivnoj lokaciji koja se može zamisliti u budućem megalopolisu. Isto to načelo je odgovorno i za to što novi Blade Runner traje primjetno duže, a što je, također, kumovalo i tome da 155 milijuna dolara vrijedni film u kino-dvoranama doživi neuspjeh. No, za njegove autore, a još više za poklonike originala, to je bila izuzetno niska cijena s obzirom da mogu uživati u jednom od najboljih filmskih nastavaka ikada napravljenih. Barem zasad.

OCJENA: 9/10