RETRO-RECENZIJA: Nataša (2001)

uloge: Tijana Kondić, Nikola Đuričko, Anica Dobra, Davor Janjić,
Dragan Bjelogrlić, Neda Arnerić, Boris Milivojević, Zoran Cvijanović, Slobodan 
Ćustić, Marko Vasović
scenografija: Vladislav Lasić
kostimografija: Jasmina Sanader & Dušanka Sterić
fotografija: Radoslav Vladić
montaža: Marko Glušac
glazba: Zoran Erić
scenarij: Srđan Koljević & Đorđe Milosavljević
režija: Ljubisa Samardzic
proizvodnja: Cinema Design, SRJ, 2001.
distribucija: FIM Impex Film
trajanje: 131'

Od svih glumaca s područja bivše Jugoslavije nijednome u proteklom desetljeću nije išlo tako dobro kao Ljubiši Samardžiću, glumcu koji je u pokojnoj SFRJ uživao status prave pravcate zvijezde te ostvario uistinu briljantnu karijeru. S raspadom Jugoslavije Samardžić je ponovno pronašao sebe kao filmski producent te stvorio prilično uspješnu tvrtku “Sinema Dizajn” koja je producirala neke od najpopularnijih filmova na ovim prostorima. Posljednjih par godina Samardžić se odlučio okušati i kao režiser, a kao inspiracija su mu poslužili burni događaji u Srbiji. Tako je za vrijeme NATO bombardiranja snimio Nebesku udicu, da bi svrgavanje Miloševića postalo temom prilicno hvaljenog trilera Nataša koji se relativno brzo našao i u našim kinima.

Glavna junakinja filma je Nataša (Kondić), 17-godisnja djevojka kojoj je prije godinu dana na njene vlastite oči ubijen otac, policijski inspektor Toša (Samardžić). Dva tjedna prije predsjedničkih izbora 2000. godine, u doba kada se Miloševićev režim počinje raspadati, Nataša odlučuje otkriti počinitelje zločina tako sto će ukrasti mobitel i poslati prijeteće poruke sumnjivcima U njenoj potrazi će joj stjecajem okolnosti pomoći knjižar Marko (Đuričko) kojemu se Nataša sviđa. Ali njegov dobar prijatelj Kiza (Janjic), koji pripada kriminalno-policijskim krugovima, također se počne zanimati za Natašu i ono što je izgledalo kao bezazlena dječja igra se pretvara u noćnu moru.

Scenarij Srđana Koljevica i Đorđa Milosavljevića, koji nije baš najspretnija kombinacija crne komedije, melodrame i političkog trilera, relativno je dobro pasao Samardžiću, koji je u svojoj plodnoj karijeri glumca očito naučio kako se snalaziti iza kamere. Film je relativno dobro režiran (iako je fotografija u pojedinim slučajevima previše mračna) i atmosfera promjene vlasti u Srbiji je prilično uvjerljivo dočarana. Kao što je to običaj sa srpskim filmovima, glumačka postava je savršena i Samardžić nam ovdje uz veterane kao sto su Davor Janjić, Anica Dobra i Dragan Bjelogrlić (ovdje u za njega prilično neuobičajenoj, ali efektno odglumljenoj ulozi šefa tajne policije) predstavlja i najnoviju generaciju srpskog glumišta. Tijana Kondić je prilično dobro odglumila arogantno malo derište i možemo reći kako tu mladu glumicu čeka prilično svijetla buducnost. Dojam o filmu bi bio daleko bolji da Samardžić ne nastoji po n-ti put pokazati tzv. “drugu” Srbiju – generaciju mladih prozapadnih intelektualaca koji s Miloševićevim zločinima nije imala nikakve veze i koji su neke od njegovih najvećih žrtava. Lik transvestita Dženi, iako je dobro odglumljen, čini se nasilno umetnutim kako bi film osvojio dodatne simpatije kod evropske i američke “politički korektne” publike. I, naravno, tu je prilično nejasna i nepotrebno patetična zavrsnica. No, usprkos svemu tome, Nataša zahvaljujuči izvrsnoj glumačkoj postavi zaslužuje više nego prolaznu ocjenu.O

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Točkovi (1999)

TOČKOVI

uloge: Dragan Mićanović, Bogdan Diklić, Anica Dobra, Nikola Kojo,
Milorad Mandić, Dragan Petrović, Ljubiša Samardžić, Neda Arnerić,
Svetozar Cvetković, Isidora Minić
scenografija: Vladislav Lasić
kostimografija: Dejana Vučicević
fotografija: Dušan Ivanović
montaza: Branka Ceperac
glazba: Felix Lajko
scenarij: Đorđe Milosavljević
rezija: Đorđe Milosavljević
proizvodnja: Sinema Dizajn, SRJ, 1999.
distribucija: Adria Art Film Studio
trajanje: cca 90'

Nemanja (Mićanović) je student kojemu je cilj da posjeti oca i od njega iskamči nešto novaca za sebe i djevojku. U tome ga neće sprijećiti ni očajno vrijeme ni policijske blokade koje pokušavaju uhvatiti okrutnog serijskog ubojicu. No, puknuta guma na automobilu će
ga ipak prisiliti da se zaustavi i pokuša zatražiti pomoć, odnosno skloniti se od nevremena. Najbliže takvo mjesto jest motel “Točkovi” gdje naš junak pronalazi još nekoliko naizgled običnih gostiju i namrgođenog vlasnika (Samardžić). S telefonskim vezama u prekidu i
mobitelom koji je neupotrebljiv zbog reljefa Nemanji ne preostaje ništa drugo da tamo sačeka jutro. No, ubrzo se ispostavlja kako je to daleko teži zadatak nego što je mogao pretpostaviti. Naime, stjecajem okolnosti gosti motela odjednom postanu uvjereni kako je siroti Nemanja nitko drugi nego serijski ubojica pa ga odluče linčovati. Nemanja se na jedvite jade uspijeva spasiti, ali samo zato što se nekim čudom dočepao pištolja uz čiju pomoć pokušava urazumiti samozvane djelitelje pravde. No to nije kraj noćne more, koja ce s vremenom postati sve krvavija.

Crnu komediju Točkovi, scenaristički i režijski debi srpskog strip-crtaca Đorđa Milosavljevića, će vjerojatno mnogi držati ničim drugim do n-tim pokusajem da netko sebe pokaže vecim Tarantinom od Tarantina. Iako se bez svake sumnje u ovom filmu mogu pronaci tragovi inspiracije Paklenim šundom, film je ipak nešto originalniji, makar i
zato što su na autora očigledno svoj pečat ostavili neki događaji iz nama prilično bliske prošlosti. Tako se može reći kako noćna mora u motelu “Toćkovi” predstavlja metaforu za raspad bivše Jugoslavije, a likovi nekoć zbratimljene narode i narodnosti koji su jedva dočekali da povade noževe ćim se u krležijanskoj krčmi ugasilo svjetlo (što je teza koju smo mogli pronaći u Dragojevicevim Lepa sela lepo gore). Iako se o političkim konotacijama itekako može raspravljati, primitivizam, nesnođljivost i korupcija koji vladaju danasnjom Srbijom (a, na žalost, i nekim nama daleko bližim lokacijama) su vrlo dobro dočarani. Što se glume tiče, ona je na vrhunskom nivou, a uz mladog Mićanovića treba posebno pohvaliti to sto šmo imali prilike vidjeti neka već zaboravljena lica, poput Ljubiše Samardžića (koji je 90-tih pronašao sebe kao uspjesni producent) i Anice Dobre, koju pamtimo po nekim prilicno zanimljivim ulogama s kraja 80-tih godina. Na žalost, završnica filma je, kao i u mnogim sličnim slucajevima, malo nategnuta, vjerojatno zato da bi film imao 90-minutni format, a što prilično kvari dojam. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Točkovi su ipak prilično zabavan film kojeg valja preporučiti svim ljubiteljima tarantinovske komedije.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 3. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.