VRIJEME JE NOVAC (IN TIME) uloge: Justin Timberlake, Amanda Seyfried, Cillian Murphy, Vincent Karthesier, Matt Bomer scenarij: Andrew Niccol režija: Andrew Niccol proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2011. trajanje: 110'
“Kreativnost” domaćih distributera u prevođenju naslova je, za promjenu, u slučaju Vrijeme je novac, poslužila svrsi, jer prijevod, za razliku od originalnog “In Time”, sažima glavni koncept ovog SF-filma. Radnja je naime, smještena u budući svijet gdje je tehnološki napredak omogućio besmrtnost i vječnu mladost, ali istovremeno stvorio opasnost od prenaseljenosti i trošenja ograničenih resursa. Slično kao i u Loganovom bijegu, rješenje je brutalno jednostavno – svakome nakon navršene 25. godine počinje odbrojavati genetski ugrađen sat koji ostavlja godinu dana života. “Kvaka” je u tome da se taj rok može produžiti, ali i skratiti u zamjenu za razne robe i usluge. U tome su neki spretniji od drugih, pa su s vremenom akumulirali geološke epohe, a drugi su sretni ako u jednom danu uspiju zaraditi za sljedeći dan života.
Među potonje spada i protagonist Will Salas (Timberlake), siromašni radnik koji živi u getu i čijoj pažnji ne može promaći velikodušni bogataš Henry Hamilton (Bomer), koji doslovno svojim životom plaća piće sirotinji u baru. On Willu kao nagradu za spas od lokalnih kriminalaca pokloni stoljeće života prije nego što će sam izvršiti samoubojstvo. S tako stečenim bogatstvom Will odlazi u bogatašku zonu i upoznaje luksuz i način života o kome je mogao samo sanjati. Neobični došljak, koji ne krije prijezir prema bogataškoj klasi, pak, privuče pažnju bogataške kćeri Sylvie Weis (Seyfried); ona Willu poslije postaje talac kada ga pod optužbom za Hamiltonovo ubojstvo počne progoniti neumoljivi policajac Leon (Murphy).
Novozelanđanin Andrew Niccol, poznat po hvaljenoj Gattaci i kao scenarist Trumanovog showa, još jednom je pokazao shvaćanje SF-a kao žanru intrigantnih ideja. Zamisao da se vrijeme koristi kao novac nije baš previše nova ni originalna, ali ju je Niccol ovdje obradio na prilično aktualan način, odnosno kao alegoriju na neke probleme suvremenog svijeta. U njegovoj viziji tehnologija vječne mladosti društvo dijeli na sićušnu besmrtničku elitu i obespravljene i izrabljivane mase smrtnih siromaha, slične onim “99 %” u čije se ime danas okupira Wall Street; protagonist je, pak, prikazan kao revolucionar koji će se društvenoj nepravdi suprotstaviti “eksproprijacijom eksproprijatora” odnosno preraspodjelom društvenog bogatstva.
Na žalost, kao i povijesni pokušaji da se na Marxovu dijagnozu nadoveže odgovarajuća terapija, Vrijeme je novac bolje izgleda u teoriji nego u praksi. Niccolov film je najbolji kada gledatelja upoznaje s distopijskim svijetom budućnosti; u oko upadaju i “insajderske” šale, odnosno Niccolov komentar holivudske opsjednutosti mladošću, pa tako 28-godišnja Olivia Wilde glumi majku lika kojeg glumi 30-godišnji Justin Timberlake. Kada se pak na tom temelju trebaju sagraditi zaplet i likovi, Niccol se potpuno gubi u hrpi klišeja, napunivši radnju nepotrebnim akcijskim scenama, a protagonista nimalo uvjerljivim superjunakom. Još je tragičnija situacija s Amandom Seyfried, od čije loše odabrane frizure gore izgleda samo potpuni nedostatak “kemije” s inače solidnim Timberlakeom. Još je gora stvar s negativcima – Vincent Kartheiser kao Sylvijin otac samo reciklira svoj lik iz Momaka s Madisona; Alex Pettyfer je potpuno promašen kao gangster, a Cillian Murphy ne može učiniti mnogo s nedovoljno oblikovanim likom opakog uličnog policajca. Niccol također pokazuje nedostatak osjećaja za ritam, pa se film čini predugim, odnosno pokušajem da se epizoda Zone sumraka nasilno razvuče u cjelovečernji format.
Iako Niccolu ovo nije prvi put da upropasti potencijalno intrigantnu ideju (S1mone je bila mnogo gora) i iako se, zbog sjajne fotografije Rogera Deakinsa i “retro” scenografije, kostima i rekvizita ne može reći da Vrijeme je novac dobro ne izgleda, gledatelji će po izlasku iz kina imati razloga zažaliti i za utrošenim vremenom i novcem.
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 1. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)