RECENZIJA: Liga pravde (Justice League, 2017)

LIGA PRAVDE
 (JUSTICE LEAGUE)
 uloge: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Gal Gadot, Ezra Miller, Jason Momoa, Ray Fischer, Jeremy Irons, Diane Lane, Connie Nielsen, J. K. Simmons
 scenarij: Chris Terrio & Joss Wheddon
 režija: Zack Snyder
 proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2017.
 trajanje: 120 min.

2016. godina je bila za mnoge grozna godina, a nešto slično bi se mogli reći i glavešine hollywoodskog studija Warner Bros. Iako su Batman vs Superman i Odred otpisanih – dva filma iz superherojske franšize koju dijele s izdavačkom kućom DC Comics – zaradila hrpu novaca, na kraju balade, odnosno popisu najkomercijalnijih filmova godina, su završili daleko ispod filma Kapetan Amerike: Građanski rat iza kojeg stoji suparnički studiji Disney i Marvel. Štoviše, oba filma su od kritičara, pa i dijela fanova, dočekani na nož te je pokušaj da se kopiranjem formule crossoverima povezanih superherojskih filmova nadmaši Marvelov filmski univerzum dosad imao neslavne rezultate. Stoga 2017. godine, s izuzetkom najzagriženijih DC-jevskih fanatika, nije bilo neke posebno izražene nade da bi Liga pravde, film koji predstavlja prvo veliko okupljanje DC-jevskih heroja, trebao konačno potvrditi uspjeh franšize i povezanog univerzuma na isti onaj način na koji je pet godina ranije to uspjelo Marvelu s Osvetnicima. Nade je bilo još manje nakon vijesti o izuzetno kompliciranoj produkciji, odnosno masovnom nadosnimavanju scena, kao i obiteljskoj tragediji režisera Zacka Snydera, uslijed koje je morao napustiti set.

Radnja filma nakon smrti Supermana (Cavill), odnosno nakon što je Bruce Wayne alias Batman (Affleck) zaključio kako Zemlji prijeti opasnost od raznih vanzemaljskih stvorenja i drugih zlikovaca koje sada znaju da planet nema tko štititi. Batman stoga odlučuje angažirati stalnu suradnicu Dianu Prince alias Wonder Woman (Gadot) i s njom formirati superherojski tim kome će se pridružiti Arthur Curry alias Aquaman (Momoa), Barry Allen alias Flash (Momoa) i Victor Stone alias Cyborg (Fischer). To se događa u pravom trenutku, jer na Zemlju dolazi Steppenwolf (Ciaran Hinds) sa svojom vojskom para-demona kako bi je osvojio. Batman i družina shvaćaju da će protiv njega imati male šanse, pogotovo ukoliko se Steppenwolf dočepa tzv. majčinskih kutija, uređaja koji daju izuzetnu moć njegovim posjednicima. Ti isti uređaji bi, s druge strane, mogli poslužiti superherojima da ostvare očajnički plan, odnosno u kriptonskom brodu uskrsnu svog poginulog kolegu.

Kod Lige pravde je dobra vijest da je bolji od Batmana vs Superman i Odreda otpisanih, mada to, zapravo i nije bilo tako nešto. Da DC-jev univerzum može biti podloga za nešto kvalitetno ili barem gledljivo svjedoči slučaj nekoliko mjeseci ranije lansirane Wonder Woman; Gal Gadot se ovdje ponovno nameće kao jedina suvisla ili simpatična protagonistica superherojske družine, mada njenog lika jednostavno u filmu nema dovoljno da u značajnijoj mjeri popravi dojam. Ostatak družine, pak, pati od toga da jednostavno nije dovoljno definiran niti istaknut – Momoa kao Aquaman uglavnom prikazuje mišiće, Fischer kao Cyborg je zakopan pod bizarnom maskom i kostimom, a Ezra Miller se, s druge strane, previše trudi svom jednodimenzionalnom liku dati nekakvu komičnu notu, a uslijed čega završi kao iritantno i bahato derište. Stanje je još žalosnije s negativcem, koji izgleda kao generičko čudovište iz niza jeftinih video-igrica i na koga će gledatelji zaboraviti još prije nego što dođe odjavna špica.

Sam scenarij, u kome je sudjelovao Joss Wheddon, autor hvaljenih Osvetnika (koji je kasnije nadzirao i post-produkciju i nadosnimavanja), je opterećen nedostatkom originalnosti, kao i prilično jeftinim pokušajem da se riješi problem Supermanovog nestanka. On neće biti iznenađenje za koga svatko tko pozna povijest strip-predloška ili hollywoodski način vođenja poslova, te je svima manje-više bilo jasno da će Supermanov izostanak biti privremen. Na trenutak je postojala šansa da stvar zakomplicira kroz mogućnost da se uskrsli superheroj uslijed traumatičnih iskustava s onostranim pretvori u iracionalno čudovište ili negativca, ali ona nije iskorištena. Na kraju se sve svodi na izgovor za generičko prikazivanje superherojskih moći u generičkom završnom obračunu kojeg tek neobično mjesto radnje (sjever Rusije) i par vizualnih detalja čini drukčiji od scena CGI-destrukcije koje su se mogle vidjeti u sijaset drugih superherojskih filmova. Osim nerazrađenih likova, Liga pravde i neusklađenosti režije, stila i atmosfere, a što je mnoge kritičare potaklo da špekuliraju da je riječ o dva filma – Snyderovom mračnoj, ozbiljnoj “noirovskoj” drami i Wheddonovoj šarenoj, svijetloj i “opuštenoj” superherojskoj slikovnici. Vrlo je vjerojatno da je Wheddonov pristup bio korak u pravom smjeru, ali on za Ligu pravde i budućnost DC-jevog filmskog univerzuma nije bio dovoljan.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: Dolazak (Arrival, 2016)

DOLAZAK
 (ARRIVAL)
 uloge: Amy Adams, Jeremy Renner, Forest Whitaker, Michael Stuhlbarg, Tzi Ma
 scenarij: Eric Heisserer
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Filmanaztion, SAD, 2016.
 trajanje: 112 min.

Ljubiteljima znanstvene fantastike Sveti graal predstavlja film koji tom žanru pripada u najčišćem smislu. A takva., žanrovski “čista” ostvarenja su prilično rijetka, jer i najintrigantnije pitanje “što ako” filmašima obično posluže kao izgovor za orgije specijalnih efekata ili plašenje gledatelja buljookim čudovištima, pri čemu odgovori na to pitanje završe kao zadnja rupa na svirali. Zbog toga svaki “čisti” SF-film, koji se ne ustručava aktivirati sive vijuge gledatelja, mora biti nešto posebno. A još rjeđi su “čisti” SF-filmovi koji ne padnu kao žrtve pretencioznosti ili nedostatka talenta svojih tvoraca. Jedan takav usitinu rijedak “čisti” SF-film s kojim se njegovi autori mogu ponositi jest Dolazak.

Radnja se temelji na predlošku koji ima besprijekorni pedigre za one najzahtjevnije ljubitelje žanra. Riječ je o Story of Your Life, pripovjetci SF-pisca Teda Chianga iz 1998. godine koja je osvojila prestižnu nagradu Nebula. Protagonistica, čiji lik tumači Amy Adams, je dr. Louise Banks, briljantna lingvistica i sveučilišna profesorica koja je duboko traumatizirana tragičnom smrću male kćeri. Njeni privatni problemi, međutim, dolaze u drugi plan nakon što se na Zemlji na dvanaest različitih lokacija pojavi dvanaest golemih vanzemaljskih letjelica. Dr. Banks je od strane američke vlade angažirana kao dio tima vrhunskih znanstvenika koji pokušava dešifrirati vanzemaljski jezik, odnosno komunicirati s vanzemaljcima kako bi se doznale njihove namjere ili da li predstavljaju opasnost po čovječanstvo. Susret s neobičnim vanzemaljcima omogući prve korake u tom smjeru, ali cijeli proces ide previše sporo po nestrpljive vlastodršce i histeriziranu javnost, a dodatni problem predstavlja i to što različite zemlje različito gledaju vanzemaljce, odnosno boje se da bi njihovi suparnici od Prvog kontakta mogli profitirati. Dr. Banks je prisiljena koristiti sve svoje umijeće kako bi vanzemaljce, čije metode komunikaciju odaje sasvim drukčije poimanje univerzuma, pokušala shvatiti prije nego što dođe do apokaliptičkog sukoba.

Scenarist Eric Heisserer se u svojoj dosadašnjoj filmografiji žanrovski uglavnom vrtio oko SF-a, ali većina tih naslova je predstavljala ili remakeove daleko boljih klasičnih ostvarenja ili rutinske horore. U slučaju Dolaska je, međutim, upravo Heisserer bio jedan od pokretača cijelog projekta te je godinama pokušavao svoju adaptaciju Chiangove priče prodati velikim studijima. Njegovo nastojanje se, pak, poklopilo s ambicijom danas izuzetno hvaljenog kanadskog režisera Denisa Villeneuvea da svojoj filmografiji doda naslov SF-žanra. Rezultat njihovih napora je ostvarenje napravljeno za takve filmove danas niskim budžetom od nepunih 50 milijuna US$, ali koje usprkos toga izgleda ko “veliki” film, i to daleko veći nego što bi sugerirao ne samo njegov budžet nego i relativna ograničenost radnje i likova.

Heissererov scenarij nije, dakako, prvi koji se bavi temom Prvog kontakta, odnosno problemima koje bi on stavio pred čovječanstvo. Ono u čemu se ističe je, međutim, neobična narativna struktura, kao i da se zbivanja prikazuju gotovo isključivo iz perspektive protagonista, a što uključuje izuzetno realističan i naizgled banalan prikaz njenih iskustava s dolaskom vanzemaljaca. Tome savršeno na ruku i Villeneuvov stil režije, ali i njegov perfekcionizam, kao i nedavna iskustva s filmom Sicario, gdje je glavni lik također žena koju američka vlada angažira za delikatan i opasan projekt. Film u tematskom smislu i pojedinim detaljima odaje homage klasičnim ostvarenjima na istu temu kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Bliski susreti treće vrste, ali Villeneuve je dovoljno oprezan da sačuva originalni stil, odnosno da Dolazak gledateljima bude nešto što ranije nisu mogli vidjeti. Tome je dosta doprinijela i atmosfera, odnosno glazba islandskog skladatelja Jóhanna Jóhannssona koji izuzetno efektno balansira između “ljudske” sentimentalnosti i “vanzemaljskih” motiva koji se čine potpuno stranim ljudskom uhu. Posljednji, ali ne i manje važni, sastojak za uspjeh Dolaska je i izuzetno kvalitetna glumačka postava, pri čemu se posebno ističe Amy Adams u jednoj od najzahtjevnijih uloga svoje karijere, gdje u istom liku tumači brižnu majku, ozbiljnu znanstvenicu, zaljubljenu ženu, ali i nekoga koji se suočava s nepojmljivim iskustvima i percepcijama univerzuma. U usporedbi s njom ostatatk ekipe, čak i kada uiključuje tako ugledna imena kao što su Jeremy Renner i Forest Whitaker, je sveden na druge violine, ali to ovome filmu neće nimalo smetati. Čak i ako kojim slučajem Blade Runner 2049 ne bude uspio opravdati hype, Villeneuve je ovim filmom sebi već osigurao reputacija majstora SF-žanra.

OCJENA: 9/10

RECENZIJA: Noćne životinje (Nocturnal Animals, 2016)

“Ozbiljnim” umjetničkim filmovima se danas često zamjera da su se žanrovski ograničili na oblast “čiste” drame. Razlog za to se može pronaći u tome da se u pohodima na prestižne festivalske i druge nagrade prečesto igra na “sigurno”, odnosno da se svode na glumačka “dajte mi Oscar” prenemaganja ili nekakav politički angažman u skladu sa svjetonazorskim parametra hollywoodske salonske ljevice. Stoga ne iznenađuje da će svaki film koji se od tog recepta odmakne s malo više naglaska na estetiku ili skretanjem u druge žanrovske vode privući pažnju, a nekad čak i iznenaditi s nagradama. Jedan takav primjer pružaju Noćne životinje, drugi naslov u filmografiji američkog modnog dizajnera Toma Forda, koji je prošle godine osvojio Veliku nagradu žirija na venecijanskoj Mostri.

Film se temelji na Tony and Susan, romanu Austina Wrighta iz 1993. godine. Radnja započinje u Los Angelesu gdje Susan (Adams), vlasnica prestižne umjetničke galerije od svog bivšeg muža Edwarda (Gyllenhaal) primi rukopis njegovog najnovijeg romana. Film potom radnju Edwardovog romana, čiji je protagonist Tony (koga također tumači Gyllenhaal), mirni i skromni čovjek koji jedne noći ima nesreću da se zajedno s obitelji vozi cestom u zabiti zapadnog Teksasa upravo u trenutku kada se na njoj nađe grupa lokalnih nasilnika. Ono što počinje kao naizgled sitni incident pretvara se u verbalno zlostavljanje, prijetnje, a na kraju i otmicu. Tony se stjecajem okolnosti oslobodi da bi nedugo potom doznao da su mu supruga (Fisher) i kći (Bamber) bile zvjerski mučene, silovane i ubijene. Mučen grižnjom savjesti, Tony se nakon godinu dana vraća na mjesto zločina kako bi policijskom detektivu Andesu (Shannon) pomogao da uhvati počinitelje. Radnja paralelno prikazuje kako čitanje romana izaziva sve veću neugodu kod Susan, koja se sjeća kako je prije dvadeset i više godina započela strastvenu vezu s mladim, idealističkim, ali siromašnim Edwardom suprotno željama svojih bogatih roditelja.

Noćne životinje svoj “art” status potvrđuju složenom narativnom strukturom, odnosno korištenjem tehnike “priče u priči”, dodatno usložnjenje kroz Susanine flashbackove. S druge strane, od “art” svijeta odmak predstavlja to što se Edwardov roman u žanrovskom smislu smješta u “komercijalni” svijet “krimića”, i to onih koji svojom prilično jednostavnom podjelom na dobre i loše momke, odnosno isto tako “jednostavnim” metodama istjerivanja pravde izgleda kao da pripada eksploatacijskim B-ostvarenjima 1970-ih i 1980-ih. Ford je, pak, uložio izuzetan trud da cijeli film izgleda upečatljivo, iako u uvijek pitanju nisu prizori koji će gledateljima biti privlačni. To uključuje kako uvodnu špicu sa prizorom gotovo čudovišno gojaznih golih plesačica (za koji se kasnije ispostavi da predstavlja umjetnički performans u Susanioj galeriji), tako i scenu u kojoj jedan od likova gol golcat na otvorenom obavlja veliku nuždu. Upravo to, gotovo larpurlarističko inzistiranje na “cool” vizualnoj estetici, predstavlja glavni nedostatak filma, jer često nepotrebno skreće pažnju s prilično intrigantnih likova i dva zapleta koji se međusobno prožimaju.

Ford je daleko uspješniji kao filmski pripovjedač, odnosno uspijeva gledatelje pričvrstiti uz ekrane zahvaljujući likovima koji su impresivni, čak i kada na prvi pogled izgledaju poput klišeja. To uključuje i Tonyja kao hitchcockovski arhetip “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, Edwarda kao mladog i naivnog idealista, Andesa kao “tvrdog” policajca sklonog starozavjetnoj školi kaznenog prava. I, dakako, svemu tome pomaže prilično raspoložena glumačka ekipa, među kojom se možda najviše ističe Aaron Taylor-Young, relativno mladi glumac specijaliziran za uloge ljepotana, a koji ovdje tumači jedan od najogavnijih primjeraka ljudskog roda koji se u posljednje vrijeme moglo vidjeti na ekranima (i koji je za taj nastup, na iznenađenje mnogih, nagrađen Zlatnim globusom za najbolju sporednu ulogu). Ford je također dobar kada iz nekih, naizgled sitnih i nepotrebnih detalja – Susanine neispavanosti, uznemirenosti i gubitka dodira sa stvarnošću – vješto vuče veze između događaja u njenom (“stvarnom”) svijetu i onih u Edwardovom romanu. Iako njegov sadržaj gledateljima ne pruža ugodno iskustvo, Noćne životinje predstavljaju jedan od rijetkih primjera vrhunske filmske vještine te će gledateljima, čak i onima koji nisu filmofilski “nabrijani”, ostati u sjećanju davno nakon što se zaborave mnogi drugi razvikani osvajači prestižnih nagrada.

NOĆNE ŽIVOTINJE
(NOCTURNAL ANIMALS)
uloge: Amy Adams, Jake Gyllenhaal, Michael Shannon, Aaron Taylor-Young, Isla Fisher, Armie Hammer, Laura Linney, Andrea Riseborough, Michael Sheen, Ellie Bamber
scenarij: Tom Ford
režija: Tom Ford
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Ona (2013)

her - filme de Spike Jonze - assistam: http://...

(izvor: ThiagoMartins)

ONA
(HER)
uloge: Joaquin Phoenix, Amy Adams, Rooney Mara, Olivia Wilde, Scarlett Johansson, Chris Pratt, Portia Doubleday
scenarij: Spike Jonze
režija: Spike Jonze
proizvodnja: Annapurna, SAD, 2013.
trajanje: 126'

Spike Jonze nije ime koje se obično spominje u popisima najboljih filmaša današnjice, ali se ipak vezuje uz neka od najzanimljivijih ili, da budemo precizniji, najneobičnijih ostvarenja današnjih Hollywooda. Jonzeovi filmovi nisu za svakoga, ali onima koji vole filmove koji su “drukčiji od drugih” će vrlo često pružiti zadovoljstvo ili, barem, daleko više intelektualnog stimulansa nego što to čini prosječno ostvarenje američke kinematografije. Ne čudi, stoga, da su Jonze stekao reputaciju ljubimca kritike, što se odrazilo i na prema nonkonformizmu inače nesklono glasačko tijelo Akademije. Tako se i njegov najnoviji film Ona našao među kandidatima za “Oscara”, osvojivši također niz nagrada, uglavnom za Jonzeov scenarij.

Neobičnost filma se može vidjeti i kroz to što, okvirno govoreći, predstavlja prilično rijetku žanrovsku kombinaciju science fictiona i romantične komedije. Radnja je smještena u Los Angeles u prilično bliskoj budućnosti, oko 2025. godine, a protagonist je Theodore Twobly (Phoenix), usamljenik koji za život zarađuje pišući intimna pisma u za to specijaliziranoj web-agenciji. Usamljenost mu je stvorio razvod od supruge i dugogodišnje djevojke Catherine (Mara), a slabu utjehu mu pruža i njegova najbolja prijateljica Amy (Adams), koja i sama ima problema održati brak. Rješenje Theodoreovih emocionalnih problema dolazi zahvaljujući modernoj tehnologiji, odnosno u obliku operativnog sustava opskrbljenog umjetnom inteligencijom, ali i glasom koji posuđuje Scarlett Johansson. Theodore ga ispočetka koristi isključivo za tehničke stvari, ali ubrzo shvaća da njegov operativni sustav, kome je dao ime “Samantha”, posjeduje sposobnost da se smije njegovim šalama, nudi savjete i služi kao idealna prijateljica. Theodore se s vremenom ne može oduprijeti spoznaji da je u “Samanthu” beznandno zaljubljen, a operativni sustav mu s vremenom počinje uzvraćati osjećaje. Iako su njih dvoje sretni, razne stvari se kasnije ispostave u stanju komplicirati i naizgled savršeni ljudsko-računalni isto onako kao i svaki drugi međuljudski odnos.

Jonzeova najbolja ostvarenja – Biti John Malkovich i Adaptacija – su napravljena u kolaboraciji sa scenaristom Charliejem Kauffmanom. Kada su članovi tog tandema radili solo, rezultati su obično bili slabiji. Jonze, međutim, ovdje pokazuje prednosti iskustva iza kamere. Iako je karijeru izgradio, između ostalog, snimajući video-spotove, u Njoj se njihov, nekoć tako pomodni “emtvijeski” utjecaj, ne može ni nanjušiti. Ona je u mnogo čemu “hladan”, discipliniran film koji preferira polagano stvaranje atmosfere i uživljavanje u svakodnevnicu likova od jeftinih efekata. U vizualnom smislu Ona nije naročito impresivan film, dijelom i zbog toga što pretpostavlja da se svijet u tom smislu za deset godina i neće previše razlikovati od današnjeg. Ipak, osvježavajućim se čini to što Jonze izbjegava uobičajene distopijske klišeje, odnosno sugerira da će svijet, zapravo, barem na prvi pogled, izgledati bolje. To se možda najbolje vidi kroz možda jedinu viziju budućeg Los Angelesa koja je u potpunosti lišena automobilskog prometa, odnosno “ekološki” čiste ulice te panorame modernih “cool” nebodera (koji su, u stvarnosti, snimljeni u današnjem Šangaju).

Ona je, međutim, daleko zanimljiva zbog temeljne ideje Jonzeovog scenarija, koja će biti prilično teško probavljiva i nekim liberalnim “hipsterima” koji inače imaju puna usta razumijevanja za “različite životne stilove”. Jonze pretpostavlja da će razvoj računalne tehnologije dovesti do isto onako dramatičnih promjena u međuljudskim odnosima kao onih koje su strojevi učinili na fizičku svakodnevnicu čovjeka; isto onako kao što danas prosječni čovjek ne mora trošiti mišiće i druge resurse na svakodnevno traženje hrane, vode i topline, tako sutra prosječni čovjek neće uopće trebati druga ljudska bića da zadovolje njegove emocionalne potrebe. I, čak, štoviše, zamisao da se netko zaljubi i ima “ozbiljne” veze sa vlastitim operativnim sustavima, će biti široko prihvaćene i sasvim normalne.

Intrigantna ideja je, doduše, kompromitirana s time da je Jonze kao glas tog “vrlog novog svijeta” iskoristiti Scarlett Johansson, sugerirajući time da i najidealniji romantični partner na kraju ima materijalno, i barem sa stajališta muških heteroseksualaca, prilično očekivano podrijetlo. Još se problematičnijim može smatrati i to što se veza Theodorea i Samanthe u filmu i “konzumira”, dakako na najpraktičniji način na koji je to u datim okolnostima moguće. Pokušaj da se u tome krene jedan korak dalje, pak, rezultira scenom u kojoj nastupa danas prilično zanimljiva glumica Portia Doubleday (koja bi se mogla nazvati svojevrsnom nasljednicom Scarlett Johansson), a koja je istovremeno smiješna ali i zastrašujuća. Jonze, međutim, ima problema da sve te ideje sažme u neki suvisli zaplet. Lik Catherine se doima naknadno ubačenim tek zato da Theodoreovoj situaciji da nekakav privid “normalnosti”; u tome je mnogo uspješniji podzaplet odnosa Amy i njenog supruga, koji je daleko kraće prikazan, ali se doima životniji.

S obzirom da je ipak riječ o filmu izbačenom u dvorane u “oskarovskoj” sezoni, jasno je da će se kao najvažniji segment filma naglašavati glumačka postava. Joaquin Phoenix, koji tumači jedan od najbezazlenijih likova u svojoj karijeri, je prilično efektan i vjerojatno će izazvati dosta simpatija za Theodorea, koji bi prije par godina u prosječnom hollywoodskom ostvarenju bio prikazan kao perverzni luzer. Amy Adams je poslovično dobra u jednom od svojih najmanje glamuroznih izdanja, ali nedovoljno iskorištena. Olivia Wilde, pak, briljira u epizodi naizgled “idealne” Theodereove partnerice, što se, pak, ne može reći za Rooney Mara.

Ona, međutim, daleko više trpi od scenarističkih nego glumačkih nedostataka. Možda će to sve najviše doći do izražaja u završnici, koja se doima zbrzana, odnosno odaje dojam da je Jonze priču znao započeti, ali nije bio najspretniji kako je završiti. Možemo samo zamišljati kako bi sve to sredio Charlie Kaufman – vjerojatno daleko “ispaljenije” i možda kontroverznije. No, i ovakva Ona je prilično zanimljiv, a na trenutke, usprkos svoje ozbiljnosti, i prilično zabavan film. Za većinu filmova koji, slučajno ili namjerno, pucaju na “Oscare”, se to obično ne može reći.

OCJENA: 7/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Američki varalice (2013)

Googly eyes American Hustle Poster

(izvor: MuseLed)

AMERIČKI VARALICE
(AMERICAN HUSTLE)
uloge: Christian Bale, Amy Adams, Bradley Cooper, Jennifer Lawrence, Jeremy Renner, Robert DeNiro, Louis C.K.
scenarij: Eric Wagner & David O. Russell
režija: David O. Russell
proizvodnja: Annapurna/Columbia, SAD, 2013.
trajanje: 138'

Među filmove na koje se može primijeniti otrcana fraza da stare poput vina i postaju bolji s godinama se mogu uvrstiti i Dobri momci. O tome kakvu je reputaciju to ostvarenje Martina Scorseseja izgradilo u posljednjih četvrt stoljeća najbolje svjedoči i sve više filmaša koji to djelo koriste kao uzor za vlastiti opus. A kada je to učinio i sam Scorsese sa Casinom i Vukom s Wall Streeta, pri čemu je ovaj potonji bio namijenjen i lovu na “Oscare”, nije iznenađenje da se istog posla – stvaranja novih Dobrih momaka – dohvatio još jedan filmaš s “oskarovskim” ambicijama. Trenutne rezultate njegovih napora, pod naslovom Američki varalice, imamo prilike gledati u domaćim kinima prije nego što se ispostavi hoće li uz Zlatni globus dobiti ijedan od deset “Oscara” za koje je bio nominiran.

Slično kao i Dobri momci, i Američki varalice scenarij temelje na istinitim događajima iz kriminalnog miljea u SAD 1970-ih. Razlika je u tome što se scenarij Erica Warrena Singera bavio kriminalcima malo profinjenijim od Scorsejevih uličnih baraba. Nominalni protagonist filma je Irving Rosenfeld (Bale), koji formalno za život zarađuje kao vlasnik trgovina u New Jerseyu, a u stvarnosti su mu glavni izvor prihoda naivčine kojima uvaljuje lažno posredovanje za zelenaške kredite ili isto tako lažne umjetnine. Nakon što Rosenfeld upozna zanosnu, ali lažnu Britanku Sydney Prosser (Adams), ona mu postaje ljubavna i poslovna partnerica. Njihov život se, pak, promijeni kada Sydney “padne” prilikom pokušaja da “izmuze” žrtvu za koju se ispostavi da je agent FBI Richard DiMasso (Cooper). Jedini izlaz za nju, na Irving nevoljko pristaje, jest da prevarantski par iskoristi svoje veze i talente kako bi ambicioznom DiMassu omogućio postavljanje spektakularne klopke u kojoj bi trebale uhvatiti daleko “krupnije ribe”. Tokom operacije, koja je u povijest ušla pod imenom “Abscam”, Irving i Sidney trebaju lokalnim političarima iz New Jerseya uvaliti lažne arapske šeike koji su  masovne investicije spremni isto tako masovno “podmazati” mitom. Složeni pothvat će se zakomplicirati zbog DiMassovog nastojanja da “mrežu” proširi ne samo na kongresnike i senatore, nego i na opasne mafijaše, ali i zbog toga što se “zapalio” za Sydney. Dodatni problem je i Irvingova nestabilna i indiskretna supruga Rosalyn (Lawrence) koja bi detalje o cijelom poslu mogla “provaliti” mafijašima i tako svima ugroziti život.

Američki varalice su i bez hrpe nominacija – koje ih čine jednim od najvećih favorita za glavnu nagradu – postali jedan od najrazvikanijih filmova ove “oskarovske” sezone. Razlog je prije svega u uspjehu prošlogodišnjeg U dobru i u zlu, koji je također uhvatio hrpu nominacija, ali se na kraju morao zadovoljiti kipićem za Jennifer Lawrence. Russell nastoji ponoviti formulu, pa je originalni scenarij Erica Wagnera Singera, koji je nekoliko godina slovio kao “najpoželjniji” u hollywoodskim studijima prepravio od ozbiljnog prikaza stvarnih događaja i društvenih problema u crnu komediju gdje će glavni naglasak biti komično disfunkcionalni pojedinci. Potonji pristup, naravno, sugerira daleko više manevarskog prostora za glumce da pokažu svoju vještinu, odnosno sposobnost transformacije. To se moglo vidjeti i u samoj promociji filma, gdje su na posterima dominirali upravo glumačke zvijezde u kostimima, šminki i frizurama kojima se već dugo vremena 1970-e asociraju kao vrijeme kiča i neukusa. Tu je najviše posla bilo za Christiana Balea, koji je, nastojeći uhvatiti svoj glumački “Oscar”, pristao tumačiti lik s dvadeset kila viška i nedostatkom kose koji nadoknađuje grotesknom perikom. Ljepotan Bradley Cooper se, pak, uz istu onu psihičku nestabilnost kakvu je pokazivao u U dobru i u zlu, mora dodatno potruditi nastupajući s viklerima u kosi. Jennifer Lawrence, koja je svoju “oskarovsku” kvotu ispunila, je dojmljiva, ali je njen lik sveden na epizodu. Pravo otkriće je Amy Adams, jedna od najtalentiranijih i u posljednje vrijeme prilično aktivnih glumica. U ovom filmu važnu dimenziju njenom liku daju modni detalji 1970-ih zbog koji je jedan, vjerojatno mlađi i neiskusniji, novinar jednog hrvatskog portala Američke varalice asocirao s pornografijom.

S druge strane, ma koliko ti i drugi prizori bili oku ugodni, a uho milovala sjajna glazba 1970-ih, to ne može sakriti da Američkim varalicama nedostaje čvrsta struktura. Tako impresivne likove ne povezuje neka čvrsta struktura, pa tek negdje pred sredinu filma doznamo da Irving uz djevojku ima i suprugu. U usporedbi sa Žalcem, “Oscarom” nagrađenom i možda najboljem filmu o varalicama ikada snimljenom, Američki varalice odmah upadaju u oči nedostatkom suvislog negativca. Razlog za to je možda u tome što su u slučaju “Abscam” stradali glavešine pripadali Demokratskoj stranci, za koju Hollywood tradicionalno služi kao neslužbeno glasilo. Zato možda ne iznenađuje da se skoro nimalo ne govori o mitu i korupciji, nego se čak i žrtve “Abscama”, pogotovo gradonačelnika koga glumi prilično slabo iskorišteni Jeremy Renner, opisuje kao mučenike koji mito primaju prije svega zato da bi “svojoj zajednici donijeli investicije, projekte i poslove”. Ta priča, nimalo drukčija od one koju  su se pričali i na žalost, još uvijek pričaju, neki nama bliski “usrećitelji”, vjerojatno će velikom dijelu domaće publike ostaviti gorak okus u ustima. Vjerojatno još više od isforsiranog “hepi enda”, koji se doima kao nečija deus ex machina improvizacija. Usprkos toga, i usprkos toga što su stotinama kopalja ispod svog velikog scorsesejevskog uzora, Američke varalice zaslužuju publiku. Vjerojatno ne i željene “Oscare”, ali to, s obzirom na veliku nepravdu koja je prije četvrt stoljeća napravljena Scorseseju, možda sada i ne izgleda toliko važno.

OCJENA: 6/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Čovjek od čelika (2013)

ČOVJEK OD ČELIKA
(MAN OF STEEL)
uloge: Henry Cavill, Amy Adams, Michael Shannon, Diane Lane, Kevin Costner, Russell Crowe
scenarij: David S. Goyer
režija: Zack Snyder
proizvodnja: Warner Bros/Legendary/Syncopy/DC Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 143 '

 

S obzirom da današnja dominacija stripovskih superheroja  hollywoodskim ekranima potječe od “Supermana”, blockbustera iz daleke 1978. godine, na prvi pogled se čini čudnim što je najpoznatiji stripovski lik morao tako dugo čekati da se pokrene nova franšiza. Pri tome se može komotno zaboraviti “Povratak Supermana” s Brandonom Routhom iz 2006. godine, koji je, uspkros pristojnih komercijalnih rezultata, dao dodatnog materijala za legende o Supermanovoj kletvi. Priča bi se na kraju mogla ponoviti i s najnovijim pokušajem, filmom “Čovjek od čelika” Zacka Snydera, koji, doduše, obara rekorde na kino-blagajnama, ali s primjetnim nedostatkom entuzijazma kod kritike, pa i kod strip-geekova čija se riječ,  kada je u pitanju suvremeni Hollywood, često doima posljednja.

 

Zaplet u osnovi predstavlja svojevrsnu kombinaciju prva dva nastavka iz originalne franšize sa Christopherom Reevom u glavnoj ulozi. Jor-El (Crowe), znanstvenik s dalekog planeta Krypton, suočen s neumitnim uništenjem vlastitog svijeta, šalje svog novorođenog sina Kal-Ela na Zemlju. Mališan završi u Kansasu gdje ga usvoji dobrodušni par i s vremenom nauči kako kontrolirati i skrivati svoje očigledno vanzemaljske moći. 33 godine kasnije, sada već odrasli čovjek po imenu Clark Kent (Cavill) kreće na odiseju s ciljem da otkrije vlastito porijeklo i svrhu dolaska na Zemlju. Situaciju zakomplicira istraga novinarke Lois Lane (Adams), ali i dolazak kryptonskog generala Zoda (Shannon) koji u Kal-Elu vidi priliku da obnovi Krypton, ali na račun Zemlje i njenih stanovnika.

 

Usprkos sličnosti u priči o nastanku glavnog protagonista, “Čovjek od čelika” odaje dojam da su se autori trudili što više udaljiti od Reeveovog Supermana. S druge strane su možda previše nastojali kopirati stil i opći ugođaj najnovije trilogije o Batmanu, a to i ne iznenađuje jer je jedan od producenata ovog filma bio njen tvorac William Nolan. Tako je novi Superman daleko mračniji (čak doslovno, s obzirom da je Supermanov kostim postao sivoplave i tamnocrvene boje) i ozbiljniji. Režiser Zack Snyder , pak, ozbiljnost sugerira “hipsterskim” korištenjem flashbackova, ali i protagonistom koji se gotovo nikada u filmu ne nasmiješi. Njegov autorski potpis se prvenstveno vidi kroz inzistiranje na CGI-ju, odnosno prikaz svakog centa od 225 milijuna dolara budžeta. Taj pristup najbolje prolazi na početku, odnosno pomalo razvučenim scenama na Kryptonu gdje je vanzemaljski svijet prikazan s originalnom scenografijom i kostimografijom. Na kraju će, međutim, završni obračun na ulicama američkog velegrada koji pri tome postaje žrtva brutalne destrukcije biti neraspoznatljiv od sličnih i potpuno neproduhovljenih scena u prošlogodišnjim “Osvetnicima” i pretprošlogodišnjim “Transformerima”. Čak ni 3D nije od neke posebne pomoći; gledatelji će ga postati svjesni možda tek kada zahvaljujući njemu nos Amy Adams dobije pomalo neobičan i egzotičan oblik.

 

Što se glumačke postave tiče, fizički impresivni Henry Cavill izgleda daleko uvjerljiviji Superman od Routha, ali nedostatak humora i prilike za prikaz komičarskih vještina ga je učinio inferiornim Reeeveu. Adams, čiji je angažman (i nebojanje kose u crno) izazvao bijes ortodokosnih strip-fanova, je također solidna. Michael Shannon, pak, lik Zoda čini samo jednim u nizu psihotičnih likova za koje se specijalizirao u posljednje vrijeme. Najbolji dojam odaju sporedni glumci – Costner u gotovo “oskarovskoj” minijaturi kao Jonathan Kent i Njemica Antje Traue kao Zodova pomoćnica. Neiskorištenost glumačkih talenata je, prije svega, posljedica Goyerovog scenarija koji se svaki čas dotiče nekih zanimljivih ideja (uključujući danas sve aktualnijih pitanja slobode tiska i izražavanja), ali ih jednostavno nema vremena adekvatno obraditi. Iako se teško može nazvati promašajem, “Čovjek od čelika” s obzirom na visoka očekivanja i reputaciju svojih tvoraca ipak predstavlja svojevrsno razočaranje.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)