Oznaka: Amanda Seyfried

RECENZIJA: Tko preživi pričat će (A Million Ways to Die in the West, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Za vestern se desetljećima govori da je mrtav, iako se pod time obično podrazumijeva banalna činjenica da taj žanr jednostavno više nije tako popularan kao što je bio sredinom prošlog stoljeća. A toga je, po svemu sudeći, svjestan i Hollywood, s obzirom da se filmski vesterni danas snimaju prilično rijetko, a kada dođu do ekrana obično daleko češće završe kao promašaji nego kao veliki hitovi. U posljednje vrijeme su kao takvi zlosretni primjeri mogli poslužiti Kauboji i vanzemljaci te Usamljeni osvetnik. Dodatni razlog za hollywoodske producente da se “ohlade” od vesterna bi moglo predstavljati i to da vestern slabo prolazi čak i kroz svoje žanrovske derivate, odnosno kao parodija. Kao jedan od najuvjerljivihih primjera za to bi mogao poslužiti Tko preživi pričat će, najnoviji film Setha MacFarlanea koji se može “pohvaliti” ne samo lošim rezultatima na kino-blagajnama, nego i izuzetno lošim reakcijama od strane kritike.

Radnja filma se događa 1882. godine u Arizoni gdje se protagonist, skromni i nenametljivi uzgajivač ovaca Albert Stark (MacFarlane) sve teže nosi sa teškim životom pionira američkog Zapada, ali i spoznajom da taj život može biti svaki čas prekinut na nasilan i često spektakularno neugodan način. Starkovo nastojanje da to izbjegne po načelu “pametniji popušta”, odnosno izbjegavanje da svakodnevne poslovne i druge nesuglasice riješi uz pomoć revolvera mu je donijelu ne samo reputaciju kukakvice, nego i dovelo do toga da ga ostavi djevojka Louise (Seyfried). Pri tome još veće poniženje Albertu predstavlja to da ga je ona ostavila radi daleko bolje “partije” u liku Foya (Harris), ulickanog šminkera i vlasnika salona za muške brkove. Upravo u trenutku kada se Albert sprema dignuti ruke od svega i pokušati sreću pronaći u San Franciscu, u grad dolazi Anna (Theron), šarmantna djevojka koja se brzo sprijatelji sa Albertom i nauči ga revolveraške vještine. One će Albertu dobro doći ne samo zbog toga što nove eskalacije sukoba sa Foyom, nego i zbog toga što je Anna, zapravo, pobjegla od svog supruga, zloglasnog odmetnika i ubojice Clincha Leatherwooda (Neeson).

Osnovna ideja za Tko preživi pričat će je nastala kada su MacFarlane i njegovi scenaristički partneri Alen Sulkin i Wesley Wild (s kojima je surađivao na svom prethodnom filmu Ted) počeli razgovarati o tome kako je život na Divljem zapadu bio nepodnošljivo težak, odnosno kako bi se od toga mogla napraviti crna komedija. Ta ideja, koja se može pronaći i u doslovnom prijevodu originalnog naslova – Milijun načina za umrijeti na Zapadu – se odrazila i kroz humor koji uglavnom koristi kontrast između nekih tada banalnih, ali neugodnih detalja svakodnevnice Divljeg zapada između suvremene civilizacije čija se dostignuća, uključujući “politički korektni” tretman različitih manjina, danas uzimaju zdravo za gotovo. Neki od tih gegova su smiješni i pokazuju MacFarlaneovu inventivnost,  a možda najbolje kratki vic u kome se neki od ultramodernih fenomena poput “sextinga” pokušavaju dovesti u kontekst komunikacijske tehnologije 19. stoljeća. MacFarlane je, isto kao i kod Teda, svoj film kalibrirao prema cenzorskom rejtingu “R”, pa se uz crni humor – uključujući prikaze bizarnih nesreća zbog kojih ljudi ginu na spektakularno neugodne načine – u Tko preživi pričat će mogu čuti brojne psovke, eksplicitne reference na razne nekonvencionalne seksualne aktivnosti, kao i prikazi raznih tjelesnih tekućina i izlučevina, koje ovaj put nisu isključivo ljudskog podrijetla.  

Takvi sadržaji bi prije jedno desetljeće bili nezamislivi u prosječnoj hollywoodskoj komediji, ali sada sve rjeđe ukazuju na nekakvu subverziju etabliranih kulturnih normi, a sve više na nedostatak talenta da se film napuni sa nekim suvislijim sadržajem. Kod MacFarlanea se to najbolje odražava kroz to da je film umjetno “napumpan” na gotovo dva sata, a za što su najzaslužnije to da se pojedini “štos” reciklira ili razvlači do iznemoglosti. Taj problem još više ističe vrlo dobra fotografija Michaela Barretta (koja na samom početku, bez previše veze s radnjom, gledatelju pruža impresivne prizore Doline spomenike), kao i glazba Joela McNeeleya koja evocira najbolje partiture iz povijesti žanra, ali isto tako i publiku podsjeća koliko je Tko preživi pričat će sadržajno prazan. MacFarlaneov film možda najlošije prolazi u neumitnoj usporedbi s četiri desetljeća starim Brooksovim Vrućim sedlima, filmom koji je dokazao kako se jedan žanr može urnebesno parodirati, a istovremeno mu odati počast. Vestern još nije mrtav, ali MacFarlane pokazuje kako postoje brojni načini da mu se dođe glave.

TKO PREŽIVI PRIČAT ĆE

(A MILLION WAYS TO DIE IN THE WEST)

uloge: Seth MacFarlane, Charlize Theron, Amanda Seyfried, Neil Patrick Harris, Liam Neeson, Giovanni Ribisi, Sarah Silverman

scenarij: Seth MacFarlane, Alen Sulkin, Wesley Wild

režija: Seth MacFarlane

proizvodnja: Universal, SAD, 2014.

trajanje: 116′

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Jadnici (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

At the Movies ~ Les Misérables, 2012
(izvor: e r j k p r u n c z y k)

JADNICI
(LES MISÉRABLES)
uloge: Hugh Jackman, Anne Hathaway, Russell Crowe, Amanda Seyfried, Eddie Remayne
scenarij: William Nicholson, Alain Boublil, Claude-Michel  Schönberg, Herbert Kretzmer
režija: Tom Hooper
proizvodnja: Universal/Working Title, UK, 2012.
trajanje: 158 '

U vremena “mraka” su neki književni klasici u školskoj lektiri su kod tadašnjih vlastodržaca bili popularniji od drugih. To se svakako može reći za “Jadnike”, roman Victora Hugoa iz 1862. godine čiji je prikaz stradanja siromašne radničke klase u Francuskoj na početku pretprošlog stoljeća korišten kao ilustracija svih zala kapitalizma i licemjerja “buržoaske demokracije”. Povijest, koja često ima smisla za ironiju, se pobrinula da “Jadnici” u svom danas najpopularnijem obliku pred današnju hrvatsku publiku dođu zahvaljujući instituciji koja predstavlja oličenje najbeskrupuloznijeg kapitalizma – Hollywoodu. Da je ostalo samo na tekstu francuskog pisca, tamošnji producenti “Jadnike” ne bi taknuli “ni štapom na daljinski”. Srećom, godine 1980. je grupa francuskih autora roman pretvorila u konceptualni album, a potom i mjuzikl čija se engleska verzija u Londonu neprekidno prikazuje od 1985. godine. Postavši kazališna institucija, “Jadnici”, ili “Les Miz” kako ih od milja zovu u anglosaskom svijetu, su već godinama bili predmet špekulacija o filmskoj adaptaciji, i s obzirom na uspjeh “Chicaga”, neumitnom lovu na “Oscare”. Te su špekulacije danas postale stvarnost zahvaljujući projektu povjerenom pretprošle godine “Oscarom” nagrađenom Britancu Tomu Hooperu.

Film počinje impresivnom scenom stotina osuđenika među kojima se nalazi Jean Valjean (Jackman), koji upravo prima uvjetni otpust nakon devetnaest godina provedenih iza rešetaka zbog sitne krađe. Gladan, odbačen i ponižen, Valjean zbog plemenite geste jednog biskupa odluči promijeniti život i pod novim identitetom posvetiti život dobrim djelima; zbog toga godine 1823. umirućoj radnici Fantine (Hathaway) obećava kako će se brinuti o njenoj kćeri. Godine 1832. s njom živi u Parizu i postane upetljan u burne događaje kada se sada već odrasla Cosette (Seyfried) zaljubi u mladog revolucionara Mariusa (Redmayne), dok istovremeno Valjeana neumorno progoni policajac Javert (Crowe).

Prosječnom gledatelju će trebati malo vremena da se navikne na “Jadnike” zbog toga što se u njemu tekst gotovo nikad ne izgovara, nego samo pjeva, pa je, zapravo sličniji operi nego mjuziklu. Također će trebati privikavanja zbog Hopperove odluke da umjesto playbacka koristi žive snimke pjevanja, odnosno za pjesme koristi izvođače daleko poznatije po glumačkim nego vokalnim talentima. To ne mora uvijek biti loše, pogotovo u slučaju Hugha Jackmana koji je već izgradio reputaciju u kazališnim mjuziklima, a Anne Hathaway predstavlja izuzetno ugodno iznenađenje s obzirom na jednostavnu, ali efektnu izvedbu pjesme “I Dreamed a Dream”. S druge strane, za Russella Crowea je odmah jasno da je po tom pitanju u daleko nižoj ligi, iako će uši publike biti pošteđena strahota nalik na one koje je priredio Pierce Brosnan u filmu “Mamma Mia”.

Hooper se uglavnom uspješno pobrinuo da glazbu prate adekvatni vizualni sadržaji, odnosno da gledatelji vide gdje je otišlo 61 milijuna dolara budžeta. Neke od scena su zbilja dojmljive, iako se malo koja može usporediti s početnom. Hooper je tu bio ograničen Hugoovim predloškom, odnosno potrebom da prikazuje scene pariških ulica, barikada i kanalizacije već prikazanih u mali milijun ekranizacija “Jadnika”. Zbog toga se u velikoj mjeri oslanjao na krupne planove, ali i neka rješenja koja nisu najsretnija, poput komično-grotesknog prikaza bračnog para Thenardier koje tumače možda malo previše raspoloženi Sacha Baron Coen i Helena Bonham-Carter. Publici će možda najviše upasti u oči relevantnost filma, odnosno globalna kriza zbog koje se njen sve veći dio može identificirati s naslovom i simpatizirati likove mladića s crvenim zastavama koji oružjem na barikadama žele stvoriti jedan ljepši, bolji i pravedniji svijet. Iako takvi pokušaji u povijesti obično ne završe najsretnije, u slučaju “Jadnika” će dva i pol sata eskapističke zabave biti sasvim dovoljno.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Vrijeme je novac (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
VRIJEME JE NOVAC
(IN TIME)
uloge: Justin Timberlake, Amanda Seyfried, Cillian Murphy, Vincent Karthesier, Matt Bomer
scenarij: Andrew Niccol
režija: Andrew Niccol
proizvodnja:  20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje:  110'

In Time Protagonist
(izvor: c23652002)

“Kreativnost” domaćih distributera u prevođenju naslova je, za promjenu, u slučaju Vrijeme je novac, poslužila svrsi, jer prijevod, za razliku od originalnog “In Time”, sažima glavni koncept ovog SF-filma. Radnja je naime, smještena u budući svijet gdje je tehnološki napredak omogućio besmrtnost i vječnu mladost, ali istovremeno stvorio opasnost od prenaseljenosti i trošenja ograničenih resursa. Slično kao i u Loganovom bijegu, rješenje je brutalno jednostavno – svakome nakon navršene 25. godine počinje odbrojavati genetski ugrađen sat koji ostavlja godinu dana života. “Kvaka” je u tome da se taj rok može produžiti, ali i skratiti u zamjenu za razne robe i usluge. U tome su neki spretniji od drugih, pa su s vremenom akumulirali geološke epohe, a drugi su sretni ako u jednom danu uspiju zaraditi za sljedeći dan života.

 

Među potonje spada i protagonist Will Salas (Timberlake), siromašni radnik koji živi u getu i čijoj pažnji ne može promaći velikodušni bogataš Henry Hamilton (Bomer), koji doslovno svojim životom plaća piće sirotinji u baru. On Willu kao nagradu za spas od lokalnih kriminalaca pokloni stoljeće života prije nego što će sam izvršiti samoubojstvo. S tako stečenim bogatstvom Will odlazi u bogatašku zonu i upoznaje luksuz i način života o kome je mogao samo sanjati. Neobični došljak, koji ne krije prijezir prema bogataškoj klasi, pak, privuče pažnju bogataške kćeri Sylvie Weis (Seyfried); ona Willu poslije postaje talac kada ga pod optužbom za Hamiltonovo ubojstvo počne progoniti neumoljivi policajac Leon (Murphy).

 

Novozelanđanin Andrew Niccol, poznat po hvaljenoj Gattaci i kao scenarist Trumanovog showa, još jednom je pokazao shvaćanje SF-a kao žanru intrigantnih ideja. Zamisao da se vrijeme koristi kao novac nije baš previše nova ni originalna, ali ju je Niccol ovdje obradio na prilično aktualan način, odnosno kao alegoriju na neke probleme suvremenog svijeta. U njegovoj viziji tehnologija vječne mladosti društvo dijeli na sićušnu besmrtničku elitu i obespravljene i izrabljivane mase smrtnih siromaha, slične onim “99 %” u čije se ime danas okupira Wall Street; protagonist je, pak, prikazan kao revolucionar koji će se društvenoj nepravdi suprotstaviti “eksproprijacijom eksproprijatora” odnosno preraspodjelom društvenog bogatstva.

 

Na žalost, kao i povijesni pokušaji da se na Marxovu dijagnozu nadoveže odgovarajuća terapija, Vrijeme je novac bolje izgleda u teoriji nego u praksi. Niccolov film je najbolji kada gledatelja upoznaje s distopijskim svijetom budućnosti; u oko upadaju i “insajderske” šale, odnosno Niccolov komentar holivudske opsjednutosti mladošću, pa tako 28-godišnja Olivia Wilde glumi majku lika kojeg glumi 30-godišnji Justin Timberlake. Kada se pak na tom temelju trebaju sagraditi zaplet i likovi, Niccol se potpuno gubi u hrpi klišeja, napunivši radnju nepotrebnim akcijskim scenama, a protagonista nimalo uvjerljivim superjunakom. Još je tragičnija situacija s Amandom Seyfried, od čije loše odabrane frizure gore izgleda samo potpuni nedostatak “kemije” s inače solidnim Timberlakeom. Još je gora stvar s negativcima – Vincent Kartheiser kao Sylvijin otac samo reciklira svoj lik iz Momaka s Madisona; Alex Pettyfer je potpuno promašen kao gangster, a Cillian Murphy ne može učiniti mnogo s nedovoljno oblikovanim likom opakog uličnog policajca. Niccol također pokazuje nedostatak osjećaja za ritam, pa se film čini predugim, odnosno pokušajem da se epizoda Zone sumraka nasilno razvuče u cjelovečernji format.

 

Iako Niccolu ovo nije prvi put da upropasti potencijalno intrigantnu ideju (S1mone je bila mnogo gora) i iako se, zbog sjajne fotografije Rogera Deakinsa i “retro” scenografije, kostima i rekvizita ne može reći da Vrijeme je novac dobro ne izgleda, gledatelji će po izlasku iz kina imati razloga zažaliti i za utrošenim vremenom i novcem.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 1. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)