RECENZIJA: Iskupljenje u New Yorku (You Were Never Really Here, 2017)

ISKUPLJENJE U NEW YORKU
 (YOU WERE NEVER REALLY HERE)
 uloge: Joaquiin Phoenix, Ekaterina Samsonov,
 Judith Roberts, John Doman, Alessandro Nivola
 scenarij: Lynne Ramsay
 režija: Lynne Ramsay
 proizvodnja: Film 4 Productions/BFI/Amazon, UK/Francuska/SAD, 2017.
 trajanje: 90 min.

Postoje brojni načini na koji se može ustanoviti da netko uživa status mezimca kritike, ali je malo koji tako spektakularan kao kada se nečiji film na najprestižnijem festivalu dočeka s ovacijama usprkos “sitnog” detalja da film uopće nije dovršen. Lynne Ramsay, škotska redateljica čiji je opus brojem filmova skroman, ali koja usprkos toga uživa izuzetan ugled, je tako nešto postigla na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu sa svojim najnovijim filmom, triler-dramom Iskupljenje u New Yorku, koji će se u svojoj konačnoj verziji pojaviti tek nekoliko mjeseci kasnije.

Film se temelji na istoimenom romanu Jonathana Amesa, književnika i scenarista poznatog kao tvorac TV-serije Ubi me dosada. Protagonist je Joe (Phoenix), krupni i zastrašujući tip koji za život zarađuje obavljajući detektivske, a ponekad i “fizičke” poslove koji se tiču pronalaženja nestalih osoba na njujorškim i drugim ulicama. Joe je u krugovima na rubu zakona stekao reputaciju brutalnosti, ali, zapravo, nasilju nije sklon, jer je nasilje uzrok dubokih trauma, kako onih iz djetinjstva kada je bio žrtvom obiteljskog zlostavljanja, tako i onih kojima je kao vojnik svjedočio u ratovima na Bliskom istoku. Jedina stvar koja ga koliko-toliko drži uz stvarni svijet je njegova stara i polusenilna majka (Roberts) o kojoj se iskreno brine. Njegov poslodavac John McCleary (Doman) ga angažira za možda najdelikatniji slučaj u karijeri. Ambicioznom državnom senatoru Albertu Vottu je usred priprema za izbornu kampanju tinejdžerska kći Nina (Samsonov) pobjegla iz kuće i nestala, a jedini trag je SMS sa adresom bordela specijaliziranog za usluge maloljetničke prostitucije. Joe ga pronalazi te na svoj uobičajeno brutalan, ali efikasan način, uspije brzo i efektno iz njega izbaviti Ninu. Prije nego što je uspije isporučiti ocu se, međutim, ispostavi da su i Nina i bordel dio jedne mnogo složenije sheme iza koje stoje daleko krupnije i politički potkoženije “ribe” od usamljenog senatora, te da su spremne iskoristi korumpiranu policiju i službe sigurnosti kako bi na brutalno jednostavan način uklonile Joea i sve s njim povezane ljude, te je Joe tako prisiljen boriti se za goli život.

Među gomilama panegirika koje je dobilo Iskupljenje u New Yorku, česti su oni koji ovaj film proglašavaju “Taksistom 21. stoljeća”. Iako se sličnosti s klasikom Martina Scorseseja mogu itekako opaziti (što uključuje i neke scene koje se mogu shvatiti kao njegov homage), gledatelji će daleko više opaziti razlike. One se prije svega odnose na ono što je često navodio veliki dio panegiričara – iako u sebi sadrži nominalne elemente “komercijalnih” žanrova kao što su triler ili akcija – Iskupljenje u New Yorku predstavlja “umjetnički film”, i to u onom “najčišćem” smislu, odnosno Ramsey kao da se trudila izbjeći bilo kakav kompromis s “komercijalom” i na ekran stavila isključivo ono čemu će se aplaudirati na festivalima. To se može vidjeti kroz stil koji je, najblaže rečeno, “hermetičan”, odnosno od publika zahtijeva daleko više strpljenja i razumijevanja za nekonvencionalne tehnike kadriranja i filmskog narativa. Zbivanja u filmu se prikazuju isključivo iz perspektive glavnog protagonista kojemu, a to vrlo brzo postane jasno, “nisu sve na broju”, te se zbog toga glavni zaplet stalno isprepliće s flashbackovima, halucinacijama i protagonistovim fantazijama. Sve to prilično zbunjuje gledatelje i, da nema sjajnog Phoenixa u složenoj ulozi izmučenog protagonista, od Iskupljenja bi ruke digli čak i oni najstrpljiviji gledatelji. Ramsey tu i tamo napravi pokoju dobru sekvencu, pri čemu se ističe Joeov prepad na bordel, gdje su scene nasilja prikazane posredno i na kvazidokumentaran način uz pomoć video-kamera. Temeljitije usporedbe s Taksistom će, međutim, biti definitivno na štetu Lynne Ramsey. Za razliku od Scorsejevog filma, koji je priču o izmučenom veteranu koji postaje samozvani djelitelj pravde na opakim ulicama New Yorku čvrsto vezao uz ekonomski, kulturni i politički kontekst “olovnih” 1970-ih, Ramsey kao da se trudi ignorirati vanjski svijet, odnosno sve ono što je izvan Joeove glave. U ovom filmu nema sjajne Herrmannove glazbe, nema upečatljivih epizodnih uloga Petera Boylea ili Harveya Keitela, a rusko-američka manekenka Ekaterina Samsonov se mora još itekako potruditi prije nego što je netko stavi u istu kategoriju s Jodie Foster. Malo je vjerojatno da će ovaj film ikoga potaći da pokuša izvršiti atentat na američkog predsjednika, ali ako je tako razvikan film trebao nadmašiti Taksista, Ramsey je trebala ponuditi nešto daleko više.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Mansfield Park (1999)

uloge: Frances O'Connor, Jonny Lee Miller, Alessandro Nivola,
 Embeth Davidtz, Harold Pinter, James Purefoy, Justine Waddell,
 Victoria Hamilton, Sheila Gish, Hannah Taylor-Gordon
 scenografija: Christopher Hobbs
 kostimografija: Andrea Galer
 fotografija: Michael Coulter
 montaža: Martin Walsh
 glazba: Lesley Barber
 scenarij: Patricia Rozema (po romanu Jane Austen)
 režija: Patricia Rozema
 proizvodnja: BBC Films, Britanija, 1999.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 112'

Početkom 19. stoljeća mlada Fanny Price (O’Connor) odrasta u Mansfield Parku, seoskom imanju gdje ju je primio njen bogati i ugledni rođak Sir Thomas Bertram (Pinter) i tako izbavio od siromaštva Portsmoutha gdje joj žive otac, majka i ostatak obitelji. Mlada Fanny je obdarena ne samo ljepotom nego i umom, zbog čega se zbližila sa Sir Thomasovim sinom Edmundom (Miller). No, od Fanny se očekuje da se uda za naočitog susjeda Henryja Crawforda (Nivola), dok Bertramovi Edmundu nastoje “namjestiti” Henryjevu sestru Mary (Davidtz). No, Fanny je previše načitana i slobodoumna da bi dozvolila da joj tako kroje sudbinu. Kada otkrije kako Mansfield Park svoje bogatstvo duguje robovima koji crnče na karipskim plantažama, Fanny će dobro preispitati i Henryja i sve ljude oko sebe.

Kanadskoj filmašici Patriciji Rozemi vjerojatno je išla na živce velika popularnost ekranizacija djela Jane Austen kod ženske publike, s obzirom da ti filmovi, slično kao i cjelokupni opus britanske spisateljice, promoviraju prilično anti-feministički svjetonazor prema kojemu se svaka žena mjeri prema muškarcu kojega je uspjela dovesti pred oltar. Stoga je odlučila uciniti nešto naizgled nemoguće – feministicku ekranizaciju romana Jane Austen, i u tome joj je poslužio Mansfield Park, roman koji je zbog svoje hermetičnosti i dujiine bio najmanje popularan među svim filmašima. Naravno, vjernost originalu nije bila među Rozeminim prioritetima, pa je radnja prilično izmijenjena i začinjena nekim prilično ne- austenovskim elementima kao sto su incest, lezbijstvo i narkomanija, a sam lik Fanny Price modeliran prema liku stvarne Jane Austen i pretvoren u vatrenu feministicu. No ova ekranizacija, iako se vjerojatno neće svidjeti književnim puristima, ipak koliko-toliko funkcionira usprkos ubacivanja socio-političkih tema koje bas i nisu primjereni austenovskim ljubićima. Razlog tome je prije svega u prilično raznorodnoj glumačkoj postavi kojom dominira Australka Frances O’Connor (Ljubav i druge katastrofe, AI), a i ugledni britanski kazališni režiser Harold Pinter je impozantan u ulozi aristokratskog patrijarha. S druge strane, Jonny Lee Miller (Trainspotting, Hakeri) se i dalje ne može maknuti od bljedunjave uloge princa na bijelom konju. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Mansfield Park je profesionalno urađeno djelce koje ce biti zanimljivo čak i onima koji nemaju baš previše sklonosti prema autorima herc-literature s početka 19. stoljeća.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.