RECENZIJA: Nemoguća misija: Odmetnuti (Mission: Impossibe – Rogue Nation, 2015)

Ukoliko ste posljednjih nekoliko godina, u nedostatku bolje alternative, bili prisiljeni neko vrijeme trošiti gledajući program prosječne komercijalne ili javne TV-mreže, jedna od boljih opcija, barem ako vas zanima nezahtjevna ali profesionalno odrađena zabava, je ona prilikom koje bi naletili na neku od epizoda CSI ili NCIS. Kvaliteta epizoda ili spinoff serija iz istog univerzuma zna varirati, ali u prosjeku se svodi na nešto što je poklonicima takvog sadržaja dovoljno prihvatljivo da se iste serije godinama održe na ekranu. I pri tome nimalo nije važno što će sadržaj većine epizoda sličiti jedan na drugi i biti vrlo brzo zaboravljen; samim time što su ispunile nekih nepunih sat vremena gledateljske pažnje su ispunile svrhu svog postojanja, odnosno uspostavile formulu koja funkcionira. Jedan od filmskih ekvivalenata istog fenomena je serija Nemoguća misija. Među dosad snimljenih pet filmova bilo je dobrih, bilo je razočaravajućih, a bilo je i loših, ali se također koristila uspješna formula te oni pune novac Paramount Picturesu i održavaju zvjezdani status glavnog glumca Toma Cruisea bez obzira na to što se teško ijedan gledatelj može nakon neloliko godina sjetiti glavnog zapleta. To, možda i ne iznenađuje, jer je osnovni koncept ionako naslijeđen od danas kultne TV-serije 1960-ih, koja je u mnogo čemu bila svojevrsni CSI prošlog stoljeća.

Zaplet novog filma započinje nakon što Ethan Hunt (Cruise), glavni operativac IMF, elitnog tima američkih supertajnih obavještajaca, “rutinski” obavi još jednu misiju spašavanja svijeta od zlikovaca. Usprkos impresivnih rezultata, washingtonske glavešine, na čelu sa direktorom CIA-e Hunleyem (Baldwin), su zabrinute zbog mogućih negativnih posljedica IMF-ovih akcija, te odlučuju organizaciju nasilno utopiti u CIA-u. U međuvremenu Hunt otkrije kako je sam IMF na meti svojevrsnog “anti-IMF”, elitne organizacije svjetskih zlikovaca kojoj je na čelu živopisni Solomon Lane (Harris), koja je vješto izmanipulirala Huntove pretpostavljene da ga počnu progoniti kao odmetnutog agenta. Hunt uz pomoć svojih kolega nastoji dokazati svoju nevinost, ali i raskrinkati Lanea. U tome mu ključnu pomoć pruža Laneova suradnica Ilsa Faust (Ferguson), za koju se ispostavi da je ubačeni agent britanske tajne MI6, ali čiji pravi motivi i odanost do posljednjeg trenutka nisu jasni.

Odmetnuti se velikim dijelom naslanja na scenaristički koncept Protokola Duh, prethodnog filma iz serije, koji je gledatelje nastojao prije svega privući akcijom, a nauštrb podzapleta vezanih uz obiteljske i druge osobne probleme glavnog junaka. Scenarist i režiser Christopher McQuarrie, koji je sa Cruseom surađivao na solidnom, iako komercijalno razočaravajućem Jacku Reacheru, se čvrsto drži te formule, te ne dozvoljava scenarističke komplikacije s nekom dubljom pozadinom radnje i likova. Rezultat toga ne mora uvijek biti dobar – okvirni zaplet sa washingtonskim birokratom je prilično predvidljiv, a lik koji tumači Baldwin brzo prelazi granicu karikature – ali se Odmetnuti zato mogu pohvaliti prilično impresivnim akcijskim scenama koji iskazuju priličnu domišljatost njegovih autora. Pri tome se možda najviše ističe scena u kojoj Hunt mora spriječiti atentat u bečkoj operi, a za koju je pomalo šteta što je “potrošena” u samoj sredini filma, te zbog koje nominalno spektakularnije scene u kasnijim dijelovima ne izgledaju tako efektno.

Posebno valja istaći i Rebeccu Ferguson, švedsku glumicu poznatu kao protagonistica BBC-jeve povijesne serije Bijela kraljica, a koja u Odmetnutima tumači gotovo arhetipski lik fatalne superšpijunke nalik na Modesty Blaise. Taj lik je McQuarrie mudro lišio bilo kakvih eksplicitnih indicija o nekakvom romantičnom odnosu sa Huntom; time je ne samo rasteretio film nepotrebnog balasta, nego i stekao naklonost feministički raspoloženih kritičara, s obzirom da Isla Faust ne samo da ne izgleda kao nekakva “dama u opasnosti”, nego postaje više nego ravnopravan partner, odnosno potencijalni suparnik protagonistu. Zbog toga će i neki najtankoćutniji među SJW-ovima zažmiriti na relativnu učestalost scena u kojima se njen lik pojavljuje u kupaćem kostimu ili oskudnijim kostimima, a što bi u svakom drugom slučaju bilo predmetom optužbi za seksističku eksploataciju.

Ipak, i u ovom nastavku se iskustvo Nemoguće misije svodi na iskustvo koje nudi prosječna epizoda CSI. Ovdje se potrošilo mnogo više novaca, efekti i scene su impresivniji, te se na novu epizodu mora čekati nekoliko godina. Međutim, kao i u slučaju njegovog televizijskog ekvivalenta, ni Nemoguća misija se ne bi toliko održala na ekranima da nije postojao neki minimalni prosjek kvalitete. A što je prilična rijetkost za serije u današnjem Hollywoodu.

NEMOGUĆA MISIJA: ODMETNUTI

(MISSION: IMPOSSIBLE – ROGUE NATION)

uloge: Tom Cruise, Rebecca Ferguson, Sam Harris, Simon Pegg, Ving Rhames, Jeremy Renner, Alec Baldwin, Tom Hollander

scenarij: Christopher McQuarrie

režija: Christopher McQuarrie

proizvodnja: Paramount, SAD, 2015ž

trajanje: 131 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Nemoguća misija: Raspad sistema (Mission: Impossible – Fallout, 2018)

NEMOGUĆA MISIJA: RASPAD SISTEMA
(MISSION: IMPOSSIBLE - FALLOUT)
uloge: Tom Cruise, Henry Cavill, Ving Rhames,
Simon Pegg, Rebecca Ferguson, Sean Harris,
Angela Bassett, Michelle Monaghan, Alec Baldwin
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount, SAD, 2018.
trajanje: 147 min.

S obzirom na sve veće količine dreka koje Hollywood servira na velike ekrane, danas je sve teže zamisliti da bi išta od američkog kino-mainstrema moglo biti poput vina, odnosno postajati boljim s protekom godina. Čini se da bi jedan takav izuzetak mogla biti Nemoguća misija, serija akcijskih filmova koja je prije 22 godine započela kao ne baš previše produhovljeni ili kvalitetni remake popularne špijunske TV-serije 1960-ih, da bi danas njeni dijelovi stekli reputaciju najboljih primjera akcijskog žanra u suvremenom Hollywoodu. Zasluge za to se najčešće pripisuju Christopheru McQuarrieju, scenaristu i režiseru koji je prije tri godine potpisao pretposljednji nastavak Nemoguća misija: Odmetnuti, a koji danas potpisuje posljednji nastavak pod naslovom Nemoguća misija: Raspad sistema.

Većini gledatelja će ime Christophera McQuarrie na špici, pak, daleko manje značiti od imena Toma Cruisea, koji po šesti put tumači lik Ethana Hunta, američkog tajnog agenta i vođe malog ali elitnog tima IMF zaduženog za izvođenje najdelikatnijih i najopasnijih operacija. Jedna takva akcija u Berlinu je krenula krivo, i to je dijelom zaslužan sam Hunt, koji je odbio žrtvovati život kolege i prijatelja Luthera (Rhames) te je zbog toga plutonij od kojeg se mogu napraviti nuklearne bombe završio u rukama tajanstvenih zlikovaca. Hunt je dobio priliku da ispravi svoju pogrešku i pokuša dobaviti plutonij, ali mu je pri tome suparnička agencija CIA protiv njegove volje dodijelila partnera u liku Augusta Walkera (Cavill), agenta specijaliziranog za “mokre poslove”, a čija bahatost i sklonost nasilnom rješavanju problema predstavlja suštu suprotnost Huntovoj diskreciji i metodičnosti. Njih dvojicu, kao i ostatak tima, trag vodi u Pariz gdje plutonij drži tajanstvena žena po imenu Bijela Udovica (Kirby), posrednica koja ga je spremna prodati onome tko najviše plati. Huntove pokušaje da spriječi nuklearnu kataklizmu će dodatno otežati što se u Parizu također našla i njegova stara poznanica, britanska agentica Ilsa Faust (Ferguson), koja očigledno u cijeloj aferi ima neke vlastite interese.

Scenarij Christophera McQuarriea, iako prilično dobar, je najmanje važan element Raspada sistema. Komplicirani i na trenutke teško razumljivi zaplet (kojeg je, također, teško shvaititi bez upućenosti u prethodne nastavke, uključujući Odmetnute) u svojoj suštini služi tek kao macguffinovski izgovor za seriju spektakularnih i izuzetno dojmljivih akcijskih scena. U njima ne samo da McQuarrie demonstrira svoju izuzetnu vještinu, nego i Tom Cruise potvrđuje status jedne od najvećih akcijskih zvijezda današnjice. Cruiseovo je dostignuće još impresivnije, ne samo s obzirom na njegove za hollywoodske standarde i ne baš tako zanemarive godine, nego i to da je najveći dio tih scena obavio bez kaskadera, pri čemu se jedom prilikom čak i teško ozlijedio. Cruise je u svemu tome svom liku dodao elemente humanosti, pa čak i za akcijske superheroje nekarakteristične ranjivosti, učinivši Ethana Hunta mnogo superiornijim u odnosu na Craigovog Bonda. Njegov nastup je još bolji kada se pojavljuje u zajedničkim scenama s Henryjem Cavillom, glumcem koji je možda postao svjestan da Čovjek od čelika možda neće biti antologijski film, te da bi uloga po kojoj će ga pamtiti mogao biti i brkati negativac nalik na onog kojeg tumači u Raspadu sistema. Uz ostatak stalne glumačke postave koja tumači Huntove kolege i koja daje više nego solidne nastupe, a pogotovo u završnoj kompliciranoj sceni u kojoj se svijet istovremeno spašava na tri različita mjesta, valja također pohvaliti i pridošlicu, relativno nepoznatu britansku glumicu Vanessu Kirby čiji je enigmatski i glamurozni lik jedan od najupečatljivijih primjera femme fatale u suvremenoj hollywoodskoj kinematografiji. Iako postoje osnovani razlozi za vjerovati kako će Raspad sistema, barem kada su u pitanju zamršeni i često skriveni detalji njegovog zapleta, brzo ispariti iz sjećanja, onima koji ga budu pogledali će pružiti nevjerojatno brzih dva i pol sata kvalitetne zabave koju je Hollywood danas sve manje sposoban pružiti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Jasmine French (2013)

JASMINE FRENCH
(BLUE JASMINE)
uloge: Cate Blanchett, Sally Hawkins, Alec Baldwin, Bobby Cannavale, Louis C.K., Andrew Dice Clay, Peter Sarsgaard, Michael Stuhlbag
scenarij: Woody Allen
režija: Woody Allen
proizvodnja:. Gravier Productions/Sony Pictures Classics, SAD, 2013.
trajanje: 98 '

Ono što vrhunske prvake razlikuje od običnih prvaka jest sposobnost procjene pravog trenutka u kome rukavice treba okačiti o klin. Za Woodyja Allena, iako njegov opus posljednjih desetljeća više impresionira kvantitetom nego kvalitetom, se može reći da je bliži vrhunskim prvacima. Iako je debelo zagazio u osmo desetljeće života, nastavlja neumorno štancati filmove ritmom od oko jednog godišnje, i svaki od njih izaziva pažnju ne samo zbog Allenove reputacije i zvjezdanog statusa, koliko njegovih stalnih napora da mu se svaki film, iako čvrsto usidren uz točno određeni milje, likove i teme, razlikuje od drugog. Još jedan primjer, i to onaj uspješniji, jest drama Blue Jasmine, koja se u hrvatskim kinima pojavila pod naslovom Jasmine French.

Naslovna protagonistica, koju tumači Cate Blanchett, na radnje putuje zrakoplovom iz New Yorka u San Francisco, kako bi tamo započela novi život. Za razliku od mnogih kojima je Kalifornija bila zemlja meda i mlijeka i nova prilika, za Jasmine je dolazak  na Zapadnu obalu samo još jedna epizoda vlastite propasti. Tamo nije došla da bi uživala u suncu, nego da bi nošla krov na glavom i hranu za stolom, a što joj bi joj trebala pružiti polusestra Ginger (Hawkins), samohrana majka koja živi u malom stančiću sa dva sina i za život zarađuje radeći u trgovini. Za Jasmine je donedavno takav život bio nezamsiliv, s obzirom da je bila u braku s Halom Francisom, financijskim stručnjakom s Wall Streeta (Baldwin) te uživala u luksuzu koji obični smrtnici sebi ne mogu priuštiti. Sve se to jednom rasplinulo kao oblak od sapunice, kada se otkrilo da su Halovi investicijski fondovi najobičnija prijevara, muž završio u zatvoru, vlada zaplijenila svu njegovu imovinu, a Jasmine završila na ulici. Sada je po prvi put u životu prisiljena zapravo zarađivati za život, i to kao recepcionar u zubarskom uredu. Njeni pokušaji da ponovno započne život su, međutim, stalno zapriječeni njenom nesposobnošću da se mentalno prilagodi novoj situaciji odnosno izliječi od prijezira prema siromašnim i “neprofinjenim” “šljakerima” poput muškaraca koji se vrte oko njene sestre.

Ono što Jasmine French čini različitim od većine Allenovih filmova je detalj koji mnogim kritičarima nije upao u oko. Dok se opus njujorškog autora u pravilu smješta u žanr komedije, njegov najnoviji film, usprkos par scena i replika koje bi mogle izazvati smijeh je drama. I u pitanju je prilično ozbiljna drama koja također govori o nekim prilično ozbiljnim problemima koji tište daleko veći broj ljudi od njujorških intelektualaca, i koje se ne može riješiti odlaskom analitičaru. Jasmine French, naime, kroz sudbinu svoje protagonistice, ali i ljudi oko nje, progovara o današnjoj ekonomskoj krizi i za to, poput idealista koji su svojevremeno logorovali na Wall Streetu, kao njene glavne uzročnike vidi “1%” oličenih u Halu i ljudima poput njih. Allen u filmu prikazuje oštar kontrast između Halovog svijeta, kojim dominiraju snoberaj, licemjerje i prijetvornost, te Gingerinog svijeta gdje su ljudi možda “siroviji” i nasilniji, ali su zato daleko iskreniji i sposobniji uživati u malim stvarima.

Jedna od najvećih ironija Jasmine French jest da će taj film biti najmanje gledan od onih koji bi se najviše mogao ticati. Najsiromašniji, odnosno oni koje su opljačkali i osiromašili ekvivalenti Hala u stvarnom životu, vjerojatno nemaju previše novaca za odlazak u kino, a kada ga imaju, vjerojatnije je da će ga potrošiti na neki crtić za djecu, komediju ili CGI spektakl, nego na film koji ih podsjeća na svakodnevne muke. A Jasmine French to čini, i to vrlo dobro, kroz glavnu junakinju čiji pokušaji da se tijelom prilagodi svojoj nezavidnoj situaciji, a koja je u svom umu još uvijek “profinjena” otmjena dama s Manhattana rezultiraju predvidljivim psihološkim rastrojstvom. Taj raspad, koji ilustriraju vješto umontirani flashbackovi koji prikazuju njen život prije Halovog uhićenja, nije nimalo ugodan, ali glavni lik usprkos svog neugodnog snoberaja i umišljenosti izaziva sažaljenje. Za to je potrebna vrhunska glumica, a ona se našla u liku Cate Blanchett, koja je upravo zahvaljujući ovom filmu postala jedna od glavnih kandidatkinja za novog “Oscara”. Njen nastup će mnoge podsjetiti na lik Blanche Dubois iz znamenite Williamsove drame Tramvaj zvan čežnja, a neumitne usporedbe s Kazanovim klasičnim filmom će izazvati i to da je Blanchett lik zlosretne Williamsove heroine nedavno tumačila na pozornici.

Osim Blanchett su vrlo dobar posao obavili i njeni kolege, pri čemu treba prije svega istaći teško britansku glumicu Sally Hawkins koja je poslovično dobro odradila ulogu fizičkim izgledom i standardom prosječne Amerikanke. Kao i mnogo puta kod Allena, njegovi filmovi su prilika za sjajne epizodne uloge, pa se tako nakon dugo vremena istakao poznati komičar Andrew Dice Clay u ulozi Gingerinog bivšeg supruga, jedne od žrtava Halovih makinacija. Neke od tih scena, kao Jasmineine pustolovine u zubarskom uredu, kao i gotovo bajkoviti susret i podzaplet s ambicioznim diplomatom (koga glumi Peter Saarsgard) Jasmine French čine malo previše razvučenim. No, bez obzira na to, ovaj film zaslužuje preporuke, te zbog njega možemo biti sretni zato što Allen još uvijek nije okačio svoje rukavice o klin.

OCJENA: 7/10