RETRO-RECENZIJA: Genijalni um (A Beautiful Mind, 2001)

uloge: Russell Crowe, Jennifer Connelly, Ed Harris, Paul Bettany,
 Christopher Plummer, Austin Pendleton, Judd Hirsch, Roy Thinnes
 glazba: James Horner
 scenarij: Akiva Goldsman (po knjizi Sylvie Nasar)
 režija: Ron Howard
 proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 134 '

Genijalni um je film koji, poput mnogih sličnih holivudskih ostvarenja koje premijeru imaju krajem godine, svim svojim bićem služi jednoj jedinoj (i iskusnijim gledateljima prilično vidljivoj) svrsi – dobivanju “Oscara”. Ovo ostvarenje režisera Rona Howarda (Willow, Apollo 13), temeljeno na biografiji Johna Forbesa Nasha (Crowe), američkog matematičara koji je usprkos shizofreniji dobio Nobelovu nagradu, u toj namjeri je uspjelo, iako su joj na putu stajale ne baš bezazlene prepreke. Jedna od njih je bila dosada nezapamćena anti-propagandna kampanja od strane “oskarovskih” suparnika, koji su javnost ne tako diskretno podsjetili da je film bio ignorirao neke prilično problematične detalje iz Nashove biografije – vanbračnu djecu, razvod, homoseksualnost i, last but not least, antisemitizam, što je trebalo torpedirati Genijalni um kod pretežno židovskog glasačkog tijela losanđeleske Akademije. Druga je bio scenarij Akive Goldsmana, čovjeka koji se “proslavio” s nečim što se zove Batman i Robin. No, Howard, iako se kao režiser ne moze pohvaliti nekim velikim kreativnim rizicima niti odstupanjem od holivudskih normi, dovoljno je dobar profesionalac da je ćak i od Goldsmanovog scenarija napravio nešto podnošljivo. No, najveće zasluge za uspjeh Genijalnog uma ipak pripadaju izvrsnoj glumačkoj ekipi na čelu s nevjerojatno dobrim Russellom Croweom (kojemu je “Oscar” pobjegao najvjerojatnije zato sto je Akademija u skladu sa svojim “politički korektnim” licemjerstvom kipić za promjenu odlučila dodijeliti crncu). Uz Crowea su tu i prilično dobra Jennifer Connelly (koja izgleda neobično mršavo u usporedbi s nekim svojim prijašnjim inkarnacijama) te isto tako efektni britanski epizodist Paul Bettany (Gangster No. 1, Legenda o vitezu), dok je Ed Harris manje-vise reciklirao neke od svojih ranijih uloga. Naravno, Genijalni um predstavlja potpuni promašaj kao biografija Johna Nasha, ali je dovoljno dobar film da nam zaokupi pažnju za svojih dva i nešto sata trajanja. No, teško je vjerovati da će ovaj film u povijest ući kao ista drugo osim još jedne u dugom nizu “oskarovskih” nepravdi te će se već za nekih par godina ljudi pitati nije li ova materija bila primjerenija za televizijsku mini-seriju.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

Oglasi

RECENZIJA: Zimska priča (2014)

ZIMSKA PRIČA
(WINTER'S TALE)
uloge: Colin Farrell, Jessica Brown Findlay, Jennifer Connelly, William Hurt, Eva Marie Saint, Russel Crowe, Will Smith
scenarij: Akiva Goldsman
režija: Akiva Goldsman
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 118'

Iako se u ovo doba godine u filmskom svijetu manje-više sve vrti oko “Oscara”, valja se podsjetiti da zlatni kipići i nisu toliko važni, barem ako ih se uzima kao mjerilo kvalitete nečijeg rada. Kao primjer bi mogao poslužiti “Oscar” za najbolji adaptirani scenarij koji je Akademija udijelila Akivi Goldsmanu, tvorcu Genijalnog uma koji je, međutim, daleko poznatiji po tome što je scenarijem za Batman i Robin umalo zakopao jednu od naunosnijih hollywoodskih franšiza. Ni brojni drugi Goldsmanovi scenariji (uključujući i, u najboljem slučaju precijenjeni, Um) se ne mogu pohvaliti nekom velikom kvalitetom. Međutim, Goldsmanovi branitelji su se uvijek mogli izvlačiti na to da njegov rad nije bio adekvatno prenesen na ekran zbog slabih ili neinspiriranih režisera. Konačnu priliku Goldsmanu da svoju originalnu, nepatvorenu viziju prikaže svijetu pružila je, pak, adaptacija popularnog fantasy romana Zimska priča Marka Helprina, projekt koji je Goldsman producirao i koji mu je predstavljao režiserski debi.

Radnja filma počinje 1895. godine na njujorškom Otoku Ellis gdje je bračnom paru europskih imigranata zapriječen pristup u SAD zato što je otac obolio od tuberkuloze. Nastojeći svom djetetu omogućiti dobar život, roditelji ga puste niz rijeku u plutajućoj košari poput Mojsija. Radnja se potom prebacuje u godinu 1916. kada je dijete odraslo u provalnika po imenu Peter Lake (Farrell), koji se, pak, zamjerio njujorškom gangsterskom bosu Pearlyju Soamesu (Crowe). Iako ga je od Soamesove bande na čudesan način spasio bijeli konj, Lake se odlučuje za još jedan “posao” kojim bi trebao financirati svog bijeg iz grada. Meta je ono što izgleda prazni bogataški stan, ali se u njemu slučajno našla Beverly Penn (Findlay), lijepa ali smrtno bolesna kći novinskog izdavača. Lake se u nju smrtno zaljubi i odlučuje joj pomoći, ali upravo je to ono što razjari Soamesa, koji je zapravo demon čiji je posao spriječavanje ljudi da stvaraju čuda. Sukob između Lakea i Soamesa će se, stjecajem okolnosti, produžiti na nekoliko desetljeća i svoju kulminaciju imati 2014. godine.

Počnimo s dobrim vijestima. Zimska priča ima prilično raznovrsnu, dobru i raspoloženu glumačku ekipu među kojom je veliki broj Goldsmanovih starih suradnika, a možda se najviše ističe Will Smith u maloj, ali prilično zanimljivoj ulozi Lucifera. Najmanje poznato od svih lica pripada Jessici Brown Findlay, mladoj britanskoj glumici koja se nedavno istakla kao Lady Sybil Crawley u Downton Abbeyju; ona se prilično solidno nosi s nezahvalnom ulogom. Hans Zimmer je uobičajeno pouzdan kao tvorac filmske glazbe, a 60-ak milijuna dolara se doima prilično kvalitetno utrošeno u par specijalnih efekata i prikaz New Yorka prije stotinjak godina.

Međutim, teško da će itko osim najstrpljivijih ili najvelikodušnijih gledatelja imati nekog prevelikog razloga uživati u tim detaljima. Goldsman se, naime, iskazao isto onakvim režiserom kakav je scenarist. U Zimskoj priči, priča i likovi kao nemaju nikakvog smisla niti suvisle međusobne veze, a ako i imaju, to čine uz najgore moguće klišeje ili način koji vrijeđa gledateljsku inteligenciju. To će možda najviše u oči zapasti na samom početku, kada se uvodi lik odraslog Petera Lakea, koji bi, prema unutarnjoj kronologiji filma trebao imati 21 godinu, ali ga tumači Farrell u kasnim 30-im. Pokušaji da se gledateljima sugerira nekakvi “dublji” razlozi zašto se našao u New Yorku i što mu se to događa, a pogotovo kada započne svoju romansu s Beverly, obično degeneriraju u hrpu “New Age” besmislica koje, kada netko o njima pokuša razmišljati, zvuče poput vogonske poezije. Goldsman, pak, potpuno odbacuje svaki suvisli pokušaj da objasni kako se to priča razdužila do suvremenog doba. A ni njegova režija, najblaže rečeno, nije najbolja. Scena “čarobnog” bala na koji Lake, “ulickan” poput Jacka u Titanicu, odvodi svoju voljenu, je upropaštena time što u njoj previše očigledno nastupaju profesionalni plesači, koji kao da nastupaju pred natjecateljskom komisijom umjesto da glume pripadnike nekadašnjeg “otmjenog društva” koje se dobro zabavljaju. No, to je tek samo jedan od najdrastičnijih primjera za današnji Hollywood atipičnog diletantizma. Zimska priča se zbog svega toga ne može preporučiti nikome osim onima koje zanima kako izgleda nešto što izgleda najgori film na početku neke godine.

OCJENA: 2/10