RECENZIJA: Uncut Gems (2019)

Adam Sandler se može pohvaliti izuzetno plodnom filmografijom, ali je u njoj kvantiteta bila daleko izraženija nego kvaliteta. Iako su pojedine od Sandlerovih komedija odavale nesumnjivi autorski pečat, a neke od njih čak bile smiješne, daleko je češći slučaj bio taj da Sandlerov opus izaziva hvatanje za glavu čak i od onih kritičara koji su komercijalnom Hollywoodu spremni gledati kroz prste. Utoliko je neobičnije da se Sandler krajem prošle godine nametnuo kao prilično ozbiljan kandidat u utrci za “Oscare” i druge prestižne nagrade. Naravno, to je bilo teško očekivati da je ostao u vodama komedije, te je Sandler za takvo postignuće morao napraviti nešto bitno drukčije. Na primjer, biti glumiti protagonista mrtvački ozbiljne drame koju režiraju nezavisni, “artsy” orijentirani autori koje kritičari vole. A upravo takav je film Uncut Gems, koji su prošle godine režirali braća Josh i Benny Safdie.

Sandler u filmu tumači lik Howarda Ratnera, srodvječnog židovskog draguljara koji je vlasnik trgovine u njujorškoj četvrti Diamond District. Na samom početku ga vidimo kako prolazi kroz kolonoskopiju, ali ta situacija, koliko god neugodna i zastrašujuća bila, uopće nije problematična u usporedbi s onime što ga čeka kroz nekoliko sljedećih dana. Howard je, naime, ovisnik o kocki i njegova sklonost da troši bjesomučno visoke svote kladeći se na košarku je imala predvidljive posljedice na njegove financije, posao, obiteljski život, a na kraju prijeti i najdramatičnijim posljedicama po njegovo zdravlje. Glavni je razlog taj što je, nastojeći se izvući iz rupe, posudio novac od svog šurjaka Arnoa koji za život zarađuje zelenašenjem. S obzirom da je dug narastao na preko 100.000 US$, Arno postaje sve bezobzirniji u nastojanju da ga naplati, a što uključuje ne samo zastrašivanje, nego i premlaćivanja. Howard se iz te situacije nastoji izvući posuđivanjem od drugih ljudi i isto tako sizifovskim okladama koje bi trebale konačno pokriti dug, ali stvari, kao i obično, krenu nizvodno. Howardu posljednju nadu predstavlja opal kojeg je prije dvije godine uspio naručiti iz Etiopije, a za koga vjeruje da je dovoljno vrijedan da bi mogao riješiti sve njegove probleme. Kao potencijalni kupac se pojavljuje slavni NBA košarkaš Kevin Garnett (koji tumači samog sebe), koji pokazuje izuzetan interes za dragulj koji bi mu mogao donijeti sreću u ključnim utakmicama.

Sandleru ovo nije prvi put da tumači gubitnika, ali je rijetko kada glumio lik čije je gubitništvo bilo posljedica ne samo autodestruktivnosti, nego i sposobnosti da se destrukcija usmjeri i na ljude oko sebe. Howard Ratner je lik koji bi po svim objektivnim kriterijima, odnosno zbog načina koji se ponaša prema svojim poslovnim partnerima, uposlenicima, članovima obitelji, pa i ljubavnici Juliji (Julia Fox u svojoj debitantskoj, ali prilično dojmljivoj ulozi) trebao biti shvaćen kao odvratno đubre. Sandler briljantno tumači taj lik, često koristeći tamne elemente koji su se mogle pronaći u llikovima koje je bio tumačio u komedijama, ali koje nikada nisu tako isplivale na površinu kao što je slučaj u Uncut Gems. Sandler, međutim, usprkos svega uspijeva na kraju balade izazvati sažaljenje, pa čak i simpatije za svoj lik, pa naoko nagli obrat koji se odvija pred završnicu filma izgleda prilično prirodno i uvjerljivo.

Isto kao što je Sandleru neobičan izbor uloge, tako je neobičan i stil koji su koristili braća Safdie. Film je, usprkos povremenog koketiranja sa crnim humorom ili formalnim ostajanjem u žanru trilera zapravo prilično mračna i depresivna drama. A taj se mrak može itekako vidjeti kroz fotografiju Dariusa Khondjija kojom dominiraju tamni tonovi, a koja se stilski oslanja na hollywoodske krimiće i urbane drame 1970-ih, kada su na velikom ekranu dominirali cinizam, pesimizam a glavni likovi na kraju balade ostajali kratkih rukava. Spasonosni otklon od neo-noirovskog mraka pruža neobični soundtrack Daniela Lopatina, skladatelja čija je specijalnost elektronska glazba i koji gledateljima omogućava da mračna zbivanja promatraju sa svojevrsne ironične distance. Braća Safdie, međutim, ponekad ne mogu odoljeti da sebi dozvole skretanje u art-snobovske vode, a što se najbolje vidi na početku, gdje se prikaz unutarnje strukture dragocjenih minerala stapa u kadar kolonoskopije. Završnica, koja je u neku ruku predvidljiva u svojoj brutalnosti, s druge strane nije najbolje scenaristički razrađena. Autorima se može zamjeriti i nedostatak osjećaja za ritam, a zbog koga Uncut Gems traju barem dvadesetak minuta duže nego što bi trebalo. Usprkos toga, riječ je o filmu koji se može preporučiti kako i Sandlerovim fanovima, tako i gledateljima koji, izmoreni hollywoodskom žaborkečinom, žele na ekranu vidjeti nešto malo drukčije.

UNCUT GEMS

uloge: Adam Sandler, Lakeith Stanfield, Julia Fox, Kevin Garnett, Idina Menzel, Eric Bogosian, Judd Hirsch

scenarij: Ronald Bronstein, Josh Safdie & Benny Safdie

režija: Josh Safdie & Benny Safdie

proizvodnja: A24/Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 7/10

RETRO-RECENZIJA: Vražji Nicky (Little Nicky, 2000)

uloge: Adam Sandler, Patricia Arquette, Harvey Keitel, Rhys Ifans, Tom
 "Tiny" Lister Jr., Rodney Dangerfield, Allen Covert, Peter Dante,
 Jonathan Loughran, Robert Smigel, Reese Witherspoon, Dana Carvey,
 Jon Lovitz, Kevin Nealon, Michael McKean, Quentin Tarantino, Carl
 Weathers, Rob Schneider, Blake Clark, Henry Winkler, Ozzy Osbourne,
 Reese Witherspoon
 glazba: Teddy Castellucci
 scenarij: Adam Sandler, Tim Herlihy & Steven Brill
 režija: Steven Brill
 proizvodnja: New Line, SAD, 2000.
 distribucija: VTI
 trajanje: 90'

Jedna od najbolnijih frustracija za američki kritičarski establishment bila je popularnost komičara Adama Sandlera, čije filmove, zasnovane na zahodskom i često mizantropskom humoru, nisu mogli organski smisliti. No, Vražji Nicky im je te frustraciju otklonio, s obzirom da je ta komedija početkom prošle godine doživjela komercijalni krah, a taj rezultat je još teži s obzirom da je s 80 milijuna US$ budžeta predstavlja najskuplji Sandlerov film. Razlozi za taj neuspjeh prvenstveno leže kod samog Sandlera, koji, za razliku od većine svojih projekata, nije imao neku suvislu priču ili lik oko kojeg bi se vrtio cijeli zaplet. Naime, ovdje on tumači Nickyja, govornom manom pogođenog Sotoninog sina, kojeg svog oca i pakao mora spasiti od nevolje kada njegova dva buntovna brata – Cassius (Lister) i Adrian (Ifans) – odluče svrgnuti oca tako što će pobjeći na Zemlju, začepiti ulaz u pakao i tako gospodara pakla (Keitel) natjerati da se dezintegrira. Nicky kreće za njima na zemlju, točnije na ulice New Yorka, gdje je buldog Beefy (glas Dona Smigela) samo jedan u nizu bizarnih pomagača u neumitnom obračunu s braćom. Nicky, usprkos svemu, ima vremena da započne romansu s neuglednom studenticom Valerie (Arquette), ali Cassiusovo i Adrianovo zaposjedanje ljudskih duša s vremenom briše granicu između New Yorka i pakla.

Lik Nickyja, koji ima vise slicnosti s Quasimodom nego s ičim drugim što je Sandler ikada glumio u svojoj karijeri, nije najefektniji u cijelom filmu i to je razlog zašto slabašni zaplet ne uspijeva držati konce između niza zahodsko-humornih gegova od kojih će možda tek svaki treći gledatelje natjerati na smijeh. Sandleru dodatni problem predstavlja i to što je daleko više novca i energije utrošeno na specijalne efekte nego na scenarij. Na papiru dojmljiva glumačka ekipa je uglavnom slabo iskorištena, iako se Keitel doima prilično opuštenim u ulozi Sotone, a Allan Covert je efektan kao Nickyjev zbunjeni cimer, isto kao i Reese Witherspoon u ulozi Nickyjeve majke. No, ono nekoliko gegova koji funkcioniraju – pogotovo završno ukazanje Dubyjinog najomiljenijeg rock-glazbenika – su dovoljan razlog da ovaj film dobije prolaznu ocjenu, ali ne dovoljnu da bi se ikome preporučilo da ga pogleda dva puta.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.