RECENZIJA: Crni član KKKlana (BlacKkKlansman, 2018)

CRNI ČLAN KKKLANA
(BLACKKKLANSMAN)
uloge: John David Washington, Adam Driver,
Laura Harrier, Topher Grace
scenarij: Charlie Wachtel, David Rabinowitz, Kevin Wilmott & Spike Lee
režija: Spike Lee
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2018.
trajanje: 135 min.

Nedavno preminuli američki predsjednik u povijest nije ušao kao ličnost sposobna izazvati izrazite emocije pa je pomalo neobično da je ono što predstavlja de facto početak karijere dvojice politički “najnabrijanijih” američkih filmaša koincidiralo upravo s mandatom Busha Seniora. 1989. godine je filmski svijet tako kroz dokumentarac Roger i ja i igrani film Uradi pravu stvar upoznao Michaela Moorea i Spikea Leeja. Obojica su svoje reputacije izgradili prikazujući naličje suvremenog kapitalizma iz perspektive zajednica iz kojih potječu – u Mooreovom slučaju osiromašenih katoličkih radnika u post-industrijskom Rust Beltu, a u Leejevom slučaju Afroamerikanaca koji se više od stoljeće i pol nakon ukidanja ropstva i pola stoljeća nakon formalnog ukidanja rasne segregacije nalaze u inferiornom položaju u odnosu na bjelačku većinu. Obojica filmaša su, također, tokom sljedeća tri desetljeća imali kvalitetom prilično raznovrsne filmografije, pri čemu je primjetno da im je kritika i kulturni establishment u pravilu bio naklonjeniji u vremenima kada bi u Bijeloj kući sjedio republikanac nego demokrat. To se dijelom može protumačiti time da su likovi poput Busha Juniora ili Trumpa, odnosno s njima povezane politike, Mooreu i Leeju služili kao daleko zahvalniji izvor inspiracije, kao i time da su njihove bijesne propovijedi protiv zala suvremene Amerike bilo daleko teže shvatiti ozbiljno kada je Amerika bila utopijskom zemljom meda i mlijeka pod Clintonom i Obamom. Stoga ne iznenađuje da je Crni član KKKlana, najnoviji i jedan od politički najangažiranijih filmova Spikea Leeja, snimljen upravo sada, a ne prije tri godine, kao što još manje iznenađuje da je među salonskom ljevicom izazvao apsolutno oduševljenje, koje se može vidjeti i kroz prestižnu Zlatnu palmu na Kanskom festivalu.

Radnja filma se temelji na istinitim događajima, odnosno na autobiografskoj knjizi bivšeg policajca Rona Stallwortha u kojoj je opisao istragu koju je vodio u Coloradu Springsu 1970-ih. Na samom početku Stallworth (Washington) postaje prvi afroamerički pripadnik lokalne policijske službe, te se, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, mora suočavati s rasističkim predrasudama koje su tih godina bile široko rasprostranjene među njegovim kolegama. Njegova crna boja kože, međutim, postaje prednost kada lokalna policija odluči nadzirati lokalne crnačke militante te je Stallworth kao prikriveni agent poslan nadzirati njihove aktivnosti. Zadatak je uspješno obavljen, te Stallworth ne samo što upozna privlačnu crnu studentsku aktivisticu Patrice Dumas (Harrier), nego je toliko impresionirao pretpostavljene da ga trajno premještaju u obavještajni odjel. Tamo dolazi na ideju da se na sličan način infiltrira u ekstremnu bjelačku rasističku organizaciju Ku Klux Klan, i to tako što, izdajući se za bijelca, telefonski pozove broj koji je vidio u novinskom oglasu. Klanovci su oduševljeni mogućnošću da dobiju novog regruta, ali Stallworth se iz razumljivih razloga, ne može s njima sresti osobno. Kao zamjena, koja će ga “glumiti”, ulazi njegov bijeli kolega Flip Zimmerman (Driver) koji pokazuje još veći talent za infiltraciju te stekne povjerenje ne samo lokalnih klanovaca, nego i Davida Dukea (Grace), vođe Klana koji tih godina pokušava tu organizaciju transformirati i učiniti ponovno relevantnom kroz nanovo “ispeglani” imidž.

Zaplet Crnog člana KKKlana je fascinatna, gotovo nevjerojatna “hollywoodska” priča koja je dušu dala da se od nje napravi ostvarenje koje bi istovremeno moglo biti uzbudljivi triler, izuzetno zabavna crna komedija i snažan politički komentar. Nema sumnje da su nešto slično mislili barem neki od članova četveročlanog scenarističkog odbora, ali je na kraju prevagnuo Lee kojeg je zanimao isključivo zadnji dio formule. Njegov najnoviji film tako u suštini govori sve ono o čemu je Lee bio govorio kroz cijelu svoju filmografiju – crni Amerikanci su bili, još jesu i bit će žrtve rasističkog zlostavljanja i nepravde koje će postojati dok god bude bilo bijelaca, barem onih protestantske vjere ili barem u onom broju koji sprečava da se kroz politički proces ili na neke revolucionarne načine u potpunosti ne isprave sve krive Drine američke povijesti. Ta poruka sama po sebi nije problem i sam Lee je u svojoj karijeri pokazao da ga ne može spriječiti da stvori neke izuzetne filmove. U ovom filmu, međutim, tu poruku gledateljima upućuje suptilnošću buldožera, a nauštrb osnovnog zapleta koji se doima kao da je zalutao u nečiju političku propovijed. Gledatelji će zbog toga biti zbunjeni, poput prologa u kojem anonimni klanovski propagandist (kojeg tumači Alec Baldwin) pjeni protiv 1960-ih okončane segregacije, a slično se može reći i za segmente kojima se Lee nastoji obračunati sa hollywoodskom baštinom, prije svega filmovima kao što su zloglasno Griffithovo Rađanje nacije – koji je izrijekom (a što, na žalost, povijesno točno) navedeno kao jedan od katalizatora za renesansu Klana u 20. stoljeća, tako i Prohujalo s vihorom koje se nešto implicitnije optužuje za paternalistički odnos prema crnačkoj zajednici. S druge strane je u filmu vidljiv veliki trud da se KKK 1970-ih prikaže kao svojevrsna preteča ili katalizator Trumpa, pa tako klanovci izrijekom ponavljaju Trumpove parole, a jedan od Stallworthovih kolega čak iznosi mišljenje da će jednog dana u budućnosti rasist doći u Bijelu kuću tako da rasističke predrasude “upakira” kroz nešto legitimnije parole o ilegalnoj imigraciji; Stallworth, dakako, izražava nevjericu da će se to jednog dana dogoditi, iako publika, barem ona kojoj se Lee obraća, neće imati problema da zaključi kako se u stvarnosti dogodilo drukčije. Lee, koji je ponekad znao svojim izjavama, poput one o filmovima na temu Holokausta, prekršiti od neka od hollywoodskih nepisanih pravila, ovog puta ništa ne ostavlja slučaju, pa je tako za Ku Klux Klan jasno određeno da nije riječ samo o rasističkoj, nego i o antisemitskoj organizaciji. Zbog svega toga je Stallworthov partner “prekršten” u Židova i film dobio podzaplet vezan uz njegovo nastojanje da ponovno otkrije, odnosno od rasističkog šljama sakrije svoj židovski identitet. No, Leeju to nije dovoljno pa mora dovesti prošlost u vezu s mračnom trumpovskom sadašnjošću i film završiti zloglasnim snimkama prošlogodišnjih uličnih nereda i sukoba rasističkih prosvjednika sa antifašistima u kojima je smrtno stradala mlada djevojka. Time je Lee pokazao koliko je u stanju podcijeniti inteligenciju svoje publike.

To, dakako, ne znači da je Crni član KKKlana nema svojih aduta. Čak i uz nedostatak suptilnosti se u filmu može pronaći nešto humora, pa i trenutaka kada Lee odaje dojam da uistinu uživa u onome što radi. To se, na primjer, može vidjeti u scenama koje rekonstruiraju govor znamenitog crnačkog militanta Stokeya “Kwame Ture” Carmichaela (čiji lik tumači Corey Hawkins) ili šarmantne rekonstrukcije u kojoj Stallworth i njegova partnerica uživaju plešući na soul glazbu. Gluma je, dakako, na visini. To se odnosi na Washingtona, koji je sve do sad bio poznat kao sin mnogo poznatijeg Denzela, kao i uvijek pouzdanog Drivera koji se hrabro nosi s trostrukom ulogom, a sjajan je i Topher Grace kao Duke. Iako je riječ o suštini dobrom i na trenutke zabavnom filmu, teško je izbjeći dojam da će poput Fahrenheita 911, još jednog filma koji je zahvaljujući političkim kriterijima osvojio Zlatnu palmu, pasti u zaborav onog trenutka kad se promijeni stanar Bijele kuće.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Ratovi zvijezda: Posljednji Jedi (Star Wars: The Last Jedi, 2017)

RATOVI ZVIJEZDA: POSLJEDNJI JEDI
 (STAR WARS: THE LAST JEDI)
 uloge: Mark Hamill, Carrie Fisher, Adam Driver, Daisy Ridley, John Boyega, Oscar Isaac, Andy Serkis, Lupita Nyong'o, Domnhall Gleeson, Anthony Daniels, Gwendoline Christie, Kelly Marie Tran, Laura Dern, Benicio del Toro
 scenarij: Rian Johnson
 režija: Rian Johnson
 proizvodnja: Lucas Film/Walt Disney , SAD, 2017.
 trajanje: 152 min.

Vremena se mijenjaju, pa je danas teško zamisliti da bi zbog novog naslova iz ciklusa Ratovi zvijezda itko založio bubreg da otkupi mjesto za šator ispred kino-dvorane kako bi mogao biti prvi na premijeri. Danas se na taj film gleda otprilike isto onako kako se gleda na svaki drugi veliki hollywoodski blockbuster i nekako se čini vjerojatnije da će eksploziju oduševljenja u geekovskim krugovima izazvati novi naslov iz Marvelovog ili čak DC univerzuma. Tome je velikim dijelom doprinijelo to što je franšizu od Georgea Lucasa otkupio Disney te se nove Ratove zvijezda jednostavno mora gledati u kontekstu industrijski proizvedenih filmskih serija čiji naslovi knjigovodstvene imperative i ziheraško povlađivanje najširoj publici pretpostavljaju bilo kakvoj autorskoj viziji i originalnosti. To samo po sebi ne mora biti loše, o čemu svjedoči Sila se budi, prvi dio nove post-lucasovske trilogije, gdje je producent i režiser J.J. Abrams igrajući na sigurno i ponavljajući formulu originalne trilogije 1970-ih uglavnom izbjegao zamke koje su upropastile Lucasove prednastavke. No, Disney je iz nekih razloga za drugi nastavak nove trilogije odabrao sasvim drugi pristup. Za Posljednji Jedi je kao režiser odabran Rian Johnson, ime koje poklonici SF-žanra izuzetno cijene zbog filma Looper; Disney mu je povjerio ne samo režiju, nego i scenarij, odnosno neuobičajenu količinu kreativne slobode za projekt koji bi trebao biti komercijalna uzdanica bezličnoj srednjostrujaškoj korporaciji. To, kao i neumitne usporedbe s Imperij uzvraća udarac, drugom dijelu originalne serije koji se često navodi kao najbolji film ciklusa, su sa sobom povukli izuzetno visoka očekivanja za koje iskustvo i zdrav razum govore da najvjerojatnije neće biti ispunjena.

Radnja započinje gotovo u istom trenutku gdje je završio prvi dio, odnosno u trenutku kada Prvi red, organizacija koja predstavlja nasljednike zloglasnog Imperija, nastavlja uspostavljati vlast po galaksiji pri čemu im jedinu prepreku pruža Otpor, pobunjenička vojska koja nastoji obnoviti Republiku. Rey (Ridley), mlada djevojka koja se bila priključila Otporu, došla je na planet Ach-To kako bi Lukea Skywalkera (Hamill), legendarnog Jedi viteza koji je prije trideset godina bio porazio Imperij, nagovorila da se priključi Otporu. Na njeno veliko i neugodno iznenađenje Skywalker, koji se tamo bio skrivao šest godina, ne pokazuje nikakav entuzijazam da ponovi svoje životno niti da Rey, koja posjeduje Silu, nauči jedijevskim vještinama. U međuvremenu Reyini suborci na čelu s Lukeovom sestrom, princezom Leiom Organom (Fisher) imaju daleko veće probleme, s obzirom da ih je sustigla flota Prvog reda u kojoj se Kylo Ren (Driver), Leiin sin i nekadašnji Lukeov učenik koji se predao tamnoj strani Sile. Minijaturna pobunjenička flota se, uz velike žrtve, uspije povući iz svoje baze, ali ih snage Prvog reda prate u stopu s obzirom da su, po svemu sudeći, ovladale tehnologijom praćenja kroz hipersvemir. Slijedi stalna potjera koja zbog nedostatka goriva u pobunjeničkim brodovima može imati jedan jedini ishod. Grupa pobunjeničkih boraca u kojoj su Finn (Boyega), Poe Dameron (Isaac) i mehaničarka Rose Tico (Tran) se odlučuje na očajnički plan u kome bi se inflitrirali na zapovjedni brod Prvog reda i sabotirali uređaj za praćenje. No, za to im je potreban stručnjak za dešifriranje koji se može pronaći na kockarskom planetu Canto Bight.

Johnsonu je, po svemu sudeći, prilikom stvaranja ovog filma najčvršći orijentir bio Imperij uzvraća udarac, i to zato što je bio najbolji i najhrabriji od svih filmova sage; u njemu je infantilna herojska fantazija zamijenjena nečim bližim stvarnom životu, odnosno mračnom i mnogo ozbiljnijom pričom u kojoj dobri momci dobivaju po tamburi i gdje je rutinerski hepi end zamijenjen s za tako nešto sasvim primjerenim cliffhangerom. Johnson je, pak, odlučio ići čak i dalje, odnosno u nastojanju da Posljednjem Jediju da još mračniji karakter odlučio žrtvovati čak i mitologiju cijele sage. Tako je njen nekadašnji protagonist od vrhunskog autoriteta i besprijekornog pozitivca, koji je čak i zlikovca poput Dartha Vadera uspio na kraju dovesti na pravu stranu, pretvoren u čangrizavog, umornog i deprimiranog starca, a za koga se na kraju ispostavi da je možda čak i odgovoran za katastrofu koja je obnovila zlo u galaksiji i uništila njegovo životno djelo. Gledatelji će zbog toga biti neugodno iznenađeni isto kao i Rey, nominalna protagonistica i Skywalkerova pretpostavljena nasljednica, koja je prisiljena najveći dio filma provoditi na komadu stijene usred oceana i gledati ostarjelog Jedi viteza koji muze orijaške morske krave i pri tome se, sudeći po osmijehu, prilično dobro zabavlja. U tim scenama nije teško prepoznati odraz scena iz Imperija gdje Yoda obučava mladog Lukea na močvarnom planetu Dagobah, ali isto tako, s obzirom na tragični nedostatak humora i karizme kod ostarjelog Lukea, nije teško zaključiti koliko je Posljednji Jedi ispod svog uzora.

No, izgleda da je Johnson bio u neku ruku svjestan da ga ne može nadmašiti, pa je jedan od glavnih motiva zapleta nastojanje da se okrene nova stranica, čak i po cijenu da se ne samo odbaci, nego i na revizionistički način potkopa prošlost. Tako su Jediji, odnosno sve što su radili i u što su vjerovali proglašeni neuspjehom, i to, da ne bude nikakve zabune, od lika koji bi u univerzumu Ratova zvijezda trebao biti vrhunski moralni arbitar. Čak i pobunjenički Otpor je prikazan kao hrpa nesposobnjakovića, gubitnika i idiota; princeza Leia se nije u stanju nametnuti kao autoritet čak ni šačici svojih sljedbenika koji u najgorem mogućem trenutku odlučuju pokrenuti pobunu; Poe Dameron se, pak, iskazuje kao netko tko misli da je popio svu pamet svemira te je spreman u svakom trenutku odbiti izričite zapovijedi ili poslušati zdrav razum, te koji zbog toga umalo pobunjenicima ne učini isto ono što je Zoran Milanović učinio SDP-u. Njegovi drugovi Finn i Rose prolaze nešto bolje u njihovoj pustolovini na Canto Bightu, ali će u samom finalnom jedno od njih napraviti posve besmislenu gestu koja će umalo dokrajčiti sve ono što je Poe Dameron počeo uništavati.

U Posljednjem Jediju, s druge strane, ima nekoliko pozitivnih pomaka. Prije svega se to odnosi na lik Kyloa Rena koji je mnogo složeniji, uvjerljiviji i koji Driveru, za razliku od Sile se budi, daje mnogo više prilike da pokaže svoj glumački talent. Scenarij također pokušava prikazati Prvi red zanimljvijim nego u prvom filmu, prije svega kroz odnos Kyloa i vrhovnog vođe Snokea, kojeg pod grotesknom maskom i CGI-jem tumači uvijek raspoloženi Andy Serkis. Glavni negativac će također poslužiti i za jedan prilično neočekivani obrat, kao i uspostaviti zanimljivu dinamiku s likom Rey kao njegovom suprotnošću prema kojoj, međutim, osjeća duboku parapsihološku i emocionalnu vezu. Potencijali koje je Johnson pronašao, na žalost, nisu iskorišteni, i upravo je tu glavni razlog zbog koga Posljednji Jedi nije uspio postati novi Imperij.

Novi film iz ciklusa Ratova zvijezda umjesto zapleta i likova kao najveću atrakciju ima vrhunske specijalne efekte, ali i izuzetan trud uložen u stvaranje nekoliko upečatljivih vanzemaljskih svjetova kao i niza zanimljivih vanzemaljskih vrsta. Scene na Canto Bightu (koji u nekoliko scena “glumi” Dubrovnik) tako predstavljaju zanimljivi homage Gradu oblaka iz Imperija, slično kao što i planeta ledena Crait budi mnoge uspomene na Hoth gdje se odvijala znamenita bitka u istom filmu. Trud uložen u scenografiju, kostimografiju i specijalne efekte je, međutim, u nekim slučajevima ozbiljno kompromitiran nebrigom za zakone fizike – poput bitke u kojoj se neprijateljske letjelice u svemiru napada bombama nalik na one koje su se u Drugom svjetskom ratu uz pomoć gravitacije bacale na gradove. Mnogo je više pažnje, kao i žuči među okorjelim fanovima na Internetu, izazvala scena u kojoj lik princeze Leie leti svemirom poput Mary Poppins, te zbog kojih se Posljednjeg Jedija ne može shvatiti ozbiljno. I dok ovaj film zaslužuje pohvale zbog toga što je pokušao biti drukčiji, te pohvale ne mogu sakriti to da je taj pokušaj bio uglavnom neuspio. Taj zaključak, kojem se, uz horde bijesnih fanova javno priklonio i Mark Hamill, sugerira da će Disney, želi li spriječiti bilo kakve komplikacije, u sljedećem nastavku igrati na sigurno i da takvo ziheraštvo ne mora uvijek biti potpuno loše.

OCJENA: 5/10