RECENZIJA: Velika igra (Molly’s Game, 2017)

VELIKA IGRA
 (MOLLY'S GAME)
 uloge: Jessica Chastain, Idris Elba, Kevin Costner, Michael Cera, 
 Jeremy Strong, Chris O'Dowd, Bill Camp
 scenarij: Aaron Sorkin
 režija: Aaron Sorkin
 proizvodnja: Huay Brothers, SAD, 2017.
 trajanje: 140 min.

Kraj prošle i početak godine je, onima koji prate ideološke sukobe na hrvatskom dijelu Interneta, obilježio neuobičajeno žestok okršaj između vlasnika dvaju portala koji se vole deklarirati kao liberali. Nominalni povod za obračun navodnih istomišljenika je bilo dijametralno suprotno shvaćanje osobnih sloboda, prije svega onih vezanih za raspolaganje vlastitim tijelom i novcima, i to u situacijama na koje se konzervativni dio javnosti mršti, a onaj liberalniji ih smatra “zločinom bez žrtve”. Igrom slučaja, u hrvatskim kino-dvoranama se nekako u isto vrijeme pojavio film koji se bavi sličnim temama. Molly’s Game, naslov koji su domaći distributeri s uobičajenom maštovitošću preveli kao Velika igra, će, s druge strane, pažnju manje privući po svojoj priči nego po onome tko i kako je priča.

Priča o kojoj govori Velika igra se temelji na skandalu nalik na one koji su nekoliko desetljeća ranije znali poticati snimanje nekoliko suparničkih TV-filmova na američkim mrežama. Godine 2013. je američki FBI u jednoj od najspekatkularnijih akcija razbio zločinačku organizaciju koja se bavila vođenjem ilegalnih partija pokera. To samo po sebi ne bi izazvalo veliku pažnju da među igračima nisu bile hollywoodske superzvijezde poput Tobeya Maguirea i Bena Afflecka, odnosno vrhunski sportaši te oligarsi sa Wall Streeta i Silikonske doline. Još veće zanimanje je izazvalo to što je osoba koju su američke federalne vlasti navele kao glavni mozak te prljave rabote bila Molly Bloom, relativno mlada i privlačna žena koju su mediji odmah nadjenuli nadimak “Poker princeza”. Ona je, dijelom u namjeri da sebi nekako namakne novac za suđenje, odlučila svoja iskustva predočiti javnosti u autobiografiji koja je postala bestseler i privukla pažnju Aarona Sorkina, jednog od najuglednijih hollywoodskih scenarista, čiji su prethodni scenariji također bile biografije poslovnih ljudi kao što su Mark Zuckerberg i Steve Jobs.

Naslovnu heroinu tumači posljednjih godina prilično aktivna Jessica Chastain. Kao narativni okvir je prikazano njeno hapšenje, odnosno dolazak kod odvjetnika Charlieja Jaffeya (Idris Elba) kojeg pokušava nagovoriti da je zastupa i kome u tu svrhu prepričava svoju životnu priču. Odrasla je kao kći uglednog psihologa (Costner) u Coloradu koji je svoju djecu poticao da ulažu svu svoju energiju u uspjeh; jedan brat je postao ugledni liječnik, a drugi olimpijski pobjednik u skijanju. Molly je također pokušala postati olimpijskom pobjednicom u slobodnom skijanju, ali je za vrijeme kvalifikacija za Olimpijadu u Salt Lake Cityju ozlijeđena te prisiljena sport zamijeniti nekom drugom karijerom. Put ju je odveo u Los Angeles gdje je kao konobarica u elitnom noćnom klubu Viper Room privukla pažnju jednog od gostiju, koji ju je prvo angažirao kao tajnicu, a potom kao ispomoć pri organiziranju poker igara. Molly ispočetka nema pojma o igri, ali zahvaljujući Googleu se pretvori u vrhunsku profesionalku te vlastitim šarmom uspije osigurati najelitnije klijente spremne za dijeljenje najizdašnijih napojnica. To joj osigura ne samo lagodan život, nego i kapital da, nakon što je šef otpusti, započne operaciju u vlastitom aranžmanu. Nakon Los Angelesa se preseli u New York gdje organizira sličnu, još rafiniraniju i unosniju operaciju, ali, stjecajem okolnosti, se među klijentima i potencijalnim poslovnim partnerima nađu “ugledni poslovni ljudi” koji, zapravo, pripadaju ruskoj mafiji.

Sorkinu, koji je u svojoj karijeri surađivao s nekim od najrazvikanijih režiserskih imena, upravo je Velika igra predstavljala režijski debi. U mnogo čemu ovaj film predstavlja “sorkinovsko” ostvarenje, odnosno čak i oni koji previše ne obraćaju pažnju na imena na špici mogu prepoznati kako je riječ o autoru iza kojeg stoje naslovi kao što su Malo dobrih ljudi ili Zapadno krilo. Dakako, riječ je o dijalozima koji su najintrigantniji, najinventivniji i najatraktivniji dio scenarija, te koji će publici pružiti zadovoljstvo čak i ako nakon nekog vremena postane jasno da je verbalna gimnastika kojom barataju likovi onakva kakvu ne koristi gotovo nitko u stvarnom životu. No, to je zadovoljstvo jedan od rijetkih aduta filma čiji je scenarij na samom početku kompromitiran ozbiljnim nedostatkom. Zaplet, naime, nije naročito intrigantan. Prvo, prikazuje se kroz flashback, odnosno od trenutka kada je Molly glavna preokupacija kako se spasiti od višegodišnje robije, a glavna dilema koliko je u svemu tome spremna “drukati” svoje nekadašnje partnere i prijatelje Ujka Samu te im tako uništiti živote. To znači da sve što se događa prije toga, a što uključuje susrete i druge oblike interakcije s pijandurama, kockarskim ovisnicima i raznim vrstama kriminalnog šljama, po našu heroinu neće imati tako drastične posljedice zbog kojih nekoliko godina kasnije ne bi u glamuroznom izdanju pozirala na naslovnicama. Drugi, mnogo ozbiljniji, problem jest taj da je Mollyna dilema – da li “pjevati” federalcima ili ne – po njenim vlastitim riječima motivirana tvrdnjama da želi spasiti tuđe karijere i brakove, a ne, kao što bi neki pronicljiviji gledatelji mogli zaključiti, opravdanim strahom da na sebe navuče bijes “uglednih poslovnih ljudi”. Sorkin u potpunosti preuzima Mollynu verziju i u tome nije previše uvjerljiv. Stvar postaje još gora kada Molly pad svog poslovnog carstva nastoji objasniti time da ju je njegovo održavanje nagnalo da se okrene raznim dostignućima moderne kemije. Motiv ovisnosti i uz njega vezane loše poslovne i životne odluke je, međutim, tek prepričan i gotovo ignoriran, vjerojatno zato jer je Sorkin sumnjao da bi dobro pasao njegovoj priči o feminističkoj heroini koja je uspjela, barem neko vrijeme, ostvariti karijeru u nečemu što je eksluzivna domena muških šovinističkih svinja.

Strukturni i sadržajni problemi Velike igre su postali još gori s obzirom na to da je Sorkin kao režiser možda naučio nešto od ljudi kojima je bio bio pisao scenarije, ali da pri tome nije naučio zauzdati svoj ego. Ili, da budemo precizniji, bio je previše zaljubljen u svoje djelo, prije svega svoje replike, da bi dozvolio nekome da ih se riješi na montažnom stolu. Zbog svega toga je Velika igra jednostavno preduga, te oni gledatelji koji ne spadaju u najzagriženije Sorkinove fanove imaju razloga da čekaju distribuciju ovog filma na medijima gdje bi imali opciju ubrzanog premotavanja. To sve, dakako, ne znači da u nepunih dva i pol sata nema nekih zbilja zanimljivih scena. Pri tome su najbolje one u kojima Molly kao naratorica pokušava neupućenima na atraktivan i zanimljiv način predočiti neke fascinantne detalje široj javnosti relativno opksurnih djelatnosti kao što su skijanje ili poker. Gluma je, dakako, na visini, mada će hiperproduktivna Chastain gledateljima daleko više ostati u sjećanju po tome što najveći dio filma paradira u dubokom dekolteu. Costner je daleko više napravio u prilično nezahvalnoj ulozi Mollynog oca, uključujući čak i emocionalnu scenu pred završetak koja se doima napisanom za pecanje “Oscara”. Ostatak ekipe je solidan, pri čemu posebno valja istaći irskog komičara Chrisa O’Dowda kao jednog od Mollyinih najživopisnijih klijenata.

No, možda je najžalosnije kod Velike igre to što Sorkin svoj talent nije uspio iskoristiti da kroz ovu fascinatnu priču ukaže na ono što predstavlja stvarni problem u Americi i svijetu. A to definitivno nije nedostatak bontona ili kavalirskih manira kod financijski potkoženih “kitova” koji sebi mogu priuštiti da u jednoj noći na kartama izgube ono što obični smrtnici zarađuju desetljećima. Pravi je problem, a to u jednoj sceni čak i priznaje protagonistica, što američke federalne vlasti raspolaganje vlastitim novcem na način koji uključuje igre na sreću smatra zločinom. I to takvim da zbog njega administracija jednog tako “cool” i progresivnog predsjednika Obame (za čijeg predsjednikovanja se odvija radnja) na jednu usamljenu nenaoružanu ženu šalje odred specijalaca koji bu se mogao obračunati s ISIS-ovom ćelijom. Isto kao što su federalnim vlastima pod parolom borbe protiv organiziranog kriminala dane ovlasti da se konfiscira nečija imovina, odnosno da ljudi doslovno preko noći mogu ostati bez ičega, a pri čemu svrha nije zaustavljanje nekakvog stvarnog kriminala, nego tjeranje tako stvorene sirotinje da “otkucava” prave i krive, na način nimalo različit od onog kojim se nekoć slalo na Goli otok i gulage. I pri čemu su, kao u Životinjskoj farmi, neki “drugovi” po pitanju rizika takve sudbine “manje jednaki od drugih”, a o čemu govori replika Molly da je ono što je navodno bila dužna Ujka Samu ništa u usporedbi što svake sekunde pljačkaju igrači na Wall Streetu. Zbog toga što publiku, barem na trenutak, podsjeća na taj problem, Velika igra, iako u mnogo čemu predstavlja razočaranje, zaslužuje preporuke.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Igra pobjednika (2011)

Moneyball Movie

(izvor: pursuethepassion)

IGRA POBJEDNIKA
(MONEYBALL)
uloge: Brad Pitt, Jonah Hill, Philip Seymour Hoffman, Kerris Dorsey, Chris Pratt
scenarij: Steven Zaillian & Aaron Sorkin (po knjizi Michaela Lewisa)
režija: Bennett Miller
proizvodnja:  Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  133 '

Domaći distributeri su napravili pravu stvar kada su teško prevodivi Moneyball “prekrstili” u Igra pobjednika. Naslov u mnogo čemu odgovara temi – bejzbolu. Sport populariziran u vojsci Sjevera u američkom građanskom ratu, a potom u novostvorenoj srednjoj klasi industrijskih gradova Istočne obale, pokazao se pobjedničkom formulom i za Hollywood. Američki filmaši štancaju filmove o bejzbolu bez obzira na to što ostatak svijeta teško shvaća njegova komplicirana pravila. Razlog je prije svega u tome što bejzbol ima veći dramaturški potencijal i filmičnost od drugih sportova. Sve to se, međutim, ne može vidjeti u ostvarenju Bennetta Millera.

Igra pobjednika se temelji na istinitim događajima, odnosno na bestseler-knjizi Michaela Lewisa koja se, između ostalog, bavila sezonom 2002. godine MLB tima Oakland Athletics. Radnja filma, pak, započinje na kraju prethodne sezone kada Athleticsi gube polufinale Američke lige od New York Yankeesa. Taj poraz teško pada menadžeru Brianu Beaneu (Pitt), posebno zato što zna da drugi klubovi raspolažu s više novca od Athleticsa, kao i boljim igračima; u novu sezonu će se, pak, ući sa još lošijim kadrovima i financijama. U nastojanju da nekako pokuša riješiti taj problem, Beane upoznaje mladog ekonomista Petera Branda (Hill) koji mu nudi radikalno rješenje – angažman slabijih i manje poznatih igrača, ali kojima opskurne i od bejzbolskog establišmenta ignorirane statistike pokazuju da bi mogli imati bolje rezultate od razvikanih zvijezda. Beane prihvaća Brandov sistem, ali se mora suočiti s otporom svojih skauta, kao i trenera Arta Howea (Hoffman), koji odbija momčad voditi i sastavljati po novim zamislima.

Scenarij za Igru pobjednika su napisali Steven Zaillian i Aaron Sorkin, koji, barem sudeći po Schindlerovoj listi i Društvenoj mreži, znaju kako od naizgled prozaičnih stvarnih događaja praviti uzbudljive filmske drame. Režija je, pak, povjerena Bennettu Milleru koji je, kao i u svom prethodnom filmu Capote, pokazao da mu osjećaj za ritam nije jača strana i kome se najvjerojatnije mora “zahvaliti” to da Igra pobjednika gledateljima izgleda daleko duža od svojih dva sata. Miller nije bio ni prvi izbor za redatelja; projekt je prvotno povjeren Stevenu Soderberghu, ali se njegova ideja da kombinira igrane i dokumentarne tehnike nije svidjela producentima te je zamijenjen. Umjesto toga se išlo “na sigurno”, odnosno na klišeje, uključujući i iritantno predvidljive scene koje prikazuju Beaneovu obitelj, ubačene valjda samo zato da se i najciničnijeg gledatelja uvjeri da je protagonist “dobar momak” za koga valja navijati.

Brad Pitt, koji tumači protagonista, se doima prilično raspoložen s obzirom da ovaj put ne lovi “Oscara”, odnosno glumi normalnu i prosječnu osobu. Dobar posao je napravio i Jonah Hill u za njega prilično neuobičajenog ulozi skromnog, samozatajnog tehnokrata. Njihova interakcija na samom početku filma, kada se protagonist upoznaje s radikalnim idejama svog budućeg suradnika, odnosno kada obojica pokušavaju u njihovu vrijednost uvjeriti skeptične kolege, predstavlja najbolji dio filma. Primjena tih ideja u praksi je, međutim, loše prikazana. Dijelom je to zbog toga što Miller nije znao kako cijelu jednu sportsku sezonu ugurati u cjelovečernji format, a dijelom zato što priča o ikonoklastu Beaneu u stvarnom životu nije završila kao tipičan holivudski sportski film. Događaji su, pak, bili previše svježi u sjećanju gledatelja – barem onih koji prate bejzbol – da bi se taj problem riješio “kreativnim” pristupom povijesti, pa završnicu karakterizira neuspjeli i nimalo katartički “spin” koji bi trebao služiti kao nadomjestak za klasični hepi end. Neuspjeh Igre pobjednika (koja je, istini za volju, imala dobre kritike) se može objasniti i time da klišejiziran pristup ikonoklastičkim pojedincima i temama obično nije dobra ideja.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)