300: USPON CARSTVA (300: RISE OF AN EMPIRE) uloge: Sullivan Stapleton, Eva Green, Lena Headey, Hans Matheson, Rodrigo Santoro scenarij: Zack Snyder & Kurt Johnstad režija: Noam Murro proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2014. trajanje: 102 '
Kada se postavi pitanje koji je najutjecajniji film prethodnog desetljeća, jedan od mogućih odgovora bi mogao biti i 300 Zacka Snydera (ili 300: Bitka kod Termopila, kako su ga preveli domaći distributeri). To je ostvarenje korištenjem jednostavnog stripovskog predloška, ali i kombinacijom CGI-ja, namjerno ne-realistične scenografije i naturalističkog nasilja ne samo preporodilo žanr “mačeva i sandala”, nego i proizvelo niz imitacija – od (polu)dokumentarnih serija na History Channelu pa sve do popularne TV-serije Spartak na kablovskim televizijama. Nastavak filma je, s obzirom na njegov uspjeh i hollywoodsku pohlepu, bio neminovan. Jedino je pitanje bilo kada će se snimiti i kakav će biti. Nakon dugotrajnih najava je nastavak došao u obliku 300: Uspon carstva, filma gdje se Snyder zadovoljio ulogom scenarista i producenta, dok je režija povjerena relativnom nepoznatom Nicku Murrou.
Originalni film je predstavljao adaptaciju, i to izuzetno vjernu, istoimenog stripa (ili kako se to danas voli govoriti, grafičkog romana) Franka Millera. I Miller, kao i Snyder, nije mogao odoliti iskušenju da napravi nastavak, ali se Xerxes još uvijek nije pojavio u knjižarama. Uspon carstva, koji se temelji na tom stripu, radnjom je smješten u Grčku godine 480. pr.n.e. te prikazuje jednu od najdramatičnijih epizoda antičke i svjetske povijesti – veliku perzijsku invaziju prilikom koje je car Kserkso (Santoro) pokušao osvojiti tadašnje gradove-države te tako na samom početku zatrti demokraciju i sve ono na čemu se danas temelji zapadna kultura. Film započinje otprilike kada i prethodni, s bitnom razlikom što ne prikazuje kako su se Grci na čelu sa spartanskim kraljem Leonidom oduprli Perzijancem na kopnu, nego kako su se oduprli na moru, i to zahvaljujući naporima atenskog državnika i flotovođe Temistokla (Stapleton). U samom prologu se sugerira kako je pobjeda Atenjana u bitci na Maratonskom polju deset godina ranije, odnosno Temistoklova strijela koja je usmrtila perzijskog kralja Darija, odgovorna za osvetnički pohod koji je pokrenuo njegov sin. Najveću opasnost po Grke, međutim, predstavlja Artemizija (Greene), Grkinja koja se okrenula protiv svojih sunarodnjaka i potakla Kserksa na pohod, te kojoj je povjereno zapovjedništvo nad ogromnom flotom.
Uspon carstva u neku ruku predstavlja ispravljanje nepravde koje je prethodni film, zbog inzistiranja na lakonofilskom mitu o spartanskom “čojstvu i junaštvu” učinio Atenjanima, tada prozvanima “filozofima i ljubiteljima dječaka”. Novi film, iako i sam prepun silovanja povijesti, ipak podsjeća gledatelje da su upravo Atenjani bili prvi koji su se suprotstavili Perzijancima, odnosno pokazuje da bi žrtva Leonidinih Spartanaca – koje, pak, ovdje Temistoklo posprdno naziva “ljubiteljima dječaka” – bila uzaludna da nije bilo atenske mornarice koja je na kraju odnijela pobjedu. Međutim, taj detalj – uz činjenicu da prikaz antičkih borbi na moru po prirodi stvari mora biti spektakularniji od prizora borbi na kopnu – je jedina stvar u kojoj je Uspon carstva superiorniji u odnosu na prethodni film.
Snyder je očigledno zaključio da nema nikakve potrebe da se previše mijenja formula, odnosno da se zaplet i likovi učine imalo složenima. Cijeli je zaplet – kome okvir daje naracija spartanske kraljice Gorgo (Heady), nepotrebno “naslijeđene” iz prethodnog filma – samo izgovor za vizualno impresivne scene u kojima spektakularnu destrukciju i masovno krvoliptanje upotpunjuje i 3D tehnologija. S obzirom da je Kserkso, bez obzira na svoj impresivni izgled “boga-kralja”, raskrinkan kao Artemizijina marioneta, Uspon carstva se sveo na samo dva lika. Tako se na jednoj strani nalazi Temistoklo, koga tek grižnja savjesti zbog kobne strijele na Maratonu čini drukčijim od Leonide. Njegovi atenski sljedbenici su, pak, gotovo istovjetni Leonidinim Spartanaca u prethodnom filmu; jedina je razlika u manjoj sklonosti da nose štitove, odnosno više prilike da se prikažu njihova tijela (što će, vjerojatno, imponirati ženskoj i dijelu muške publike). Na drugoj je strani Eva Greene u svom elementu kao dijabolička negativka te bez nekih velikih problema “mete pod” sa svim drugim glumcima u filmu. Uspon carstva, nastojeći ostati vjeran formuli prethodnika, scene nasilja nastoji kombinirati sa nešto manje scena golotinje i seksa. S obzirom da ženskih likova za tu svrhu nema previše, Temistoklo i Artemizija moraju taj zadatak ispuniti u sceni pregovora pred bitku. Ona, dakako, nije nimalo uvjerljiva, iako će muški dio publike cijeniti priliku da grudi Eve Greene prvi put vidi u 3D tehnologiji. Iako će dojam dodatno pokvariti deus ex machina završnica koja je istovremeno prilično predvidljiva, Uspon carstva zahvaljujući svojoj relativnoj kratkoći i jednostavnosti ipak ispunjava svoju osnovnu svrhu, i to barem za one gledatelje koji od njega nisu očekivali previše.
OCJENA: 5/10
