Jučer održani referendum o nezavisnosti Škotske od Ujedinjenog Kraljevstva, koji je stjecajem okolnosti koincidirao s aktualnim referendumskim kontroverzama u Hrvatskoj, nije imao rezultat koji bi se trebao nazvati nekakvim posebnim iznenađenjem. Iako su Twitter, Facebook i hrvatski “informativni” mediji navodili jedno, oni malo bolje upućeni u prilike su znali i mogli osnovano pretpostaviti nešto drugo. I tako se na kraju balade veliki Oleg Maštruko se iskazao kao daleko bolji poznavatelj problematike od svih onih čije su neznanje, predrasude i Internetska žuč doveli do toga da mu se tekst briše sa stranica index.hr. Taj događaj zaslužuje da o njemu iznesem nekoliko svojih zapažanja.

Prva stvar koja bi trebala upasti u oči jest nevjerojatno visok odziv birača, koji je, kako javljaju britanski mediji, razbio dosadašnje rekorde u povijesti britanske i škotske demokracije, te koji se može smatrati impozantnim čak i kada se u obzir uzme da je riječ o povijesnom događaju za koga je malo vjerojatno da će se ponoviti u sljedećih nekoliko desetljeća, ili možda čak stoljeća. Građani Škotske su imali pravo da odluče o svojoj sudbini i nitko ne može reći da to pravo nisu iskoristili; za razliku od nekih nama bližih desetinacija, gdje se na referendume ne izlazi ili se o nekim važnim pitanjima (kao što je, na primjer, članstvo u NATO-u) uopće ne održavaju, Škotska je zemlja gdje oni nezadovoljni odlukom svojih sugrađana neće moći osporavati njen legimitet ili odgovornost za njene negativne posljedice svaljivati na “lijenčine koje su ostale kod kuće”.

Drugi važan detalj koji upada u oči jest to što je ishod referenduma u značajnoj mjeri potvrdio jedna, a osporio druga očekivanja. Od samog početka kampanje, koja je trajala gotovo nekoliko godina, su zagovornici ostanka Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu imali prednost pred separatistima u anketama. Ona je, iako se kontinuirano topila, a brojevi pobornika otcjepljenja rasli,  zadržana sve do samog kraja, te, ishod, zapravo, nije predstavljao nekakvo preveliko iznenađenje. Jedino iznenađenje bi moglo biti to da je pobjeda unionista nešto malo veća nego što su sugerirale posljednje ankete, odnosno da je na kraju ipak bilo nešto manje drame od one koje su sugerirali britanski i svjetski mediji.  A drame je, pak, bilo daleko manje ako se u obzir uzmu društvene mreže koji mnogim kvazinovinarima i kvazianalitičarima danas služe kao zamjena za obavljanje domaćeg rada. Da su rezultati izbora uistinu održavali trendove na Twitteru i Facebooku – gdje su separatisti uživali više nego impozantnu prednost – Ujedinjenog Kraljevstva danas više ne bi bilo. Oni malo ozbiljniji, ili barem oni koji su se sjećali nedavnih hrvatskih referendumskih iskustava i twibbona s natpisom “PROTIV” su mogli pretpostaviti da će škotski referendum završiti kao još jedan primjer toga kako je u doba Interneta  “sindrom Pauline Kael” prije pravilo nego izuzetak.

Mnogo važnija pouka škotskog referenduma jest da se politika u sređenim i “kulturnim” zemljama kao Ujedinjeno Kraljevstvo, čak i kada su na dnevnom redu ovako pret-politička pitanja, na kraju krajeva svodi na izreku “It’s the economy, stupid”. Najuspješnije države i entiteti su se u ovakvim prilikama obično više vodili razumom nego osjećajima, pa na kraju ni Škotska u svemu tome nije bila izuzetak. Oni koji malo bolje poznaju škotsku povijest, odnosno predodžbu o njoj nisu stvorili na temelju hollywoodskih fantazija poput Bravehearta, se mogu podsjetiti kako Škotska u uniju s Engleskom 1707. godine ne samo da nije ušla nasilno, nego kroz politički proces i nakon rasprava u kojima je  glavni argument bio ekonomske i financijske prirode. Baš kao i njihovi preci prije 307 godina, današnji Škoti su o uniji odlučivali razmišljajući manje o sviranju gajdi, nošenju kiltova i slavljenju bitke kod Bannockburna, a više o tome da li im ulazak u državnopravnu zajednicu s Engleskom donosi više ili manje novaca u džep. Pobornicima nezavisnosti na kraju nije presudio nikakav generacijski jaz, pa čak ni tradicionalne podjele – opcija “protiv” je pobijedila čak u krajevima gdje se umjesto engleskog govori gelski – koliko rasprava o tome da li će nezavisna Škotska zadržati britansku funtu, da li će njeni građani moći očekivati istu razinu zdravstvenih usluga i socijale, i hoće li  troškovi stvaranja nove države  imati dugoročan ili kratkoročan negativan efekt na životni standard budućih škotskih generacija. Separatisti na sva ta pitanja nisu dali adekvatan odgovor, odnosno ostavili su dovoljno prostora za sumnju i izgovor svima onima koji su, odlazeći na birališta,  odlučili igrati “na sigurno”. Iz nekih nama bližih prostornih koordinata takvo razmišljanja mogu izgledati kao kukavičluk, ali Škoti  zasad imaju razloga vjerovati da je u njihovom slučaju ono što Kinezi u svojim kletvama vole zvati “zanimljivim vremenima” barem privremeno završilo.