Ako ima ikakve sumnje u to za koga Crkva navija na ovim izborima, one bi trebale biti raspršene nakon uredničkog komentara u Glasu koncila, gdje ponavlja istu tezu kakvu je iznosio HDZ-ov kandidat Andrija Hebrang, nastojeći objasniti zašto slabo stoji u anketama. Hrvatskim medijima po Mikleniću dominiraju ljevica i liberali, te je stoga nužno – radi ravnoteže i pluralizma – uvesti “uspješan dnevni list desne orijentacije”, portale “koje neće nadzirati ljevičari”, odnosno “nezavisna, stvarno hrvatska” televizija.

Iako istovjetnost stavova Miklenića i Hebranga ukazuje na to da su oni motivirani dnevnopolitičkim i pragmatičnim promišljanjima, to ne znači da ona – barem na duži rok – ne drže vodu. U hrvatskim se medijima, naime, uistinu može primjetiti kako su – za razliku od 1990-ih – liberalne i, makar uvjetno rečeno, lijeve opcije i mišljenja zastupljenije od onih konzervativnih i desnih. To se moglo vidjeti, na primjer, u kulturnom ratu oko Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, odnosno u iznenađujućoj šutnji kojom su hrvatski mediji popratili skandal vezan uz Milinovićevo financiranje Iskorakovog priručnika za gay seks.

Mnogi će takvo stanje stvari protumačiti kao normalno, odnosno kao posljedicu sveopćeg društvenog napretka koji Hrvatska bilježi posljednjih godina na putu prema Evropskoj Uniji, odnosno time da se Hrvatska u ideološkom smislu nastoji što je moguće više prilagoditi evropskom konsenzusu koji je u 21. stoljeću lijeviji i liberalniji nego što je to bio slučaj u 20. stoljeću. Pored toga, ne treba zaboraviti da su mediji 1990-ih, barem oni službeni, bili iz niza razloga orijentirani desno – što najbolje ilustrira tvrdnja Josipa Jovića o tzv. “spontanom jednoumlju” – te da je njihovo skretanje ulijevo u novim okolnostima zakašnjela reakcija. Naprosto, hrvatski mediji jesu lijevo i liberalno orijentirani, i u tome ne bi trebalo biti ničega lošeg.

Ili možda bi? Naime, nije problem toliko u tome što su mediji po defaultu orijentirani lijevo koliko u tome što je u Hrvatskoj jednoumlje – bilo ono nametnuto, “spontano” ili reaktivno – loše, odnosno da konzervativci i desničari trebaju imati jednaka prava na  izražavanje stavova kao što ih imaju liberali i ljevičari. Raznolikost stavova, odnosno sloboda govora jest temelj svih drugih političkih i građanskih sloboda, odnosno bilo kakvog društvenog napretka. Njihovo ograničavanje – dolazilo s lijeve ili desne strane – ne vodi ničemu dobrome.

I dok je Miklenić u tom smislu u pravu – Hrvatskoj bi zbilja trebala malo šarolikija medijska scena – on ne nudi nikakve naročito originalne ili uvjerljive ideje kako bi se riješio taj problem. Prvo, trebalo bi se odrediti što se podrazumijeva pod “uspješnim dnevnim listom desne orijentacije”. Nije li se donedavno Večernji list – s kojim je institucija kojoj pripada posredno financijski povezana – također smatran “desnim”? Možda nekadašnji “Bezgrešnjak” i nije dovoljno desno za Miklenića i Hebranga.

Drugo, još važnije, pitanje jest koliko ima smisla uopće pokretati bilo kakav dnevni list, a pogotovo jasno određene ideološke orijentacije – koja će automatski ograničiti čitateljstvo i oglašivače – u uvjetima globalne recesije. Ovih dana se u mnogim daleko razvijenijim državama gase ugledni dnevni listovi, a mnogi se pitaju da li je tiskanom izdavaštvu odzvonilo.

Konačno, čak i kada bi se taj desni dnevni list uspio održati na tržištu, pitanje je koliko bi uspio toliko promijeniti ideološka opredijelenja biračkog tijela da Hebrangovu kandidaturu učini smislenom. I u SAD je tako etabliranim medijima proteklih par desetljeća dominiraju ljevičari i liberali, pa opet konzervativci i desničari pobjeđuju na izborima.

Vjerojatnije je da je Hebrangov slab položaj u anketama više posljedica njegove slabosti kao kandidata nego nekakve urote liberala i ljevičara koji “drmaju” medijima. Uostalom, Kerumu, pa i Bandiću, koje se smješta na desnu obalu rijeke i koje je taj isti medijski establishment razapinjao i još uvijek razapinje, nedostatak “desnog lista” nije nimalo naškodio.

Što opet ne znači da bi Hrvatska bila daleko bolje mjesto za život kada neki budući hrvatski ekvivalent Johna Hackera bude davao hrvatski ekvivalent govora iz Da, ministre:

“Daily Mirror čitaju oni koji misle da upravljaju zemljom. Guardian čitaju oni koji misle da bi trebali upravljati zemljom. Times čitaju oni koji zapravo upravljaju zemljom. Daily Mail čitaju supruge onih koji upravljaju zemljom. Financial Times čitaju oni koji su vlasnici zemlje. Morning Star čitaju oni koji smatraju da bi ovom zemljom trebala upravljati druga zemlja. Daily Telegraph čitaju oni koji smatraju da je to već slučaj. Čitatelji Suna, pak, ne brinu o tome tko upravlja zemljom, sve dok su sise velike.”