Britanska kraljica Elizabeta II se, piše Mail on Sunday, srela s premijerom Gordonom Brownom kako bi izrazila “duboku zabrinutost” zbog skandala koji posljednjih dana potresa britanski Parlament, odnosno otkrićima o tome kako su zastupnici trošili milijune funti poreznih obveznika kako bi, navodeći to kao troškove obavljanja svog posla, rodbini namještali stanove, dograđivali bazene ili naručivali porno-filmove.
Mail podsjeća kako je kraljica tokom svoje polustoljetne vladavine imala izvrsne odnose s jedanaest premijera, a kao jedini izuzetak se navodi slučaj Margaret Thatcher tokom štrajka rudara 1980-ih, kada je Buckinghamska palača ne tako diskretno stavila do znanja kako se ne slaže s politikom tadašnje konzervativne vlade. Neimenovani izvori na koje se poziva Mail tvrde da je razgovor britanskog suverena sa šefom vlade bio “iskren”, odnosno da je kraljica uvjerena da bi skandal mogao “uzrokovati trajnu štetu reputaciji” britanskog Parlamenta kao jedne od najstarijih i najuglednijih demokratskih institucija u svijetu. Kraljica, koja je odrasla u doba Velike ekonomske krize 1930-ih, je “svjesna da vlada recesija”, odnosno da je javnost revoltirana bahatošću i rastrošnošću svojih zastupnika.
Skandal je prije nekih devet dana u seriji članaka započeo razotkrivati Daily Telegraph, a osim vladajućih laburista su se na meti našli i opozicijski konzervativci i Liberalni demokrati. Međutim, bijes javnosti je prije svega usmjeren na Brownovu stranku koja se u ovom trenutku – više od dvanaest godina nakon dolaska na vlast – nalazi u otprilike u istoj poziciji u kojoj su se nalazili konzervativci početkom 1990-ih, s javnošću uvjerenom da ih je dugotrajna vlast korumpirala te da je potrebno okrenuti novu stranicu. Laburisti štetu nastoje umanjiti drastičnim mjerama, kao što su interne istrage, suspenzije i izbacivanja članova uhvaćenih u skandalu.
Britanska policija je, pak, najavila kako će sljedeći tjedan oko skandala pokrenuti kriminalističku istragu. Ipak, najgore posljedice skandala ne bi pogodile samo laburiste, nego i Britaniju u cjelini, ako je vjerovati anketama koje se vode manje od mjesec dana prije izbora za Evropski parlament. One sugeriraju da bi jedan od njihovih najvećih pobjednika mogla biti euroskeptična Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), odnosno da bi po broju glasova i zastupnika u Bruxellesu mogla prestići laburiste. To i nije takav problem koliko sve ozbiljnija mogućnost da dio laburističkih glasova ode nikom drugom do ekstremno desnoj Britanskoj nacionalnoj partiji (BNP) koja se, po nekim procjenama, može nadati čak četvorici eurozastupnika. BNP bi, pak, tako mogao omogućiti da druge ekstremno desne evropske stranke – poput mađarskog Jobbika i talijanske Forze Nuove – skupe 25 eurozastupnika te tako po prvi put stvore paneuropski parlamentarni blok najtvrđe desnice.
Da korupcijski skandal u Britaniji, pogotovo u uvjetima velike ekonomske krize, može imati nesagledive posljedice možda najbolje svjedoči afera Stavisky, koja je početkom 1930-ih izazvala potpuni raskol u francuskom političkom establishmentu, pa i krvoproliće na ulicama. Iako, za razliku od Njemačke, fašisti nisu došli na vlast a demokracija bila formalno očuvana, cinično i od političara potpuno otuđeno stanovništvo nije pokazalo pretjerani entuzijazam kada su se morali zaustavljati Hitlerovi tenkovi. Elizabeta, koja je kao izbjeglica iz bombardirane Buckinghamske palače neke od tih posljedica osjetila na svoj koži, imala je s obzirom na ta iskustva – van spoznajnih mogućnosti većine njenih današnjih podanika – itekako razloga da zabrinutost.