1990-e, vrijeme koje postaje sve draže sve većem broju Hrvata, je, između ostalog, bilo obilježeno nizom kulturnih paradigmi koje se nisu smjee dovoditi u pitanje. Jedna od njih je bila pomalo šizofrena vizija hrvatske povijesti u kojoj je Hrvatska stoljećima patila pod tuđinskom vlašću, ali u kojoj su Hrvati, s druge strane, bili fizički, duhovno, i, nadasve moralno, superiorniji potomcima koji su ostvarili njihov “tisućljetni san”.
Tako je stvorena vizija drevne Hrvatske koja je pod okovima strane vlasti svejedno funkcionirala kao harmonijska zajednica sastavljena od ljudi besprijekornih kršćanskih vrlina, te u kojoj nije bilo zločina i drugih oblika socijalne patologije. Pa čak ni u tako banalnim sferama kao što je svakodnevni jezik. Drevni Hrvati prema tom stavu jednostavno nisu psovali. Ili, preciznije, psovka je u dotada djevičanski hrvatski jezik ušla tek sa stvaranjem One Čije Se Ime Ne Smije Spominjati, odnosno državnopravne zajednice sa narodom primitivnih azijatskih barbara sa istoka, čiji je glavni lingvist u 19. stoljeću svoj opus detaljno napunio riječima koje se ne smiju spominjati u pristojnom društvu. Taj je proces na kraju dovršen izloženošću mladih hrvatskih umova istočnim filmovima i TV-serijama, zahvaljujući kojima su prihvatili pogane riječi koje bi užasnule njihove djedove i pradjedove.
O tome koliko je taj stav opravdan ili ne, odnosno da li je u pitanju šovinistički mit tako uobičajen za ove prostore i njihove male narode s velikim kompleksima, se može raspravljati. Ono o čemu, s druge strane, ne može biti rasprave jest da psovka kao dio svakodnevnog govora nije bila neki naročito rijedak fenomen u nekim daleko zapadnijim i navodno “prosvijećenijim” dijelovima kršćanske Zapadne Europe. Pa čak i usred srednjeg vijeka, kada kulturnoj dominaciji Katoličke crkve nikakav problem nisu predstavljali sekularizam, liberalizam i drugi “izmi” koje se danas optužuje da su zatrovali duhovnu esenciju europskog bića.
Dosad najbolji primjer za to pruža nedavno otkriće engleskog povjesničara dr. Paula Bootha. On je, pregledavajući službene sudske spise Grofovije Cheshire na početku 14. stoljeću, uspio pronaći prvi pisani trag jedne danas prilično popularnog glagola u engleskom jeziku. Ona doduše nije spomenuta direktno, ali se može naći u imenu čovjeka koga su tadašnje vlasti službeno proglasile “odmetnikom”. Dotični, koji se prvi put spominje u spisu datiranom 8. prosinca 1310,. godine, a na kraju u spisu od 28. rujna 1311. godine, je naveden pod imenom “Roger Fuckbythenavele”.
S obzirom da se izraz “navele” u prezimenu može protumačiti kao arhaični oblik riječi “navel” (hrv. pupak), dr. Booth špekulira kako je prezime u stvari bio nadimak, te da ga je Roger dobio zbog toga što je određenu biološku aktivnost, koja tradicionalno služi produženju vrste, odrađivao koristeći alternativni tjelesni otvor. Da li je u pitanju bio specifični fetiš, mladenačko neiskustvo o kome je kasnije govorila njegova partnerica ili slikovit opis krajnje nesposobne osobe koja nije u stanju napraviti najjednostavniju stvar.
Ono što je iz ovoga jasno jest da je popularna engleska riječ, koja dan-danas hollywoodske scenariste prisiljava na oprez u svrhu izbjegavanja cenzure, definitivno bila dio svakodnevnog govora srednjovjekovne Engleske. Zapravo, bila je toliko rasprostanjena da je nisu mogli ignorirati čak ni službeni sudski pisari, koji su samim time što su bili pismeni, predstavljali intelektualnu elitu tadašnjeg društva.
Ostaje za vidjeti hoće li se među hrvatskim povjesničarima naći dovoljno volje za nezahvalni zadatak pronalaženja dokumenata koji spominju ekvivalent zlosretnog Rogera u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Dok god se to ne dogodi, barem dio Hrvata će imati nešto razloga da se osjeća superiorno u odnosu na Engleze.