Afera “Štracagate” posljednjih par dana zabavlja hrvatsku javnost, i to prije svega na razne manje ili više duhovite načine na koje se riječ “straca” pokušava uvaliti u meme ili tvitove. I to dakako, od one liberalne, lijeve, bienpensantske urbane strane koja nastoji biti “hip” i “cool”, odnosno svojom modernom prosvijećenošću se izdići iznad nazadnjačke seljačke mase.
Problem je, dakako, u tome što se u svom tom “štraciranju” progresivni hrvatski borci za ženska prava i moderna shvaćanja odaju dojam da ih netko poput ovaca vodi na pašu, odnosno da je eksplozija bijesa prema kardinalu Puljiću na malo neobičan način koincidirala s aferom Karamol – mnogo aktualnijim i po budućnost države događaje važnijim događajem. Netko bi na takvu koincidenciju reagirao s uobičajenim teorijama zavjere ili ciničnim hvaljenjem Karamarkovih ili nekih drugih “spinmajstora” koji psima sa suprotne strane bacaju štap kulturnih ratova za kojim će refleksno potrčati. Occamova oštrica, pak, sugerira mnogo jednostavnije objašnjenje, odnosno specifičan splet okolnosti koji je hrvatskoj verziji SJW-ova donio domaću verziju tragične priče o lavu Cecilu ili #hasjustinelandedyet.
A ono što posebno upada u oči jest i to da se novorođeni “štracoborci” pri tome nisu trebali naročito truditi da otkriju uzrok svog gnušanja, niti je on nešto naročito nov. Kardinal Puljić, naime, u spornom govoru nije izrekao ništa što već nije kanonizirano kao službeni stav Katoličke crkve. Može se raspravljati je li riječ koju je primijenio uvredljiva, ali je njome samo na nedvosmislen način iskazano neprijateljstvo Crkve prema bilo kakvoj seksualnoj aktivnosti koja prije toga nije bila sankcionirana od strane te same Crkve kroz instituciju braka. I to neprijateljstvo, dakako, nije od jučer. Inzistiranje na monogamnom heteroseksualnom braku kao jedinom prihvatljivom obliku zadovoljavanja spolnog nagona predstavlja konstantu kršćanskog morala, odnosno nauk Katoličke crkve o ljudskoj seksualnosti je samo izvedenica shvaćanja koja se, s manjim ili većim modifikacijama, mogu pronaći gotovo u svim monoteističkim ili abrahamskim religijama u prethodnih par tisuća godina.
O tome je li taj stav moguće pomiriti s modernim svijetom i njegovim konceptom slobodne ljubavi se može raspravljati, a to znaju činiti i sami katolici koji pokušavaju svoja katolička vjerovanja uskladiti s ne-katoličkim životnim stilovima. No, sve dok takvih promjena ne dođe, riječi kardinala Puljića o “štracama” ne predstavljaju nikakav eksces niti nekakav poseban skandal. Promiskuitetni katolici se možda mogu osjećati uvrijeđenima, ali teško iznenađenima; barem oni koji su mogli malo proučiti nauk vlastite Crkve kojom, bez obzira na PR priče o “cool” i “hip” papi Franji, dominiraju konzervativizam i tradicija, a pogotovo na ovim prostorima. U ovakvim slučajevima im bi najbolji put bio da se ili prilagode “novoj” realnosti, odnosno postanu skrušeni pokajnici koji će svoj život pomiriti sa shvaćanjima Svetog Tome Akvinskog ili da budu dosljedni i napuste Crkvu, odnosno pokušaju pronaći novu religijsku zajednicu koja će biti daleko bolje usklađena s vlastitim životnim stavovima.
“Štracagate”, čije se izbijanje prije svega može objasniti time da su mnogi poput nojeva držali glave u pijesku i ignorirali neke “uncool” činjenice o Crkvi, pak, sugerira da će se opet ići linijom manjeg otpora, odnosno da će se umjesto ispisivanja djece sa školskog vjeronauka, odbijanja crkvenih vjenčanja ili neizjašnjavanja rimokatolikom u službenim dokumentima sve svesti na uobičajeno šeranje mema na Facebooku i Twitteru.
