Senzacionalna vijest stara 2000 godina

Afera “Štracagate” posljednjih par dana zabavlja hrvatsku javnost, i to prije svega na razne manje ili više duhovite načine na koje se riječ “straca” pokušava uvaliti u meme ili tvitove. I to dakako, od one  liberalne, lijeve, bienpensantske urbane strane koja nastoji biti “hip” i “cool”, odnosno svojom modernom prosvijećenošću se izdići iznad nazadnjačke seljačke mase.

Problem je, dakako, u tome što se u svom tom “štraciranju” progresivni hrvatski borci za ženska prava i moderna shvaćanja odaju dojam da ih netko poput ovaca vodi na pašu, odnosno da je eksplozija bijesa prema kardinalu Puljiću na malo neobičan način koincidirala s aferom Karamol – mnogo aktualnijim i po budućnost države događaje važnijim događajem. Netko bi na takvu koincidenciju reagirao s uobičajenim teorijama zavjere ili ciničnim hvaljenjem Karamarkovih ili nekih drugih “spinmajstora” koji psima sa suprotne strane bacaju štap kulturnih ratova za kojim će refleksno potrčati. Occamova oštrica, pak, sugerira mnogo jednostavnije objašnjenje, odnosno specifičan splet okolnosti koji je hrvatskoj verziji SJW-ova donio domaću verziju tragične priče o lavu Cecilu ili #hasjustinelandedyet.

A ono što posebno upada u oči jest i to da se novorođeni “štracoborci” pri tome nisu trebali naročito truditi da otkriju uzrok svog gnušanja, niti je on nešto naročito nov. Kardinal Puljić, naime, u spornom govoru nije izrekao ništa što već nije kanonizirano kao službeni stav Katoličke crkve. Može se raspravljati je li riječ koju je primijenio uvredljiva, ali je njome samo na nedvosmislen način iskazano neprijateljstvo Crkve prema bilo kakvoj seksualnoj aktivnosti koja prije toga nije bila sankcionirana od strane te same Crkve kroz instituciju braka. I to neprijateljstvo, dakako, nije od jučer. Inzistiranje na monogamnom heteroseksualnom braku kao jedinom prihvatljivom obliku zadovoljavanja spolnog nagona predstavlja konstantu kršćanskog morala, odnosno nauk Katoličke crkve o ljudskoj seksualnosti je samo izvedenica shvaćanja koja se, s manjim ili većim modifikacijama, mogu pronaći gotovo u svim monoteističkim ili abrahamskim religijama u prethodnih par tisuća godina.

O tome je li taj stav moguće pomiriti s modernim svijetom i njegovim konceptom slobodne ljubavi se može raspravljati, a to znaju činiti i sami katolici koji pokušavaju svoja katolička vjerovanja uskladiti s ne-katoličkim životnim stilovima. No, sve dok takvih promjena ne dođe, riječi kardinala Puljića o “štracama” ne predstavljaju nikakav eksces niti nekakav poseban skandal. Promiskuitetni katolici se možda mogu osjećati uvrijeđenima, ali teško iznenađenima; barem oni koji su mogli malo proučiti nauk vlastite Crkve kojom, bez obzira na PR priče o “cool” i “hip” papi Franji, dominiraju konzervativizam i tradicija, a pogotovo na ovim prostorima. U ovakvim slučajevima im bi najbolji put bio da se ili prilagode “novoj” realnosti, odnosno postanu skrušeni pokajnici koji će svoj život pomiriti sa shvaćanjima Svetog Tome Akvinskog ili da budu dosljedni i napuste Crkvu, odnosno pokušaju pronaći novu religijsku zajednicu koja će biti daleko bolje usklađena s vlastitim životnim stavovima.

“Štracagate”, čije se izbijanje prije svega može objasniti time da su mnogi poput nojeva držali glave u pijesku i ignorirali neke “uncool” činjenice o Crkvi, pak, sugerira da će se opet ići linijom manjeg otpora, odnosno da će se umjesto ispisivanja djece sa školskog vjeronauka, odbijanja crkvenih vjenčanja ili neizjašnjavanja rimokatolikom u službenim dokumentima sve svesti na uobičajeno šeranje mema na Facebooku i Twitteru.

Priča o Rogeru koji…

Watch_your_language_(15003034736)1990-e, vrijeme koje postaje sve draže sve većem broju Hrvata, je, između ostalog, bilo obilježeno nizom kulturnih paradigmi koje se nisu smjee dovoditi u pitanje. Jedna od njih je bila pomalo šizofrena vizija hrvatske povijesti u kojoj je Hrvatska stoljećima patila pod tuđinskom vlašću, ali u kojoj su Hrvati, s druge strane, bili fizički, duhovno, i, nadasve moralno, superiorniji potomcima koji su ostvarili njihov “tisućljetni san”.

Tako je stvorena vizija drevne Hrvatske koja je pod okovima strane vlasti svejedno funkcionirala kao harmonijska zajednica sastavljena od ljudi besprijekornih kršćanskih vrlina, te u kojoj nije bilo zločina i drugih oblika socijalne patologije. Pa čak ni u tako banalnim sferama kao što je svakodnevni jezik. Drevni Hrvati prema tom stavu jednostavno nisu psovali. Ili, preciznije, psovka je u dotada djevičanski hrvatski jezik ušla tek sa stvaranjem One Čije Se Ime Ne Smije Spominjati, odnosno državnopravne zajednice sa narodom primitivnih azijatskih barbara sa istoka, čiji je glavni lingvist u 19. stoljeću svoj opus detaljno napunio riječima koje se ne smiju spominjati u pristojnom društvu. Taj je proces na kraju dovršen izloženošću mladih hrvatskih umova istočnim filmovima i TV-serijama, zahvaljujući kojima su prihvatili pogane riječi koje bi užasnule njihove djedove i pradjedove.

O tome koliko je taj stav opravdan ili ne, odnosno da li je u pitanju šovinistički mit tako uobičajen za ove prostore i njihove male narode s velikim kompleksima, se može raspravljati. Ono o čemu, s druge strane, ne može biti rasprave jest da psovka kao dio svakodnevnog govora nije bila neki naročito rijedak fenomen u nekim daleko zapadnijim i navodno “prosvijećenijim” dijelovima kršćanske Zapadne Europe. Pa čak i usred srednjeg vijeka, kada kulturnoj dominaciji Katoličke crkve nikakav problem nisu predstavljali sekularizam, liberalizam i drugi “izmi” koje se danas optužuje da su zatrovali duhovnu esenciju europskog bića.

Dosad najbolji primjer za to pruža nedavno otkriće engleskog povjesničara dr. Paula Bootha. On je, pregledavajući službene sudske spise Grofovije Cheshire na početku 14. stoljeću, uspio pronaći prvi pisani trag jedne danas prilično popularnog glagola u engleskom jeziku. Ona doduše nije spomenuta direktno, ali se može naći u imenu čovjeka koga su tadašnje vlasti službeno proglasile “odmetnikom”. Dotični, koji se prvi put spominje u spisu datiranom 8. prosinca 1310,. godine, a na kraju u spisu od 28. rujna 1311. godine, je naveden pod imenom “Roger Fuckbythenavele”.

S obzirom da se izraz “navele” u prezimenu može protumačiti kao arhaični oblik riječi “navel” (hrv. pupak), dr. Booth špekulira kako je prezime u stvari bio nadimak, te da ga je Roger dobio zbog toga što je određenu biološku aktivnost, koja tradicionalno služi produženju vrste, odrađivao koristeći alternativni tjelesni otvor. Da li je u pitanju bio specifični fetiš, mladenačko neiskustvo o kome je kasnije govorila njegova partnerica ili slikovit opis krajnje nesposobne osobe koja nije u stanju napraviti najjednostavniju stvar.

Ono što je iz ovoga jasno jest da je popularna engleska riječ, koja dan-danas hollywoodske scenariste prisiljava na oprez u svrhu izbjegavanja cenzure, definitivno bila dio svakodnevnog govora srednjovjekovne Engleske. Zapravo, bila je toliko rasprostanjena da je nisu mogli ignorirati čak ni službeni sudski pisari, koji su samim time što su bili pismeni, predstavljali intelektualnu elitu tadašnjeg društva.

Ostaje za vidjeti hoće li se među hrvatskim povjesničarima naći dovoljno volje za nezahvalni zadatak pronalaženja dokumenata koji spominju ekvivalent zlosretnog Rogera u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Dok god se to ne dogodi, barem dio Hrvata će imati nešto razloga da se osjeća superiorno u odnosu na Engleze.