RECENZIJA: Silver Spoon (Мажор, sezona 1, 2014)

U zlatnom dobu televizije je, s obzirom na hiperprodukciju i donedavno nezamislivo širok izbor sadržaja, sve teže pronaći policijsku seriju koja ne bi izazivala svojevrsni “deja vu”. To ne znači da se autori tog žanra ne pokušavaju truditi. U tome je u posljednje vrijeme malo tko išao tako daleko kao autori Mažora, ruske TV-serije čiji se naslov najbolje može prevesti kao Zlatni mladić. Serija, započeta 2014. godine, a čiji je početni zaplet svojom idejom bliži parodiji ili latinoameričkoj telenoveli, je uspjela doći do tri snimljene i jedne sezone u planu, a taj je uspjeh došao i do Netflixa koji ju je s engleskim naslovom Silver Spoon odnedavno ponudio međunarodnoj publici.

Naslovni protagonist je Igor Vladimirovič Sokolovski (Pavel Prilučnij), mladi pripadnik moskovske “zlatne mladeži” čiji se život gotovo u potpunosti vrti oko noćnih provoda te koji nema ama baš nikakvih financijskih niti drugih briga. Međutim, s njegovim životnim stilom je sve manje zadovoljan otac, utjecajni oligarh Vladimir Jakovljevič Sokolovski (Aleksandar Djačenko) i to nezadovoljstvo kulminira kada se Igor prilikom noćnog utrkivanja bijesnih automobila zakači s dvojicom policajaca. Incident predstavlja kap koja je prelila čašu te otac odluči sina naučiti lekciju, iskoristivši prethodno dobavljenu diplomu pravnog fakulteta. Igoru je postavljen ultimatum – mora se priključiti policiji i odraditi godinu dana kao detektiv, inače će biti razbaštinjen. Igor prilično nevoljko pristane, a njegove sumnje da u pitanju nije najbolja ideja se potvrde kada prilikom dolaska u postaju otkrije da su njegovi kolege – poručnik Danila “Danja” Koroljov (Denis Švedov) i poručnik Jevgenij “Ženja” Oblasov (Aleksandar Oblasov) – upravo dvojica policajaca s kojima se bio zakačio. Među njima se odmah stvori duboko neprijateljstvo, koje će dodatno potpiriti to da je Koroljov u ljubavnoj vezi s kapetanicom Viktorijom “Vikom” Radionovom (Karina Razumovskaja) te postaje patološki ljubomoran na mladića naviknutog da sve probleme rješava posezanjem u naizgled neiscrpni novčanik. Istražiteljski tim se, međutim, na kraju ipak počne baviti svojim pravim poslom a Igor s vremenom, što iz prkosa, što iz nastojanja da se dokaže ocu, počne pretvarati u koliko-toliko efikasnog policajca. Njegovo profesionalno iskustvo ga također potakne da počne istraživati smrt majke koja je 1990-ih, dok je bio dijete, stradala u sumnjivim okolnostima vezanim uz mutne poslove njegovog oca.

Scenarist Aleksandar Ščerbakov od gledatelja zahtijeva popriličnu suspenziju nevjerice, i to ne samo zbog toga da su u stvarnom svijetu rijetki slučajevi gdje bi bogati i utjecajni očevi razmetne sinove pokušavali disciplinirati trpajući ih u policijske urede. Količina slučajnosti potrebna da bi se protagonistu stvorile komplikacije koje pokušava rješavati, najčešće s ne baš najdojmljivijim rezultatima, je takva da će gledatelj vrlo brzo steći dojam da gleda epizodu sapunice koju autori pokušavaju namjerno produžiti sa što bizarnijim podzapletima i novim likovima. Taj dojam, doduše, djelomično otklanja narativna struktura koja kombinira pojedinačne kriminalističke slučajeve koji se rješavaju po jednoj epizodi sa glavnim zapletom. To je također prilika da u ponekim slučajevima Ščerbakov pokaže i nešto kreativnosti, stvarajući jednokratne ali u nekim slučajevima prilično upečatljive negativce. Osnovni zaplet se, međutim, razvija na način koji ozbiljno kompromitira osnovni koncept zapleta, pretvarajući protagonistovog oca, koji bi trebao biti nekakav sposobni i lukavi “igrač”, u nekoga tko je zanemario važan detalj u planu da disciplinira Igora. Sve to na kraju dovodi do očajno melodramatske i prilično predvidljive završnice koja, naravno, dolazi u obliku iritantnog cliffhangera.

To ne znači da je sve u Mažoru loše. Režija Konstantina Statskog vješto nadilazi budžetska ograničenja i stvara snažan kontrast između bogataškog svijeta kome pripada njegov protagonist i svijeta običnih smrtnika kojem pripadaju njegovi kolege. Gluma je relativno dobra, čak i kada su u pitanju nezahvalne uloge poput protagonista. Pavel Prilučnij se trudi dati što uvjerljiviju transformaciju od bahatog razmaženog derišta do koliko-toliko efikasnog policajca, iako mu scenarist, koji je njegov lik najvećim dijelom učinio antipatičnim, u tome stvorio ozbiljne i često nepremostive prepreke. Ista je stvar sa Denisom Švedovim kao njegovim suparnikom, dok Aleksandar Oblasov nije mogao iskoristiti potencijal svog lika, očigledno zamišljenog kao svojevrsni comic relief. Jedini lik koji bi gledatelji mogli uistinu simpatizirati je Vika, ali nastup Karine Razumovskaje, koja mu prilazi mrtvački ozbiljno bez da se gotovo ijednom nasmiješi u kadru, samo naglašava osnovni problem Mažora. Serija je imala originalnu ideju, ali lošu izvedbu, odnosno autore koji su se bojali da ih zbog korištenja humora publika neće shvatiti ozbiljno.

OCJENA: 4/10

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *