Mnogi u svijetu, a pogotovo u Americi u posljednjih par godina, dolazak Vladimira Putina na vlast u Rusiji smatraju najvećim zlom koje je zadesilo svijet u ovom stoljeću. S druge strane, što god mislili o trenutnom ruskom predsjedniku, lako je zamisliti da je njegov uspon nekoga znao i usrećiti, a među njih se mogu svrstati čak i neke ličnosti koje organski ne mogu smisliti njegov režim. Jedan od takvih primjera je Andrej Zvjagincev, filmaš koji pripada tzv. Drugoj Rusiji, odnosno krugovima prozapadne liberalne opozicije, ali koji usprkos toga svoju karijeru duguje upravo Putinu. Slavnim je postao daleke 2003. godine s nagrađenim filmom Povratak, mračnom dramom koja je na Zapadu shvaćena kao alegorijsko upozorenje da je Rusija počela skretati s ispravnog Jeljcinovog puta i da će umjesto demokratske utopije možda završiti u starim autokratskim vremenima. Zvjagincev je nakon tog filma režirao niz ostvarenja sličnog sadržaja i atmosfere, odnosno turobne i depresivne drame u kojima prikazuje naličje života u Putinovog Rusiji na način sličan kojima su prije pola stoljeća autori Crnog vala prikazivali život u Titovoj Jugoslaviji. Posljednje Zvjagincevljev film je drama Bez ljubavi iz 2017. godine, koje je osvojilo niz prestižnih festivalskih i drugih priznanja, uključujući nagradu žirija na festivalu u Cannesu.
Protagonisti, koje tumače Marijana Spivak i Aleksej Rozin, su Ženja i Boris, relativno situirani bračni par koji se odlučio razvesti. To je sasvim razumljiva odluka, jer se više ne vole, te se čini da su pronašli životnu sreću sa novim partnerima – Ženja s Antonom (Kešis), bogatašem čija odrasla kći živi u Portugalu, a Boris sa Mašom (Vasiljeva), mladom ljubavnicom koja treba roditi njegovo dijete. Razvod bi išao glatko da je u pitanju samo podjela zajedničke imovine, ali postoji problem u obliku njihovog 12-godišnjeg sina Aljoše (Novikov). Nijedan od supružnika ne želi dječaka, te ga očajnički pokušava utrapiti drugome, a u slučaju da sporazuma ne bude, kao alternativu spominju internat. Aljoša postaje svjestan situacije, pa možda i nije neko veliko iznenađenje kada jednog dana nestane. Ženja i Boris su odjednom prisiljeni sjetiti se svojih roditeljskih obaveza te ga počinju tražiti. Dugotrajna i mukotrpna potraga, međutim, ne dovodi do nikakvih rezultata, osim što dvoje supružnika, prisiljenih da provode zajedničko vrijeme, pronalaze dodatne razloga da jedno prema drugom iskazuju mržnju.
Bez ljubavi je Zvjagincev originalno zamislio kao ruski remake znamenitog Bergmanovog filma Prizori iz bračnog života, ali je od tog plana morao odustati zbog problema s autorskim pravima. Scenarij, međutim, predstavlja trijumf jednostavnosti i prikazuje sasvim običnu priču te relativno jednostavne, ali uvjerljive likove koje sjajno tumače Spivak i Rozin. Zvjagincev, međutim, daleko više truda ulaže u nastojanje da stvori specifičnu i prilično turobnu atmosferu, pri čemu se služi dugim kadrovima po uzorima na Tarkovskog. U filmu osim glumačke ekipe važnu ulogu igra i scenografija, odnosno vješto korištenje lokacija, bilo da je riječ o interijerima koji, bez obzira na to što bi se mogli nazvati luksuznima, izgledaju mračno i sputavajuće, bilo da je riječ o eksterijerima ispod u pravilu oblačnog neba, a koji se obično svode na napuštene i propadajuće zgrade iz sovjetskog razdoblja, obično okružene mračnim i prijeteći gustim šumama. Zvjagincev je prilično vješt i takvi su prizori toliko fascinantni da će gledatelj zaboraviti da su kadrovi izuzetno dugi, a ritam radnje relativno spor.
Zvjagincev, s druge strane, toj priličano običnoj i svakodnevnoj priči, koja bi se mogla događati u San Franciscu isto kao i u Sankt Peterburgu, morao dati određeni, iako implicitni, politički kontekst. Njegov prethodni film Levijatan iz 2014. godine, naime, nije previše dobro “sjeo” kremaljskim vlastima, te je Zvjagincevu rusko Ministarstvo kulture odbilo pružiti financijsku podršku. Srećom, Zvjagincev je imao par poklonika među tajkunskim krugovima, ali još više među birokratima u par zapadnih zemalja koji su uskočili s novcima vlastitih poreznih obveznika. Bez ljubavi je, tako, morao dobiti određeni antiputinovski sadržaj, a on se, između ostalog, ogleda u par scena koje pokazuju kako se s režimom slizana Ruska pravoslavna crkva proširila u sve pore društva i građanima nastoji nametnuti svoje turbokonzervativne stavove o braku i seksu, ili kroz prikaz ruske policije kao hrpe lijenčina i nesposobnjakovića na čije se elementarne usluge običan građanin nikako ne može osloniti. U završnim scenama se prikazuje kako likovi gledaju televizijske vijesti državnih ili prorežimskih medija posvećenih sukobu u istočnoj Ukrajini, u kojima su, dakako, kao krivac za krvoproliće i razaranja prikazana ukrajinska prozapadna vlast. Iz tih bi se scena moglo tumačiti da je priča o Aljošinim roditeljima zapravo još alegorija na žalosno stanje stvari u Rusiji, odnosno da su oni zbog sebičnosti i konformizma svoje dijete napustili isto onako kao što je njihova generacija odbacila plemenite demokratske ideale Jeljcinove ere. Jedini koji se u filmu mogu smatrati pozitivcima su volonteri iz nevladine organizacije posvećene pomoći u traženju nestalih osoba, a čija požrtvovnost i profesionalnost daje snažan kontrast u odnosu na korumpiranu i nesposobnu državu. Iako takvi eksplicitno politički sadržaji u neku ruku predstavljaju nepotreban začin onome što bi inače predstavljalo gotovo savršenu intimnu obiteljsku dramu, Bez ljubavi svejedno predstavlja izuzetno kvalitetno ostvarenje koje se može najtoplije preporučiti svim pravim filmskim sladokuscima.
BEZ LJUBAVI
(НЕЛЮБОВЬ)
uloge: Marijana Spivak, Aleksej Rozin, Matvej Novikov, Marina Vasiljeva, Andris Kešis
scenarij: Oleg Negin & Andrej Zvjagincev
režija: Andrej Zvjagincev
proizvodnja: Art France Cinema/Why Not Productions, Rusija/Francuska/Belgija/Njemačka, 2017.
trajanje: 127 min.
OCJENA: 8/10
