Rusija je velika zemlja čiji su ljudski i materijalni resursi toliki da, čak i uz sve prepreke koje čine ideologija, korupcija ili nesposobnost, prije ili kasnije moraju doći do izražaja. To se odnosi i na rusku filmsku i televizijsku industriju, koja, velikim dijelom zahvaljujući orijaškom domaćem tržištu, posjeduje temelj na kojem može graditi kvalitetnu produkciju. Iako je još rano govoriti o tome hoće li Rusija imati vlastito Zlatno doba televizije, postoje naznake da bi stvari mogle ići u tom smjeru. Za to je najzaslužnija Sreda, produkcijska kompanija koju je osnovao producent Aleksander Cekalo, i koja je nedavno pronašla ono što danas predstavlja Sveti graal za ne-američke tvorce televizijskog sadržaja – ugovor o distribuciji na Netflixu. Zahvaljujući njemu, svjetska je publika dobila priliku da pogleda nekoliko ruskih filmova i TV-serija, među kojima je vjerojatno najpoznatija mini-serija Trocki iz 2017. godine. Dio ekipe iz te serije dvije godine ranije napravio izuzetno hvaljenu kriminalističku seriju Metod čija je prva sezona također dostupna na Netflixu.
Konstantin Habenski, koji je u Trockom glumio istoimenog revolucionarnog vođu, se u Metodu pojavljuje u ulozi protagonista, policijskog majora po imenu Rodion Meglin. Na samom početku serije Meglin uživa reputaciju genijalnog istražitelja, koji posjeduje nevjerojatnu sposobnost pronalaženja motiva i počinitelja najtežih i najsloženijih zločina, odnosno čiji je “metod” pronalaženja zlikovaca toliko dragocjen da su njegovi kolege i pretpostavljeni spremni ignorirati neke njegove manje poželjne karakteristike. S njima će se upoznati Jesenija Steklova (Paulina Andrejeva), djevojka koja nakon završenog studija prava započinje karijeru u kriminalističkoj policiji, motivirana željom da rasvijetli nikad razriješeno ubojstvo majke koje joj je obilježilo dotadašnji život. Nakon što je vidjela Meglina kako u roku od samo nekoliko minuta otkriva počinitelja spektakularnog ubojstva čija je žrtva njena prijateljica, odlučuje postati Meglinova partnerica kako bi naučila njegov “metod”. Nakon što joj otac Andrej Steklov (Vitalij Kiščenko), visoki funkcionar u Ministarstvu pravosuđa i Meglinov dugogodišnji poznanik, prilično nevoljko dozvoli da počne raditi s njim, Jesenija ga počinje pratiti na putovanjima širom Rusije gdje njih dvoje lokalnoj policiji pomažu u hvatanju najokrutnijih, najprepredenijih i najopasnijih serijskih ubojica. Za Meglina se brzo ispostavi kako ne može funkcionirati bez velikih količina alkohola i svakojakih pilula, kao i da je opterećen prilično ozbiljnim zdravstvenim problemima zbog kojih je malo vjerojatno da će živ dočekati mirovinu. Za Jeseniju, međutim, najviše zabrinutosti izaziva Meglinova sklonost da primjenjuje načela “uradi sam” škole kaznenog prava, čak i kad to uključuje hladnokrvne likvidacije. Kada se tome pridoda Meglinovo korištenje mreže bizarnih suradnika koje naziva “naši”, Jesenija zaključi da je razlog njegovih uspjeha u tome što je i on sam sociopat koji razmišlja i ima mračne sklonosti poput ljudi koje lovi.
Metod se, prije svega zbog protagonista, nakon premijere često uspoređivao s Dexterom, iako serija odaje daleko više utjecaja od drugih TV-serija, prije svega Pravog detektiva. Od njega, odnosno od prve sezone, je posuđena narativna struktura u kojoj se zbivanja prikazuju kroz flashbackove, odnosno kroz narativni okvir istrage u kojoj Jesenija, vidno promijenjena nakon niza traumatičnih iskustava, dvojici ne baš najprijateljskije nastrojenih istražitelja opisuje što je sve radila s Meglinom o kojem se sve vrijeme govori u prošlom licu. Prva sezona se sastoji od 16 epizoda i te njeni tvorci, po uzoru na brojne današnje detektivske serije kombiniraju “čvrsti” glavni zaplet karakterističan za mini-serije sa epizodnim proceduralima nalik na konvcencionalne serije poput CSI i Zakona i reda. U ovom potonjem se, međutim, vidi koliko je, zapravo, Metod udaljen od svojih američkih ekvivalenata. To se prije svega odnosi na izuzetnu eksplicitnost sadržaja, koje uključuje ne samo seks, golotinju, nego i nasilje, koje uključuje prilično neugodne i uznemirujuće scene čije su žrtve bespomoćni starci i djeca. Neugodnom dojmu doprinosi i to što se serija, inače snimljena u Nižnjem Novgorodu (gradu koji je za vrijeme nedavnog Svjetskog prvenstva u nogometu stekao reputaciju najbolje “ispeglanog” domaćina) najvećim dijelom radnjom odvija u ruskoj provinciji koja je, kao u mnogim drugim zemljama, u daleko lošijem stanju u odnosu na dinamične “cool” metropole. Metod tako prikazuje socrealističke stambene i javne zgrade koje nitko nije ozbiljno obnavljao od sovjetskih vremena, odnosno nimalo se ne ustručava prikazivati tamne strane Putinove Rusije, koje uključuju još uvijek nepravladanu korupciju, sveopći moralni gnjilež, socijalne razlike te novcem i političkim vezama “podmazane” moćnike koji sebi mogu priuštiti sudjelovanje u najgnjusnijim zločinama i prljavim rabotama. A serija također sugerira da je Meglin svoj “metod” i njegovu toleranciju od strane pretpostavljenih duguje i tome što je kao mladić sudjelovao u “mokrim poslovima” za sovjetske, ali i post-sovjetske sigurnosne službe. Mnogi od slučajeva koje Meglin i Jesenija istražuju se, pak, temelje na stvarnim ličnostima i događajima, odnosno serijskim ubojicama iz sovjetskog i post-sovjetskog razdoblja čije bi aktivnosti i bodycount izazvale jezu čak i među najprekaljenijim zapadnim poklonicima true crime žanra.
Specifičnost Metoda, odnosno razlika u odnosu na većinu zapadnih serija sličnog tipa, je u tome što je sve epizode potpisao jedan režiser, odnosno Jurij Bikov, prije ove serije poznat kao autor filma Major iz 2013. godine, koji se bavio temom policijske korupcije. Bikov je napravio vrlo dobar posao nastojeći zadržati konzistentan vizualni stil, koji se velikim dijelom temelji na jarkim bojama koje ističu krv, strast i ekscese. Seriji doprinosi i to što je ukotvljena u jasan vremenski okvir od nekoliko mjeseci, te počinje u ljeto, a završava u zimu, odnosno što vanjski ugođaj počinje korespondirati s raspoloženjem protagonistice, odnosno sve mračnijim tonom kako se priča približava svojem po Meglina tragičnom, a inače sasvim predvidljivom i logičnom kraju. Habenski, koji uživa status najboljeg ruskog glumca, je savršen u svojoj ulozi, što se, s druge strane, možda i ne bi moglo reći za Andrejevu koja na trenutke previše izgleda kao “eye candy” da bi je netko mogao ozbiljno shvatiti kao okorjelu policijsku istražiteljicu. Ponekad se teško oteti dojmu da Metod skreće u eksploatacijski sadržaj, odnosno da pruža na trenutke previše “fan servicea” za ciljanu publiku. Ta publika može biti ženskog spola, a o čemu svjedoči to da u Metodu nastupaju dva glumca u ulogama Jesenijih fakultetskih kolega koji su je pratili u policiju i koji se tamo bore za njenu naklonost – Makar Zaporožski kao njen “dobri”, konvencionalni i “štreberski” kolega koji sve nastoji napraviti po pravilima, odnosno Aleksandar Petrov kao “zločesti” plejboj. Oba lika nisu dovoljno razvijena, odnosno lako je zamisliti da su ih scenaristi čuvali za drugu sezonu, ali u tome malo pretjerali. Kada se tome doda pomalo melodramatska i sasvim predvidljiva završnica, koja uključuje obavezni cliffhanger za nastavak (koji bi se trebao na Netflixu pojaviti tijekom ove godine), Metodu je prilično teško dati najviše ocjene. S druge strane, riječ je o ne samo zanimljivoj, nego i dojlmljivoj seriji za koju je prilično lako zamisliti da će dobiti ne-ruske remakeove (uključujući i američki, o kome se prilično šuška), odnosno ruskoj televizijskoj produkciji donijeti ono što je njihovim sudjedima donio nordic noir.
OCJENA: 7/10
