NEMILOSRDNI PLIŠANCI (THE HAPPYTIME MURDERS) uloge: Melissa McCarthy, Maya Rudolph, Bill Barretta, Joel McHale, Dorien Davis, Elizabeth Banks scenarij: Todd Berger režija: Brian Henson proizvodnja: STX Entertainment, SAD, 2018. trajanje: 91 min.
Hollywoodu nikad nije nedostajalo ideja, ali u posljednje vrijeme one postaju sve manje originalne ili uspješne. Takav bi se dojam mogao steći temeljem trenda koji izgleda kao svojevrsna repriza onoga što se dogodilo prije tridesetak godina, kada su policijski filmovi s radnjom smještenom u Los Angeles dobili svojevrstan “začin” kroz korištenje likova iz mašte, bilo da je riječ o protagonistima crtića u Tko je smjestio Zeki Rogeru, ili stvorenjima s drugog planeta u Naciji vanzemaljaca. Prošle godine je sličnu formulu iskoristio Goyerov Bright, u kojem je Will Smith kao losanđeleski policajac za partnera imao orka i morao čuvati red i zakon u gradu u kojem zajedno s ljudima žive orkovi, vilenjaci i slična bratija iz tolkienovskih fantasy romana. Ove godine je, pak, u kino-dvorane došla kriminalistička komedija The Happytime Murders u režiji Briana Hensona, sina legendarnog Jima Hensona, tvorca vjerojatno najpopularnije lutkarske TV-serije Muppet Show. Taj film, u kojem Grad Anđela zajedno s ljudima nastanjuju lutke, je od strane domaćih distributera preveden kao Nemilosrdni plišanci.
Film započinje naracijom u kojoj se govori kako je taj grad oličenje svih plemenitih ideala međurasne, međuvjerske i svake druge tolerancije, ali samo kad su u pitanju ljudi. Lutke se, s druge strane, univerzalno prezire i smatra ih se građanima drugog reda, a što je na svojoj koži najbolje osjetio protagonist, lutak Phil Phillips (kojem glas posuđuje Bill Barretta) kojega su zbog jedne pogreške izbacili iz policije i prisilili da za život zarađuje kao privatni detektiv. Njegova nova klijentica, lutkinja Sandra White (kojoj glas posuđuje Dorien Davis) ga angažira da pokuša pronaći ucjenjivača, a što Phila dovodi u pornografsku jazbinu u problematičnom dijelu grada. Tamo, upravo za vrijeme njegove istrage bude ubijen njegov poznanik, lutak-zec Mr. Bumblypants (kojem glas posuđuje Kevin Clash), koji je nekoć bio zvijezda popularne lutkarske TV-serije The Happytime Gang. Policija je uvjerena da je riječ o pljački, ali Phil misli da je njegov poznanik bio prava meta, a što se potvrdi kad žrtvom novog ubojstva postane Philov brat, bivši lutak-glumac Larry (kojem glas posuđuje Victor Yerrid) koji je također bio zvijezda serije. Phil odlučuje pronaći ubojicu, ali je pri tome prisiljen raditi s ljudskom policijskom detektivkom Connie Edwards (McCarthy), bivšom partnericom koja ga ne podnosi. Oboje, međutim, moraju prevladati svoje razlike te pokušati otkriti i zaustaviti ubojicom, prije nego što novom žrtvom postane Jenny (Banks), ljudska zvijezda serije u koju je Phil nekoć bio zaljubljen.
Nemilosrdni plišanci su s Brightom slični i zbog toga što ih je kritika rastrgla na komade s jednoglasnošću koja se ne pamti od vremena sovjetskih partijskih kongresa u Staljinovo doba. Prema takvim konsenzusima se u pravilu treba biti skeptičan, i za pretpostaviti da Nemilosrdni plišanci omrazu na sebe nisu navukli zbog loše kvalitete, nego zbog sadržaja, koji je na površini izgledao kao svojevrsna parodija “političke korektnosti” i svega onoga što dežurni SJW dušebrižnici smatraju svetim. Henson se, međutim, s nekom političkom angažirnošću ili “dubljim” sadržajima nije previše petljao, nego je koristio relativno jednostavan zaplet da gledateljima servira tipičnu hollywoodsku komedijicu temeljenu na high concept ideji. A ona se temelji na tome da lutke iz popularnih TV-serija za obiteljsku publiku, nalik na one iz djela starog Hensona, kad se kamere ugase žive isto onako disfunkcionalno kao ljudska bića, odnosno se prepuštaju drogi, kriminalu i najizopačenijim oblicima seksa. Henson je u ovom filmu ispravno računao da takvi sadržaji, koji uz eksplicitni seks uključuju i eksplicitno nasilje, mogu kroz cenzorske škare daleko lakše proći kada su njihovi sudionici lutke nego ljudska bića. Rezultat svega toga je prilično sličan Meet the Feebles, relativno opskurnom kult-ostvarenju Petera Jacksona iz 1989. godine, te gledateljima pruža ne samo kombinaciju eksplicitnih sadržaja s crnim humorom, nego i ponekad testira granice dobrog ukusa.
Kritičari su zato u neku ruku u pravu, te je vrlo vjerojatno da će i ovaj, kao i nekadašnji Jacksonov film, biti brzo zaboravljen. Razlog je u tome što kvaliteta humora prilično varira, pa se neki štosevi i replike ponekad ponavljaju, a neke scene, poput “romantičnog” susreta u Philipsovom uredu, izgledaju sasvim nepotrebne, odnosno ubačene samo zato da bi film dobio minimalnih sat i pol trajanja. S druge strane, Nemilosrdni plišanci su dovoljno kratki da neki od tih nedostataka previše ne počnu bosti oči, a scenarij, bez obzira na nedostatak originalnosti i robovanje klišejima, cijeli film drži iznad vode, odnosno pruža suvisli zaplet, zanimljive likove i čak par kvalitetno napravljenih i režiranih scena. Ono što Nemilosrdne plišance čini gledljivim jest prije svega izvrstan casting, a što se prije svega odnosi na uvijek dobru Melissu McCarthy koja se sjajno nosi s nezahvalnom ulogom namrgođenog partnera u policijskom buddy buddy filmu, kao i njenu staru suradnicu Mayu Rudloph u isto tako nezahvalnoj ulozi Philove ljudske tajnice. Nemilosrdni plišanci su film koji je bolji od onog što o njemu govore kritičari, iako će uživanje publike o njemu najviše ovisiti o tome da li je u kino došla u dobrom ili lošem raspoloženju
OCJENA: 5/10
One thought on “RECENZIJA: Nemilosrdni plišanci (The Happytime Murders, 2018)”