uloge: Jamie Bell, Julie Walters, Gary Lewis, Jean Heywood, Stuart Wells, Mike Elliot, Nicola Blackwell, Billy Fane, Colin MacLachlan, Joe Renton, glazba: Steven Warbeck scenarij: Lee Hall rezija: Stephen Daldry proizvodnja: BBC/Working Title/Studio Canal, Britanija/Francuska, 2000. distribucija: Blitz trajanje: 111'
Billy Elliot bi se najlakše mogao opisati kao Skidajmo se do kraja za “muškarce koji upražnjavaju alternativni životni stil”. Slično kao i film koji mu je poslužio za uzor, Billy Elliot ima radnju smještenu u sumorni industrijski pejzaž sjeverne Engleske napučen sve siromašnijom radničkom klasom. Godine 1984. lokalni rudari su u velikom štrajku, nastojeći obraniti svoja socijalna prava pred najezdom Margaret Thatcher. Među njima je i Jackie Elliot (Lewis), čiji 11-godišnji sin Billy (Bell) treba održati obiteljsku “macho” tradiciju i trenirati u lokalnom boks-klubu. Ali, stjecajem okolnosti, mali Billy se odjednom počne interesirati za balet i kada ga gđa Wilkinson (Walter) počne podučavati, ispostavlja se da je u pitanju veliki talent. Billy sve to mora raditi u najvećoj tajnosti, jer otac i stariji brat Tony (Draven) ne mogu zamisliti da bi im se vlastita krv mogla odati hobiju nedostojnom pravog muškarca, a, da stvar bude gora, za njegovog najboljeg prijatelja Michaela (Wells) se ispostavi da prema njemu gaji nešto više od prijateljskih osjećaja.
Mnogi su kritičari Billyja Elliota nazvali remek- djelom i sigurnim kandidatom za “Oscara”, što manje govori o kvalitetu filma koliko o snazi holivudskog gay-lobija i “političke korektnosti” koja je mnoge spriječila da spomenu mnoge nedostatke ovog filma. Iako je režiser Stephen Daldrey napravio vise nego solidan posao za filmskog početnika, iako ponovno imamo sjajnu ekipu britanskih glumaca, te iako su plesne scene vrlo dobro režirane, Billy Elliot u svojoj suštini predstavlja ništa drugo do iskorištavanja dobro poznate saharinske formule i kretanja stazama koje su davno utabali Skidajmo se do kraja i Flashdance.
No, ono što je možda najproblematičnije kod ovog filma jest seksualni i politički kontekst. Prije svega je riječ o kameri koja pokazuje tijelo 13- godisnjeg Bella na način koji bi, da je riječ o nekome kao Julia Stiles ili Kirsten Dunst, autora filma odveo u zatvor, a film u bunker iz kojeg ga ne bi iskopali stotinu godina. No, s obzirom da je riječ o “politicki korektnom” saharinskom fimu, Daldrey (koji je, inače, deklarirani homoseksualac) s time nije imao problema. Za svaki slučaj je on ubacio posve nepotrebni lik Michaela kako bi, prvo pokušao razbiti stereotipe o baletanima kao homoseksualcima, da bi, na kraju, pokazujući kako Billy odbija ljubavne nasrtaje male Debbie (Blackwell), pitanje njegove seksualne orijentacije ipak ostavio otvorenim.
Konačno, Billy Elliot u prikazu surove stvarnosti rudarskog štrajka 1984. godine pokazuje arogantni stav tipičan za Blairovu “trećeputašku” ideologiju koja klasne razlike i siromaštvo smatra ničim drugim do “ostacima prošlosti”, a “alternativne životne stilove” smatra jedinim mogućim iskazom moderne prosvijećenosti i društvene odgovornosti. Radnička klasa koja se borila za nekakva socijalna prava je imala tu nesreću da, za razliku od buržuja, nema razumijevanje za “različitost” pa nije bolje ni zaslužila nego da izgubi u sukobu s Margaret Thatcher i tako utre put Blairu i njegovoj družini koja će im poslije prodati “thatcherizam s ljudskim likom”. Tako su trećeputaškim “ljevičarskim” vladama homoseksualni brakovi i zaštita prepelica u Burkini Faso važniji od kriminala, nezaposlenosti i besperspektivnosti u radničkim četvrtima i provinciji. Billy Elliot stoga sam po sebi nije važan, ali će budućim povjesničarima dati dobar odgovor na pitanje kako su se to odjednom “naprednoj” Evropi dogodile pojave kao Haider i Le Pen.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 10. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
