uloge: Kevin Spacey, Linda Fiorentino, Peter Mullan, Stephen Dillane, Helen Baxendale, David Hayman, Patrick Malahide, Gerard McSorley,Tim Loane, Gary Lydon, Paul Ronan scenografija: Tony Burrough kostimografija: Jane Robinson fotografija: Andrew Dunn montaza: William A. Anderson glazba: Damon Albarn scenarij: Gerard Stembridge rezija: Thaddeus O'Sullivan proizvodnja: Little Bird/Miramax/Tatfilm, Irska/SAD/Britanija/Njemacka, 2000. distribucija: Continental trajanje: 95'
Michael Lynch (Spacey) je legenda irskog podzemlja, šef bande provalnika koja godinama poduzima najsloženije i najdrskije pljačke, a da zbog toga ni Lynch ni nitko od njegovih suradnika nije odležao niti minutu u zatvoru. Lynch, koji pored svjetovnih krši i crkvene zakone tako što zivi s dvije supruge – Christine (Fiorentino) i njenom sestrom Lisom (Baxendale) – već je dugo godina trn u oku irskoj policiji koja vreba na svaki njegov pogrešni korak kako bi ga konačno uspjela smjestiti iza rešetaka. Prilika za to se ukazuje kada Lynch, manje motiviran željom za bogaćenjem a više uzbuđenjem, poduzme svoju najspektakularniju i najdrskiju operaciju -krađu basnoslovno vrijedne Caravaggiove slike. Sama pljačka nije toliki problem koliko pronaći nekoga koji bi bio spreman otkupiti tako “vruću” robu. Kako vrijeme prolazi tako je policijski inspektor Noaha Quigley (Dillane) sve uvjereniji kako je ovaj put Lynch zagrizao više nego što moze progutati. U međuvremenu se u igru ubacuje i IRA čiji je autoritet među irskom sirotinjom slobodoumni Lynch također godinama potkopavao.
Sasvim pristojni gangsteri su film koji će kod gledatelja prvo izazvati neugodni deja vu osjećaj da bi ga potom zamijenila nevjerica. Barem će takav slučaj biti s onima koji su već iskoristili priliku da gledaju Generala, film Johna Boormana koji je prikazao život najslavnijeg irskog kriminalca Martina Cahilla. O’Sullivanova verzija se, barem na početku, toliko vjerno drzi Boormanovog predloška da će prije dati novu definiciju pojma “indigo-kopija” nego “remake”. Jedina važnija razlika izmedju dva filma je u završnici, koja je za razliku od Boormanove verzije (i stvarnih događaja) pretvorena u klasični holivudski hepi end, a i nije baš najuvjerljivija. Ostale razlike su uglavnom u nijansama, kao i glumačkoj ekipi, koja je uvezena iz Amerike iz čisto komercijalnih razloga. Među svima prednjači Kevin Spacey, koji se očigledno dobro zabavljao trenirajući svoj irski naglasak, ali njegov lik je ipak daleko ispod standarda koji je postavio Brendan Gleeson u Boormanovoj verziji. Najtragičniji je slucaj s Lindom Fiorentino, nekoć fatalnom holivudskom zavodnicom koja je potpuno neiskorištena u rutinerskoj ulozi irske domaćice. Režiser O’Sullivan, pak, ne uspijeva učiniti ništa čime bi neumitne usporedbe izmedju Generala i Sasvim pristojnih gangstera preokrenuo u svoju korist. Naprotiv, potonji film, iako na trenutke simpatičan i zabavan, u svojoj suptini izgleda kao ništa drugo nego jeftina kopija mnogo boljeg originala. Zbog toga se Sasvim pristojni gangsteri mogu preporučiti samo onima koji još nisu imali prilike vidjeti superiorniju Boormanovu verziju.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
