Postapokalipsa nekad i sad
Malo koji se film u posljednje vrijeme morao susresti s toliko visokim očekivanjima, a još manje ih je – barem ako je suditi prema gotovo jednodušnim reakcijama relevantih kritičara – ispunio kao što je to slučaj s novim nastavkom filmske sage o Pobješnjelom Maxu. Kada se kritičarski hvalospjevi stave i u kontekst izuzetno dobrih rezultata na kino-blagajnama, Divlja cesta također predstavlja i jedno od onih rijetkih ostvarenja čiji se autori mogu pohvaliti da su oduševili i art-snobove i gledateljsku “raju”. Zbog toga možda i ne izgleda tako nevjerojatna čak i ideja da bi četvrti film o Pobješnjelom Maxu mogao nešto očekivati i u utrci za Oscare.
U gotovo univerzalnom prihvaćanju Divlje ceste jedna stvar ipak pomalo bode oči. Naime, malo je kritičara koji svoje ocjene o najnovijem Millerovom filmu daju u kontekstu cjelokupne serije ili, preciznije, njenog najpoznatijeg i najuspješnijeg nastavka – Pobješnjelog Maxa 2, na ovim prostorima svojevremeno prikazivanog pod naslovom Drumski ratnik. A upravo je taj film iz 1981. godine ne samo najpoznatiji iz cijele serije, nego i jedan od najuspješnijih i najutjecajnijih filmova svog vremena. Naime, njegov naslov, odnosno ime glavnog junaka, uspjelo je postati svojevrsnim sinoninom za cijeli postapokaliptični žanr, odnosno izraz “svijet Mad Maxa” postaje najefektniji opis onoga što će se dogoditi ljudskom društvu ako kojim slučajem nestane moderna civilizacija.
Postoje dva moguća objašnjenja zašto se kritičari ustručavaju uspoređivati Divlju cestu s Drumskim ratnikom. Najjednostavnije je ono prema kome je u ovdje riječ o krušakama i jabukama. To su dva sasvim različita filma, odnosno Divlja cesta nije nastavak nego reboot, odnosno remake originalne serije. Nastojanje da se novi Mad Max ocjenjuje u kontekstu starog ima isto onoliko smisla koliko uspoređivati Spidermana koga tumači Andrew Garfiled sa Spiedermanom koga je tumačio Tobey Maguire, odnosno Nolanovu trilogiju o Batmanu s onom koju je 1989. započeo Tim Burton. I u tome gotovo nikakvu važnost nema to što je novog Mad Maxa režirao autor starog. I sam George Miller je izjavio da se u posljednjih trideset godina – od trećeg filma gdje je Melu Gibsonu partnerica bila Tina Turner – mnogo toga promijenilo. Promijenio se svijet, promijenila se publika, promijenio se način na koji se proizvode i distribuiraju filmovi.
A promijenio se i sam Miller, a to je u svemu ovome i najvažnije. Australski filmaš je već duže vremena odavao dojam da se ugodnije osjeća u svijetu fantazije gdje praščići i pingvini publiku nastoje potaknuti da prigrle vegetarijanstvo, prava životinja i borbu protiv globalnog zatopljenja nego u ultransilnim postapokalipčnim pustarama gdje je čovjek čovjeku, htio to ili ne, vuk. Taj novi, brižniji i nježniji Miller se također daleko više trudio biti politički korektan, odnosno jednu od nekoć kontroverznih akcijskih franšiza učiniti “društveno odgovornim” medijem preko koga će se publici izaslati neke pozitivne poruke.
U slučaju Divlje ceste je to bio feminizam, na kome se inzistiralo s potpunim nedostatkom bilo kakve suptilnosti. Tako je Eve Ensler, radikalna feminsitica poznata kao autorica Vagininih monologa, angažirana kao stručna savjetnica pri izradi scenarija. To se, između ostalog, odrazilo ne samo kroz prikaz matrijarhalne komune kao jedine nade za kakvo-takvo blagostanje i sreću žitelja postapokaliptične pustinje nego i kroz radikalno degradiranje naslovnog protagonista u “drugu violinu”. Max, samim time što je muškarac, ne može biti glavni junak filma. Zbivanja u Divljoj cesti pokreće Imperator Furiosa, vozačica tegljača kojoj ni to što je žena, a niti to što joj nedostaje dio ruke ne smeta da se više nego ravnopravno suprotstavi gomili negativaca koji su, dakako, svi muškarci. Dio antifeministički raspoloženih fanova originalnog filma je ovakav Millerov potez protumačio kao izdaju, a što je dovelo do novog kulturnog rata na Twitteru iz koga su izašli krvavog nosa te Millerovom filmu ne samo donijeli besplatnu reklamu, nego ga i velikim dijelom “cijepili” na sve druge zamjerke.
Lako je zamisliti da je i to jedan od razloga zbog čega se Drumski ratnik vrlo malo spominje u kontekstu Divlje ceste. Novi film izgleda “politički korektnijim” ako se uzme u obzir da je prethodne tri inkarnacije glavnog lika dao Mel Gibson, glumac koji se zbog seksističkih, homofobnih i antisemitskih ispada smatra antitezom “političke korektnosti” te koji danas u Hollywoodu uživa istu onu sudbinu kakvu su uživale “ne-osobe” u Orwlellovoj Oceaniji. Podsjećanje na Drumskog ratnika je podsjećanje na prošlost koju bi mnogi, pogotovo u Hollywoodu koji se danas voli prikazivati kao savjest globalnog društva, voljeli zaboraviti.
Međutim, razlog za ignoriranje najvažnijeg od svih Maxova se može naći i u tome da je malo vjerojatno da će novi Millerov film imati isto onakav efekt kao što je imao Drumski ratnik. Čak i ako se zanemari pitanje kvalitete, odnosno iskustva s dvije trilogije Ratova zvijezda te usporedbe Hobita s Gospodarom prstenova koje prednost uvijek daju ranijim ostvarenjima, teško je zamisliti da će Divlja cesta za nekih dvadeset ili trideset godina biti proglašavana za klasik žanra. Dijelom se to može objasniti i objektivnim okolnostima koje nisu morale imati nikakve veze s Millerovim talentom i inspiracijom. Kada se 1981. godine Mel Gibson pojavio u postapokaliptičnoj pustari, tadašnjoj publici, koja je još uvijek u svježem sjećanju imala naftne šokove 1970-ih, ali osjećala i bojazan zbog nanovo eskalirajućeg hladnog rata, je takva vizija predstavlja ne samo blisku, nego i zastrašujuće izglednu budućnost. To s Divljom cestom, ma koliko se divili Millerovoj redateljskoj vještini u scenama bjesomučne potjere, neće biti slučaj. Za razliku od Ratnika, koji je bio trijumf spartanske jednostavnosti i koji, poput protagonista, publici nije ništa osim onog što je bilo nužno potrebno, Divlja cesta sadrži detalje koji se, poput gitare-plamenobacača, možda na prvi pogled čine cool, ali koji cijeli film previše usmjeruju prema campu i otežavaju da ono što je Miller htio reći shvatimo ozbiljno. Divlja cesta se u tom smislu previše ne razlikuje od tipičnih hollywoodskih blockbustera, iako je svojom općom kvalitetom daleko iznad njih.