Pravi detektiv je u svojoj prvoj sezoni, zahvaljujući blagoglagoljivom Rustu Cohleu, osvojio srca mnogih gledatelja kojima su bile nedostajale ozbiljne filozofske rasprave u filmovima i TV-serijama. Lako je zamisliti da je jedan od ključnih razloga neuspjeha druge sezone u tome što takvih sadržaja nije bilo. Šesta epizoda bi, pak, mogla potaći sličnu aktivnost, iako prilično zaobilaznim putem i to kod dijela publike koji se smatraju najzagriženijim filmofilima. Naime, njen sadržaj bi mogao poslužiti kao povod nastavka vječne debate o tome postoji li slobodna volja ili je sve predodređeno. Ili, da budemo precizniji, postavlja se pitanje da li ju je Nic Pizzolato pisao potaknut vlastitom inspiracijom ili time da je termin za njeno prikazivanje bio 26. srpanj – datum koji se u filmofilskim krugovima slavi kao 88. rođendan Stanleya Kubricka. Ako je odgovor ovo potonje, onda bi to trebalo objasniti zbog čega se Church in Ruins može shvatiti kao jedan prilično eksplicitan homage Kubrickovom posljednjem filmu Oči širom zatvorene, odnosno njegovoj ključnoj sekvenci u kojoj protagonist, potaknut znatiželjom, posjećuje orgije gradske elite.

Međutim, prije nego što epizoda dođe to te točke – koja je, u skladu s hollywoodskim pravilima predeterminirana za njen završetak – gledatelji moraju barem prvu polovicu gledati što se zbiva s životima glavnih protagonista, odnosno kako (i da li uopće) napreduje istraga. Tu je, dakako, i nedovršeni posao iz prethodne epizode, odnosno cliffhanger koji se mora nekako razriješiti. Pizzolato ovaj put ne koristi nikakva “morska” rješenja, nego situaciju razrješava na najelegantniji i, barem u kontekstu ove serije, najrealističniji način. Bivši detektiv Ray Velcoro je bijesan zbog toga što je, zahvaljujući pogrešnoj dojavi Franka Semyona o silovatelju vlastite supruge, ubio pogrešnog čovjeka i što je desetogodišnji koruptivni odnos bio temeljen na laži. Međutim, ispostavlja se kako je Ray dovoljno racionalan da shvati kako bi osveta nad Frankom donijela više štete nego koristi, te oba muškarca nakon prilično napetog razgovora za kuhinjskim stolom (gdje obojica, za svaki slučaj, kriju pištolje uperene jedni u drugog) dolaze do zaključka kako im je u obostranom interesu da nastave međusobnu suradnju.

Ray će, međutim, relativno kratko vrijeme ostati odgovorna odrasla osoba. Obiteljski problemi, odnosno spoznaja da je njegov odnos sa sinom Chadom, bez obzira kako se razriješila situacija sa suprugom, nepovratno uništen, ga ponovno tjera preko ruba odnosno završava razdoblje trezvenosti. To će Pravi detektiv učiniti na nimalo suptilan način, kroz scene manijakalnog opijanja, pušenja i šmrkanja kokaina, a tokom i  nakon koje Colin Farrell patetično preglumljuje stvarajući isto loš dojam na način na koji je njegova gluma stvarala dobar dojam u prethodnoj epizodi.

Ova je epizoda bila loša za Colina Farrella, ali je zato bila izuzetno dobra za Vincea Vaughna, koji je konačno lišen “morskih” dijaloga i više ne mora izgovarati riječi koje u rječnicima guglaju magistri filozofije. Njegov lik gangstera ne samo da se doima mnogo uvjerljivijim, nego čak i postaje nešto najbliže pozitivcu, odnosno “dobrom momku” u cijeloj seriji. Pizzolato to naglašava scenom u kojoj Frank očinski tješi malog sina jednog od svojih ubijenih suradnika, a koja usprkos svega, ne skreće u sentimentalnu “ljigu”. A još je zanimljivije vidjeti njegovo iskreno gađenje kada shvati da su njegovi novi  meksički gangsterski partneri likvidirali djevojku samo zato što je izlanula par riječi policiji.

U epizodi se nije našlo previše mjesta ni vremena za lik Woodrougha, ali je zato ključna uloga pripala detektivki Ani Bezzerides. Ona, zajedno sa svojim kolegama, smišlja izuzetno smjeli (ili, preciznije, luđački) plan da ključne dokaze za nastavak istrage prikupi na seks-zabavi koja okuplja pripadnike kalifornijske političke i ekonomske elite, a kako bi se na nju infiltirirala preuzima identitet svoje “problematične” sestre (čiji lik tumači Leven Ramblin, jedna od negativki u Igrama gladi), koja joj, pak, prije cijelog pothvata pruži par praktičnih savjeta. HBO je, naravno, cijelu scenu mjesecima prije prikazivanja maksimalno iskoristio u promotivne svrhe, spominjujući kako je, da bi orgije izgledale što uvjerljivije, angažirao nekoliko stvarnih porno-glumica.

Kada se gledatelj konačno suoči s orgijom, vidjet će se da se Pravi detektiv u ovom konkretnom slučaju teško može nazvati pornografijom. Naime, Annie prilikom dolaska na destinaciju prima obaveznu dozu “ecstasyja” koji bi je trebao opustiti, a to znači da će ono što se događa promatra iz ne baš jasne perspektive. Tako, umjesto da scena izazove voajerski užitak kod muške publike, izaziva jezu, jer Annie nije potpuno jasno da li je ono što vidi stvarnost ili noćna mora; svemu tome nimalo ne odmažu ni flashbackovi u djetinjstvo u očevoj New Age komuni, gdje je, po svemu sudeći, bila žrtvom seksualnog zlostavljanja od strane hipija. Usprkos svega, Annie među svojim “kolegicama” uspijeva pronaći Veru Machiado (koju glumi Miranda Rae Mayo), djevojku čiji je nestanak bila istraživala, te je odluči izvući kao eventualnog svjedoka. Sve to dovodi do predvidljivog fizičkog sukoba sa arogantnim “klijentom” (koga glumi Brett Rice), i čiji dijalozi u kojima se hvali svojim naftnim bogatstvom i proizvodnjom oružja podsjećaju na srž svega što je Hollywood smatrao lošim u Bushovo doba. On potom eskalira u sukob s tjelohraniteljem gdje Annie pokaže vještinu sa nožem, te spektakularnog bijega u kojoj joj pomažu Woodrough i Velcoro.

Starije gledatelje će scena seks-zabave podsjetiti ne samo na Kubrickov film, nego i na epizodu Twin Peaksa u kojoj se Audrey Horne kao amaterska detetkivka pod krinkom prostitutke inflitirirala u bordel. Srećom, Pizzolato u svemu tome nije kopirao Lynchovu i Frostovu melodramu, pa je ona izgledala dovoljno originalna da bi se moglo zaključiti kako je Church in Ruins najbolja od svih dosadašnjih epizoda sezone. Velika zasluga za to ide režiseru Miguelu Sapochniku, poznatom pod Hardhome, najboljoj epizodi posljednje sezone Igre prijestolja. On je završnu scenu režirao na prilično efektan, zanimljiv i originalan način, a posebno treba pohvaliti to što je kao glazbenu podlogu koristio klasičnu glazbu, odnosno soundtrack koji se komotno mogao koristiti u film noirima 1940-ih i 1950-ih. Zbog svega toga je Church in Ruins izgledala i zvučala dostojno imena serije. Stvari su se pokrenule nabolje; vjerojatno ne dovoljno da u sljedeće dvije epizode spase opći dojam, ali svejedno nabolje.