Sjeća li se netko Occupy pokreta? Prije dvije i pol godine je bilo nemoguće švrljati društvenim mrežama, a da se ne nabasa na priče o nečemu novome i revolucionarnom, ideji i organizaciji koja će promijeniti svijet. A što su idealistički aktivisti koji su htjeli srušiti kapitalizam i uvesti socijalnu pravdu postigli? Malo toga, osim što su u SAD mobilizirali dovoljno aktivističkog topovskog mesa i potpirili dovoljno priče o klasnoj borbi da Obama godinu dana kasnije iščupa svoj drugi (i nezasluženi) mandat. I pri svemu tome u američki i druge svjetske političke rječnike uveli frazu o 1 %.
Sada, pak, izgleda da je i priča o 1 % – odnosno, 1 % stanovništva SAD i(li) svijeta koji drže svu vlast, bogatstvo i moć nasuprot 99 % siromašnih i obespravljenih masa – bila pogrešna. Barem kada je riječ o SAD, čijih se 1% najbogatijih građana dohvatio Derek Thompson u svojoj analizi za časopis Atlantic. I tu se suočio s možda najdrastičnijim primjerom ilustracije stiha “Ni med cvjetjem ni pravice”, odnosno kako je nejednakost, koju su “okupatori” prenosili na cjelokupno društvo, isto tako, a možda i još drastičnije, izražena unutar te “elitne” društvene grupe. Thompson, naime, tvrdi da su od 1970-ih, kada je, po tumačenju suvremen ljevice, sve “krenulo krivo”, odnosno vodeće zapadne države počele demontirati prijašnji socijalni i uvoditi “divlji” neoliberalni model, 99 % od najbogatijih 1 % stagnirali ili nisu dobili ništa od porasta ukupnog društvenog bogatstva. Jedini koji su dobro prošli, odnosno koji su se bezočno obogatili su 1 % od tih 1 %, odnosno 0,01 % cjelokupnog stanovništva.
Pitanje je kakve će te učinke ta spoznaja imati na vječnu debatu između socijalističke ljevice i liberalne kapitalističke desnice. Nenad Bakić, koji predstavlja potonje, na svom (inače, prilično zanimljivom) blogu tome svemu daje pozitivan spin, sugerirajući da je hiperelita unutar elite posljedica blagotvornih učinaka kapitalizma, odnosno da je čak i među najbogatijima nagradio one koji se znaju prilagoditi “živoj, inovativnoj i kapitaliziranoj ekonomiji”.
Sam Thompson je, pak, u svemu tome nešto pesimističniji, i smatra da 0,01 % ne čine inovatori, riziku skloni poduzetnici i drugi heroji kapitalističkog poduzetništva, nego bankari i generalni direktori globalnih korporacija, odnosno da je sve bogatstvo u kome uživaju stvoreno gotovo isključivo manipuliranjem dionicama, odnosno bez ikakve veze sa nekakvom konkretnom “novom vrijednošću” od koje bi koristi mogli imati 99,99 %. Njegov raniji članak, u kome se prvi put pozabavio ovom temom, sugerira da je riječ o ozbiljnom problemu koji bi se mogao pokušati riješiti porezima ili nekakvim sličnim, socijalističkim ili “socijalističkim” modelima preraspodjele društvenog bogatstva.
U svakom slučaju, ako se nove brojke prenesu na Hrvatsku, više nije riječ o 42.848 tajkuna, kvazitajkuna i drugih “kriminalaca” koji ugnjetavaju i pljačkaju ostatak države. Pravih vladara Hrvatske je tek oko 428. A što je blizu ili čak manje od onih famoznih “200 obitelji” koje se navode kao glavni grijeh Tuđmanove ere. Na kraju ispada da je prvi hrvatski predsjednik predviđajući budućnost svoje države bio prilično blizu onoga što joj zapadni, kapitalistički i globalizirani svijet nameće kao svoj standard.
