Pogledao sam prvu epizodu Pravog detektiva (u originalu True Detective), još jedne televizijske serije u produkciji HBO-a. Za razliku od mnogih razvikanih projekata najpoznatije kablovske televizije na svijetu, ovaj se doima kao da je zalutao od njene konkurencije, odnosno izgleda kao pokušaj da se za američko tržište i u američko podneblje preseli neki od onih mračnih, depresivnih, ali danas tako popularnih nordijskih krimića, kao što je, na primjer, danski Forbydelsen (Ubojstvo, koji je, dakako, dobio svoju američku verziju). S druge strane, ono što Pravog detektiva razlikuje od tih projekata jest njegova neobična struktura, odnosno to što se radnja ne prikazuje linearno, nego preko flashbacka i naracije zajedno s likovima svako malo skače iz 2012. u 1995. godinu.
Korištenje Louisiane kao mjesta radnje se, s druge strane, ne doima previše originalno. Netko zloban bi mogao reći kako je u pitanju ništa drugo nego to da HBO, kao i hollywoodski studiji, voli tamo smještati radnje zato što je upravo ta država najizdašnija kod subvencija i poreznih olakšica za snimanje. Možda je uistinu tako, ali, s druge strane, autor serije Nic Pizzolato je rodom iz Louisiane, pa se Pravom detektivu ne bi trebalo, barem zasad, previše zamjerati zbog nedostatka autentičnosti.
Ono što se od zapleta vidjelo u epizodi – istraga ritualnog ubojstva koja će dovesti do lova na serijskog ubojicu – ne izgleda nešto naročito originalno, iako iskustvo govori kako se serije ovakvog tipa ne bi trebale suditi po prvoj epizodi. U sedam epizoda koje su preostale, vjerojatno će se naći mjesta za nove podzaplete i zanimljive dramske obrate.
Od zapleta su, međutim, daleko zanimljivija dva glavna lika, a još više glumci koji ih tumače. Woody Harrelson i Matthew McConaughey su se ne tako davno smatrali velikim filmskim zvijezdama, a sada su, kao i mnoge njihove kolege, sasvim “cool” s time da nastupaju na nekoć u Hollywoodu prezrenim malim ekranima. I još je intrigantnije to da im serija zahvaljujući svojoj strukturi – koju bi bilo prilično teško ugurati u cjelovečernji film – omogućava da sa tim likovima učine daleko više, odnosno daju im više sadržaja. To se možda najbolje vidi u scenama u kojima Harrelson i McConaughey glume dvije različite verzije likova – iz 1995. godine i 2012. godine – odnosno pružaju priliku gledateljima da razmisle što ih je to promijenilo u sedamnaest godina.
A nije da im Pezzolato ne pruža materijala za te hipoteze. Na prvi pogled se doima kako je u pitanju još jedan buddy buddy kliše o policajcima s dva sasvim različita karaktera. Harrelson, koji je prije dvadeset godina glumio poremećene tipove, je u ovom slučaju onaj koji je normalan. Na početku je detektiv Martin Hart prikazan kao savjestan policajac, brižni otac i suprug; njegov partner Rustin “Rust” Cohle, koga glumi nekadašnji ljepotan McConaughey, je sklon svoje obiteljske traume liječiti alkoholom, drogom, ali povremenim ispadima nasilja ili nihilističke filozofije s kojom užasava sirotog Harta. Još je zanimljivije vidjeti kako su ta dva karaktera evoluirala kroz godine, odnosno kako 2012. godine, kada dva nova detektiva rješavaju slučaj koji je možda povezan s njihovima, izgledaju upravo onako kako bi završio netko tko je neuravnoteženi luzer, odnosno netko tko se sve vrijeme držao pravila. Bit će prilično zanimljivo gledati kako su ta dva lika došla do tih točaka. Kod ovakvih serija, kao i u mnogim drugim stvarima u životu, putovanje zna biti mnogo zanimljivije od samog odredišta.