OBITELJ MILLER (WE'RE THE MILLERS) uloge: Jennifer Aniston, Jason Sudeikis, Emma Roberts, Will Poulter, Ed Helms, Nick Offerman, Katherine Hahn scenarij: Bob Fisher, Steve Faber, Sean Aners & John Morris režija: Rawson Marshall Thurber proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2013. trajanje: 110 '
Ovog ljeta su mnogi spektakularni blockbusteri podbacili ili propali. Njima je smrknulo, ali je zato svanulo ostvarenjima iz druge ili treće lige, čiji su budžet i ambicije bili za današnje hollywoodske standarde smiješno mali, a niska očekivanja publike bilo teško iznevjeriti. Jedan od takvih filmova je i komedija “Obitelj Miller” Rawsona Marshalla Thurbera. Prkoseći negativnim kritikama, iskazao se kao ugodno iznenađenje za šefove studija “Warner Bros” i bez problema višestruko vratio uloženih 37 milijuna dolara budžeta.
Iako su na scenariju radila četvorica autora, zaplet “Millera” je, zapravo, prilično jednostavan. Protagonist je David Clark (Sudeikis), diler marihuane iz Denvera koji je imao nesreću da mu grupa uličnih delinkvenata opljačka robu i novac koji je dugovao svom dobavljaču Bradu Gurdlingeru (Helms). Kako bi dug izbrisao, David pristaje na naizgled rutinski posao preuzimanja droge u Meksiku. Kako bi izbjegao premetačinu vozila na granici, David odlučuje preuzeti lažni identitet “normalnog” obiteljskog čovjeka. Za tu krinku mu je potrebna lažna obitelj čije članove pronalazi u susjedstvu – stariju, ali uščuvanu striptizetu Rose (Aniston) kao lažnu suprugu; tinejdžersku beskućnicu Casey (Roberts) kao kći, a naivnog 18-godišnjeg susjeda Kennyja (Poulter) kao sina. Na početku su jedni drugima antipatični, ali održavanje iluzije o savršenoj obitelji im postaje najmanji problem jednom kada dođu u Meksiko.
“Obitelj Miller” izgleda iznenađujuće dobro zato što je u traileru, kao kod svakog lošeg hollywoodskog filma, detaljno prepričana radnja i potrošena većina najjačih gegova. Ono što publika nije vidjela u traileru je, međutim, dovoljno dobro da je zabavi. Za to je zaslužna prilično raspoložena glumačka ekipa koja se sastoji od komičarskih veterana (poput Sudeikisa i Aniston, koji su zajedno nastupili u “Kako se riješiti šefa”), mladih snaga (kao Emma Roberts i Britanac Will Poulter), ali i relativno nepoznatih karakternih glumaca. Među potonjima se ističu Nick Offerman i Kathryn Hahn u briljantnom nastupu kao autentično “normalni” bračni par Fitzgeraldovih, a koji služi kao svojevrsni pandan disfunkcionalnim “Millerima”. Anniston se u karijeri mogla pohvaliti talentom za glumu, ali ne i za izbor uloga; ovdje joj je uloga striptizete prilično dobro sjela, pa je gledatelji mogu prihvatiti čak i kada, prema nepisanim konvencijama, mora nastupati s neočekivano mnogo odjeće za današnje standarde te profesije. Casting, doduše, nije bio savršen – Molly Quinn (poznata po ulozi kćeri u popularnoj TV-seriji “Castle”) je potpuno potrošena za nedovoljno oformljen lik, a francuski glumac Tomer Sisley (poznat kao Largo Winch u adaptaciji istoimenog stripa) nije nimalo uvjerljiv kao meksički narkobos.
Drugi, možda mnogo važniji razlog zašto su “Millerovi” dobri jest u tome što se ispod hrpe klišeja i nedorađenih likova i zapleta ipak može pronaći nešto kao društveni komentar, odnosno poruka, i to poruka koja je neuobičajeno pozitivna za ova cinična vremena. Protagonisti film započinju ne kao gubitnici nego i kao društveni izopćenici; oni su toga potpuno svjesni, ali se tješe prezirom prema onima koji su u životnoj igri prošli bolje i ostvarili konvencionalni američki san o kući, dobro plaćenom poslu i nuklearnoj obitelji. Međutim, kada stjecajem okolnosti počnu glumiti takvu obitelj, onda na kraju to uistinu i postaju, razvivši osjećaje i veze koje su dotle nisu mogli niti htjeli imati. Taj konzervativni koncept je, s druge strane, ublažen uvođenjem Fitzgeralda koji ispod buržujske vanjštine kriju prilično nekonvencionalni privatni život, a na kraju ipak iskazuju razumijevanje za one ispod njih na društvenoj ljestvici. Prevladavanje ekonomskom krizom produbljenog jaza među različitim socieokonomskim grupama je, izgleda, ono što publika želi vidjeti na ekranu kada već ne može u stvarnom životu.
OCJENA:6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. rujna 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)