Iako teško itko može reći da su jučerašnji događaji u Vukovaru bili neočekivani, isto kao što nije bilo teško predvidjeti kako će se prilikom njih ponijeti ono što se u Hrvatskoj naziva “državnom vlašću”, hrvatski medijski prostor se doima preplavljen reakcijama u kojima se izražava šok i nevjerica. To pogotovo dolazi iz dijela javnosti koji se voli nazivati “urbanim”, “cool” i “europskim”, odnosno lijevim, ali se fenomen proširio i na one koji se smatraju “umjerenima” i pripadaju nekadašnjem hrvatskom idealu “normalnog” centra. Svi su odjednom šokirani time što je problem, koji se, kao i mnogi drugi godinama uporno pospremao pod tepih, sada odjednom više ne može ignorirati i što su čudovišta s kojima su se, i to ne baš previše uvjerljivo, plašila mala djeca, sada odjednom stvarnost umjesto ružne bajke.
Među tim reakcijama, barem kada je u pitanju hrvatska blogosfera, jednu od najzanimljivijih predstavlja ona koja na prvi pogled izgleda najemocionalnija. Bivši “Večernjakov” novinar Vojislav Mazzocco je tako u nastojanju da objasni što se to s Hrvatskom događa potegao Goodwinov zakon i povukao paralele s ni manje ni više nego Weimarskom Njemačkom. Iako nije ni prvi ni posljednji tekst koji današnju Hrvatsku i njenu budućnost nastoji protumačiti kroz prizmu nečije tuđe prošlosti, mora mu se priznati da se, za razliku od većine komentatora današnje stvarnosti, potrudio za svoje teze o “weimarizaciji” pronaći argumente. Tekst izgleda prilično uvjerljiv, ali i prilično uznemirujući, čak i ako u njemu nije navedeno kako je weimarska priča u Njemačkoj završila, koga dovela na vlast i kakve posljedice imala po desetke milijuna ljudi i ostatak svjetske povijesti.
Ono što bi trebalo kompenzirati depresivne zaključke tog teksta jest podsjećanje da Hrvatska nije ni prva ni posljednja zemlja koja se opisivala “weimarskom”, kao i da su sva upozorenja o povratku fašizma i novim masovnim krvoprolićima obično bila neutemeljena. Nadalje, kada se Hrvatska 2010-ih uspoređuje s Njemačkom 1920-ih, nije teško vidjeti kako se govori o kruškama i jabukama. Hrvatska je, za razliku od Njemačke, a što je i sam Mazzoco priznao, dobila svoj rat. I, ne samo to, nego je, barem u formalnom smislu, ostvarila sve svoje ciljeve s kojima se početkom 1990-ih ušlo projekt odvajanja od Jugoslavije i stvaranja nezavisne države, pri čemu je, uz sav dužni pijetet prema ratnim žrtvama, plaćena neusporedivo manja cijena od one koju je Njemačka platila za svoju pustolovinu započetu 1914. godine. Čak i na unutarnjem planu Hrvatska u usporedbi s weimarskom Njemačkom izgleda kao oličenje uspjeha; nije bilo nikakve hiperinflacije, točkica za hranu, ali ni pokušaja nasilnog rušenja vlasti i oružanih obračuna političkih protivnika na ulicama. U Hrvatskoj, barem na formalnoj razini, nema političkog ekstremizma – stranačka scena se, institucionalnim i vaninstitucionalnim metodama, nastojala svesti na kopiju “normalnih” ili, mnogi će bez previše ironije reći, “dosadnih” europskih zemalja gdje se u redovnim i prilično predvidljivim razmacima na vlasti smjenjuju dvije “normalne”, tj. umjerene stranke centra.
Zašto onda svi oni koji upozoravaju na “weimarizaciju” Hrvatske zvuče tako uvjerljivo? Stvar je u tome što su temelji hrvatske političke stabilnosti danas potkopani, pa se hrvatske političke, kulturne i druge elite više ne mogu oslanjati na vanjske i unutarnje faktore koji su osiguravali dosadašnji status quo. Glavni razlog je upravo u tome što je Hrvatska postigla svoj glavni cilj – ulazak u Europsku uniju – pa se time lišila procesa koji ju sve ove godine, sporo, nekada presporo, ali stalno, “dovodio u red”. To se odnosilo kako na hrvatsku desnicu koja je radi “povratka kući” morala gutati razne gorke pilule kao Sanaderovo “Hristos se rodi”, ali i ljevicu koja upravo zbog “dobrog djedice” iz Bruxellesa nije imala nikakvog ozbiljnog poticaja da se toj desnici na neki suvisli ili dosljedni način suprotstavi. Nadalje, nastojanje da se zbog Europe očuva stabilnost i “normalnost” Hrvatske je učinila da po pitanju političke platforme – i na vanjskom, unutarnjem i ekonomskom planu – nestane bilo kakvih razlika dvije vodeće hrvatske stranke; one su se, dakako, kompenzirale, ispočetka diskretnim i implicitnim, a kasnije sve eksplicitnijim oživljavanjem podjela iz drugog svjetskog rata, s obzirom da, barem u teoriji, opredijeljenje glasača za HDZ ili SDP prije svega temelji na tome koliko je nečijih predaka nosilo određeni znak na kapi prije sedam desetljeća.
Ta strategija, koja se najčešće mogla prepoznati u ritualnom predizbornom kopanju masovnih grobnica na koje bi se zaboravilo čim bi zatrebala postizborna koalicijska preslagivanja, je postala duh koji se više ne može vratiti u bocu. Ona, doduše, još uvijek nije Frankensteinovo čudovište koje namjerava uništiti svog tvorca, ali je blizu tome. Čarobne riječi “to od nas traži Europa”, sa kojima su se smirivali oni “problematični” koji bi taj igrokaz shvatili previše ozbiljno, više nisu čarobne sada kada je Hrvatska dio te Europe, odnosno kada je realnost sve masovnijeg kopanja po kontejnerima postaje najbolji od svih mogućih svjetova. Nimalo različit od onoga što se događa u Grčkoj i Španjolskoj, i isti onaj svijet u koji je ušla čak i Slovenija – zemlja koja je Hrvatskoj desetljećima bila europski uzor, a sada predstavlja tek podsjetnik na gorke europske iluzije.
Stoga i ne iznenađuje što su hrvatske podjele, ispočetka primjenjivane kao jeftina predizborna taktika, danas postale “nova normala”. Priča o dvije Hrvatske, koja se donedavno (kao što svjedoči teza Denisa Kuljiša o Zapadnoj i Istočnoj Hrvatskoj) smatrala herezom ili, u najboljem slučaju, verbalnim egzibicionizmom, danas je stekla legitimitet te se tako počinje doslovno govoriti o “vukovarskoj” i “nevukovarskoj Hrvatskoj”. Tako je podjela koja je, velikim dijelom bila i umjetno stvorena, danas postala stvarna. I na toj podjeli može nastati sukob mnogo ozbiljniji od izbornog nadmetanja dvije – danas je svima to jasno – stranke koje su, svaka na svoj način, potrošile smisao svog postojanja. Mnogo ozbiljniji ne samo zato što se više ne može “smiriti” blagoglagoljivim mantrama o “Europi”, a još teže mirovinama, tunelima, cestama, mostovima i drugim Potemkinovim selima za kojih novaca više nema, a čak ni prijetnje prestankom isplata mirovina koje, jednom kada počnu “kašljucati” smrtno bolesne državne financije, neće biti više tako efikasne kao sada. Jednako onako kao što današnju “građansku” Hrvatsku užasava politika koja se se jučer “valjala” u Vukovaru, tako bi i suprotnu stranu trebalo užasavati ono što će tu politiku jednog dana zamijeniti. I to najvjerojatnije ne na nekakvim demokratskim izborima.
Hrvatsku može, između ostalog, tješiti da nije jedina zemlja koja se posljednjih godina susreće s istim fenomenima. Već će sljedeći izbori za Europski parlament, kao što to navodi Guardianov kolumnist, biti “zanimljivi”. U značenju s kojim Kinezi koriste kletvu “Dabogda živio u zanimljiva vremena”. Možda na kraju tih zanimljivih vremena, koje mogu sadržavati iznenađenja čija je neugodnost iznad naše moći poimanja, Europa, a zajedno i Hrvatska, bude zavidjela weimarskoj Njemačkoj.
samo jedan ispravak. puno sam truda uložio da ne prekršim goodwinow zakon. ni na jednom mjestu nisam spomenuo ni naciste ni vođu im Hitlera. nadam se da se u Hrvatskoj neće probuditi Zlo, ali da sam zabrinut – jesam.