Kao i mnoge prije nje, i 85. dodjela Oscara je proizvela dovoljno materijala za za buduće povjesničare filma da se, s udaljenosti od nekoliko godina ili desetljeća, počnu pitati “kako je taj naslov mogao dobiti nagradu”. Ni Affleckov “Argo”, čiji trijumf usprkos na prvi pogled snažnoj konkurenciji nije predstavljao naročito iznenađenje, ne može previše pretendirati na titulu budućeg filmskog klasika ili najboljeg filma proizvedenog godine 2012.
Buduće rasprave na tu temu će, bez sumnje, biti zasjenjene i nekim proteklih mjeseci otvorenim kontroverzama, koje se prvenstveno tiču činjenice da se tri glavna “oskarovska” favorita – “Lincoln”, “Argo” i “Operacija Bin Laden” – temelje, ili, preciznije, tvrde da se temelje na istinitim događajima. U sva tri slučaja su ti navodi postali predmetom većeg ili manjeg osporavanja, ali isto tako implicitnih i eksplicitnih optužbi njihovim autorima da su poslužili kao oruđe propagande. Na pitanje čije je odgovoreno bez imalo suptilnosti na samom završetku ceremonije, kada je pobjednika proglasila Prva dama SAD okružena uniformiranim pripadnicima oružanih snaga. Time je više nego jasno demonstriran novi poredak u kome između američke vlade i zabavne industrije postoji čvrst simbiotski odnos, nezamisliv pred deset godina kada su dobitnici zlatnih kipića u predvečerje iračkog rata proklinjali Busha. Nedugo nakon ceremonije se, pak, otkrilo da je gostovanje Michelle Obama “uredio” moćni hollywoodski producent Harvey Weinstein, kao i to da je oskarovsku kampanju za njegov film “I u dobru i u zlu” vodila Stephanie Cutter, članica Obaminog izbornog stožera.
Priredba nije postala potpuna farsa zato što je “Lincoln”, koji se može shvatiti kao najeksplicitniji homage Obami – proglašenom za Lincolnov alter ego – u oskarovskoj utrci ipak ostao kratkih rukava. Nije to bilo zbog određenih kreativnim razlozima pravdanih povijesnih nepreciznosti, kao što su identiteti određenih kongresnika ili Lincolnov “kočijaški” rječnik, a još manje zbog toga što je “Lincoln” objektivno lošiji od svojih protukandidata; glavni razlog su bizantinske unutarhollywoodske intrige, odnosno antipatija i zavist koju Spielberg već desetljećima izaziva među svojim kolegama – glasačima Akademije.
“Lincolnov” poraz, međutim, neće izazvati onakve emocionalne reakcije kakve je izazvala propast nekoć najvećeg favorita “Operacije Bin Laden”. Film je autsajderom postao onog trenutka kada je nekolicini kritičara zasmetalo da film uz scenu hvatanja Bin Ladena – najveće dostignuće Baracka Obame – sadrži i scene mučenja – najvećeg grijeha njegovog prethodnika – odnosno sugestije da između te dvije krajnosti možda postoji određena uzročno-posljedična veza. Iako se o tome može dugo i široko raspravljati, hollywoodska salonska ljevica uglavnom nije htjela riskirati; Kathryn Bigelow je od male pomoći bila podrška ljevičarskog gurua Michaela Moorea, nakon što je na čelo kampanje protiv njenog filma stao Ed Asner, bivši predsjednik moćnog glumačkog sindikata SAG. Kada je film dobio tek utješni (i zbog istog broja glasova sa “Skyfallom” podijeljeni) Oscar za zvučne efekte, neki komentatori, poput “Guardianovog” Glenna Greenwalda, nisu nimalo krili svoje oduševljenje.
Ni pobjednik “Argo”, dakako, nije mogao izbjeći probleme s optužbama za nedostatak povijesne autentičnosti, iskusnijim gledateljima vidljiv i nakon očiglednog “dotjerivanja” završne scene bijega. Isto onako kao što je završnica učinjena uzbudljivijom nego što je bila, tako je ignorirana i zanemarena uloga kanadskih dužnosnika u tim događajima. A optužbe za propagandu će biti teško izbjeći s obzirom da je, u nastojanju da se očuva hepi end, posve zaboravljena Operacija Orlova Kandža, mnogo spektakularniji pokušaj spašavanja talaca u Teheranu, završen tragikomičnim fijaskom u iranskoj pustinji. Možda o njoj netko jednom snimi film, ali je malo vjerojatno da će biti kandidat za “Oscara”.
