RECENZIJA: Odbjegli Django (2012)

ODBJEGLI DJANGO
(DJANGO UNCHAINED)
uloge: Jamie Foxx, Christoph Waltz, Kerry Washington, Leonardo DiCaprio, Samuel L. Jackson
scenarij: Quentin Tarantino
režija: Quentin Tarantino
proizvodnja: Columbia/The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 165 '

Ma koliko SAD danas sebe nastojale ostatku svijeta nametnuti kao plemeniti ideal demokracije, mira i slobode, to prije nekih dvjestotinjak nije bio slučaj, s obzirom na službenu politiku oduzimanja životnog prostora putem rata, te podjele na više i niže rase, neke podvrgnute genocidu, a neke ropstvu. Nije teško pretpostaviti da je nešto kasnije izvjesni neshvaćeni umjetnik iz Austrije neke od tih recepata pokušao primijeniti s ovu stranu Velike bare, što je kao rezultat imalo drugi svjetski rat i Holokaust. Sličnosti između Trećeg Reicha i nekadašnjih SAD je, svjesno ili podsvjesno, zapazio i proslavljeni američki scenarist i režiser Quentin Tarantino. Tako je nakon “Nemilosrdnih gadova”, u kojima se Židovi krvavo svete nacistima, slijedio “Odbjegli Django”, novi projekt u kojim zlostavljači od strane svojih žrtava dobivaju ono što su zaslužili.

Radnja filma je smještena na američki Jug 1858. godine, u vrijeme kada je “specifična institucija”, odnosno ropstvo, još uvijek bila dio tadašnjeg pravnog i društveno-ekonomskog poretka. Naslovni protagonist (Foxx) je crni rob kojeg nakon bijega s plantaže profesionalni lovci na robove vraćaju vlasniku. Djangu spas dolazi u obliku dr. Kinga Schultza (Waltz), njemačkog zubara i lovca na ucjene; njemu je Django potreban kao izvor informacija, ali isto tako, kao prosvijećeni Europljanin zgađen ropstvom, osjeća dužnost da mu otkupi slobodu. Django postaje Schultzov partner, pomaže mu u lovu na odmetnike te razvija vlastite vještine s vatrenim oružjem. Schultz mu u znak zahvalnosti odluči pomoći u tome pronađe i otkupi slobodu vlastite supruge Broomhilde (Washington). Ona se nalazi u Mississippiju na plantaži čiji je vlasnik Calvin J. Candie (DiCaprio), okrutni organizator gladijatorskih borbi između “mandingo” robova, a kojom stvarno upravlja Stephen (Jackson), ostarjeli ali prepredeni crni sluga.

Tarantino je prije nepuna dva desetljeća oko sebe stvorio kult, odnosno armije filmofila, ali i kritičara spremnih da padnu na koljena svaki put kad čuju njegovo ime. U proteklom vremenu su se ispisali milijuni kartica teksta u pokušaju da se objasni takav fenomen. Jedan od mogućih odgovora na pitanje zašto je Tarantino postao Tarantino jest i sretan splet okolnosti početkom 1990-ih. Tada su se novac i Tarantinov talent ukrstili sa snovima tvrdokornih filmofilskih geekova o tome da nepoznati i prezreni talijanski, hongkonški, japanski i drugi eksploatacijski naslovi s donjih polica videoteka dobiju pravi hollywoodski tretman. “Odbjegli Django” u malo čemu odstupa od prije dva desetljeća uspostavljene formule – domišljati dijalozi, crni humor, ekscentrični likovi, “cool” soundtrack i iznenadne eksplozije eksplicitnog nasilja.

Problem kod “Djanga” jest taj da je, u očiglednom nastojanju da oda počast kako nekoć prezrenim, a danas klasičnim “špageti vesternima”, tako i nekoć a i danas prezrenim “blaxploitation” filmovima, uzeo možda ne baš najsretnije vrijeme radnje kada su u pitanju Tarantinu tako drage reference na popularnu kulturu – bez filmova, televizije, gramofona, i s uglavnom nepismenim stanovništvom. Stoga se uz neke filmofilima očite reference (pojava Franca Nera, junaka originalnog “Djanga” iz 1966. godine) pojavljuju i neki povijesni anakronizmi, kao i moderna glazba koja ovakvom filmu manje “leži” od Morriconeove.

Drugi, mnogo ozbiljniji problem, je u tome što je Tarantino opet izgubio inspiraciju, pa neki od “štoseva” nisu smiješni ili su preisforsirani. Ali najviše se vidi nedostatak tragično preminule montažerke Sally Menke, zbog koje je “Django” jednostavno predug. Posljednjih pola sata – orgija osvetničkog krvoprolića – se doima na silu pokrpanim na inače zanimljivih i inteligentnih prva dva sata. Fanovi Tarantina će u ovome nesumnjivo uživati, ali ostatak publike baš i ne onako kao što sugerira njegova reputacija.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)