Dan: 25. travnja 2013.

RECENZIJA: Svećenikova djeca (2013)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
SVEĆENIKOVA DJECA
uloge: Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Dražen Kühn, Marija Škaričić, Lazar Ristovski
scenarij: Mate Matišić
režija: Vinko Brešan
proizvodnja: Inter Film/Zillion, Hrvatska/Srbija, 2012.
trajanje: 92'

Slučajno ili namjerno, “Svećenikova djeca”, novi film Vinka Brešana, se prikazuje u trenutku kada eskalira s njegovoj temom blizak kulturni rat između hrvatske Vlade i Katoličke crkve. Sudeći po ranijim iskustvima, zbog kojih je Brešan postao sinonim za kršenje tabua, ali i renesansu hrvatske kinematografije, može se očekivati velika gledanost ili barem publicitet. Njemu će, doprinijeti i kontroverze i kritike svih onih kojima se Brešanovo djelo neće svidjeti iz svjetonazorskih razloga.

Za pretpostaviti je da će se među njima naći barem neke od kolega glavnog protagonista, mladog katoličkog svećenika don Florijana (Mikić) smještenog na mali dalmatinski otok. Iako je neiskusan i nepopularan, najveći izvor frustracije mu je žalosna demografska situacija u kojoj otočani umiru, a nitko se ne rađa. Rješenje dolazi u obliku genijalne ideje koju će ostvariti uz pomoć religioznog trafikanta (Butijer) – krišom buši kondome koji kupuju i koriste otočani; kada se njihovoj uroti priključi lokalni ljekarnik (Kühn) i počne činiti isto s anti-bebi pilulama, kao rezultat nastaje svima drugima neobjašnjivi baby boom. Don Florijan, međutim, nema previše vremena uživati u svom trijumfu, s obzirom da masovne trudnoće sa sobom donose neke druge probleme koji bi mogle imati i tragične posljedice.

Iako se film reklamira, i uglavnom funkcionira kao komedija, temeljen je na kazališnoj drami Mate Matišića napisanoj prije više od desetljeća, a i njegova tema, o čemu svjedoči Marinkovićeva “Glorija”, se može obraditi na nimalo vedar način. Brešan, međutim, dobro zna da ono što “pali” kod snobovske kritike obično nema neku naročitu “prođu” kod domaće publike; s druge strane, ta ista publika je spremna prihvatiti i “problematični” sadržaj ako je zamotan u celofan komedije, ma koliko on tanušan bio i bez obzira na što su, po uzoru na Hollywood, najbolji štosevi “ispucani” u traileru. Kod “Svećenikove djece” ovo potonje, za razliku od nekih drugih razvikanih hrvatskih komedija, srećom nije slučaj. Dijelom je to zbog toga što film u pojedinim scenama koristi eksplicitni jezik i prizore vezan uz aktivnosti vezane uz pravljenje djece, a dijelom zbog toga što je dalmatinsko “malo misto” previše zahvalan izvor inspiracije za humoriste. Brešan njime, slično kao u “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršalu” ponovno ikonoklastički ukazuje na neke očigledne, ali prešućivane činjenice. To se prije svega odnosi na duboki i sve teže premostivi jaz između službeno proklamiranog i statistikama temeljenog katoličanstva suvremene Hrvatske i svakodnevne prakse koja ukazuje da se to isto katoličanstvo, najblaže rečeno, ne shvaća previše ozbiljno. Od toga nije pošteđena ni sama Katolička crkva, prikazana kao leglo licemjera i pervertita gdje čak i časni i dobronamjerni izuzeci na kraju učine više zla nego dobra. Brešan se od predvidljivih optužbi za anti-katoličke predrasude, s druge strane, djelomično “cijepio” scenom koja udara i po svjetovnim vlastima te sugerira da je cijela hrvatska politika, pa i najnoviji spor, zapravo, jedan veliki igrokaz koji, po običaju, glumcima pruža daleko više užitka nego publici.

Brešan je u svom posljednjem filmu dodatno “ispeglao” svoj redateljski stil, tako da “Djeca” izgledaju bitno drukčije i urednije od “Otoka” i “Maršala”. Njegovoj efektnosti je prilično doprinio i vrhunski casting (uključujući jedan njegov “nedomoljubni” detalj koji će dići kosu na glavi dežurnim brojačima krvnih zrnaca), ali je najbolji “glumac” bez svake sumnje otočko mjesto Prvić Šepurine čije lokacije izgledaju poput salivenih za ovakvu vrstu filma. Brešan je u film unio sve prave sastojke za punokrvni hrvatski filmski klasik – osim, dakako završnice, koja izgleda isforsirana i zalutala iz nekog drugog filma. Zbog nje se “Djeca” doimaju gotovo tragično nedovršenim ostvarenjem. Usprkos toga, zaslužuju biti gledana, a što je nešto s čime se, barem donedavno, malo koji hrvatski film smio pohvaliti.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Jack Reacher (2012)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara
LPL Flix
(izvor: Lester Public Library)
JACK REACHER
uloge:  Tom Cruise, Rosamund Pike, Werner Herzog, Robert Duvall, Alexia Fast, Joseph Sikora
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2012.
trajanje: 130 '

Pokolj školske djece u Connecticutu je od strane američkih salonskih ljevičara iskorišten za još jedan križarski pohod, ovog puta protiv vatrenog oružja u legalnom posjedu građana. U kampanju za njihovo oduzimanje su se, dakako, uključile i hollywoodske glumačke veličine, što uključuje propagandni spot gdje nastupaju glumci koji slavu, popularnost i bogatstvo duguju upravo filmovima gdje su kao protagonisti  ne samo posjedovali nego koristili isto ono vatreno oružje koje se nastoji ukloniti u stvarnom životu. Jedan od takvih filmova je i “Jack Reacher”, ekranizacija “Jedan hitac”, devetog iz serije od 17 romana o istoimenom usamljenom istjerivaču pravde.

Film započinje scenom, koja je s obzirom na određene sličnosti sa tekućim događajima, izazvala razumljivu nelagodu i antipatije američkih kritičara. Snajperist na ulicama Pittsburgha hladnokrvno ubija pet nedužnih prolaznika, a nakon čega policija brzo pronalazi počinitelja u liku vojnog veterana Jamesa Barra (Sikora). On iz pritvora u pomoć poziva Jacka Reachera (Cruise), bivšeg vojnog policajca i vrhunskog istražitelja kojeg je upoznao u Iraku. Na užas njegove odvjetnice Helen Rodin (Pike), Reacher je uvjeren da je Barr kriv i s njom surađuje samo zato da bi osigurao smrtnu presudu. Njegovom oku, međutim, ne mogu pobjeći neki od detalja zločina koji ukazuju na pozadinu mnogo složeniju od krvoločnog pojedinca. Kada se ispostavi da je stao na žulj na zločinačkoj organizaciji, prisiljen je demonstrirati i neke ne-detektivske vještine, ali i odlučnost da istjera pravdu čak i ako je pri tome prisiljen kršiti zakon.

Čak i da nije bilo tragične koincidencije sa stvarnim zločinima, “Jack Reacher” bi zbog samog koncepta bio dočekan na zub od “politički korektnih” kritičara. Publika, naime, treba navijati za “privatnika” koji preuzima u zakon u svoje ruke, uključujući posao krvnika. Kada to rade stripovski superheroji, tu neugodnu činjenicu kriju kričavi kostimi i fantastični CGI efekti; “Jack Reacher” je, s druge strane, mnogo bliži stvarnom svijetu, ili barem “olovnim” 1970-im kada je Charles Bronson revolverom tamanio ulične barabe. Možda ga je takvim namjeravao učiniti scenarist i režiser Christopher McQuarrie, dobitnik “Oscara” za “Privedite osumnjičene”, ali su se toj namjeri ispriječila današnja hollywoodska pravila.

Po njima u potencijalnom početku unosne franšize naslovnu ulogu mora tumačiti već etablirana zvijezda. A među njima danas baš i nema ličnosti eastwoodovskog kalibra; Tom Cruise, koji je bijes poklonika književnog lika izazvao time što je od njega mnogo niži, se trudi, ali ne previše. Još važniji uteg oko vrata “Reacheru” je potreba za niskim cenzorskim rejtingom PG-13 zbog kojeg je značajno ublaženo i ušminkano nasilje, a film izgubio nužnu dozu realizma. McQuarrie ga, pak, dodatno opterećuje nepotrebnim “sapunskim” komplikacijama (odvjetnici je suparnik u sudnici vlastiti otac), dok je razrješenje velikog misterija sasvim predvidljivo i telegrafirano na samom početku. Da se gledatelji ne trebaju nadati klasiku ukazuje i angažman Rosamund Pike, specijalistice za nezahvalne uloge; ona u filmu “Jack Reacher” će joj najbolje biti upamćena po dekolteu.

S druge strane, ako se “Jacku Reacheru” priđe bez nekih pretjeranih očekivanja, on izgleda kao solidan žanrovski proizvod, pogotovo nakon usporedbe s nekim drugim pokušajima pretakanja popularnih knjiga na veliki ekran. McQuarrie je režirao nekoliko efektnih scena, od kojih se ističe ona na početku, a i dio glumačke postave je obavio dobar posao. Werner Herzog se dobro zabavljao u ulozi demonskog negativca, isto kao i Robert Duvall u rijetkoj prilici za akcijske scene sa osam “banki”.  Dobar dojam je ostavila i Alexia Fast u maloj, ali efektnoj ulozi “loše” cure iz susjedstva. Zbog svega ovoga “Jack Reacher” zaslužuje publiku, ali ne i neke velike nade u nastavak.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Hobit: Neočekivano putovanje (2012)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
At the Movies ~ The Hobbit, An Unexpected Jour...
(izvor: e r j k p r u n c z y k)
HOBIT: NEOČEKIVANO PUTOVANJE
(THE HOBBIT: AN UNEXPECTED JOURNEY)
uloge: Martin Freeman, Richard Armitage, Ian McKellen, Andy Serkis
scenarij: Peter Jackson, Phillippa Boyens, Fran Walsh & Gugliermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM, SAD, 2012.
trajanje: 169 '

Hollywood ponekad kao da želi stvoriti antipatiju prema filmovima prije nego što ih itko uopće pogleda. Takav primjer bi mogao biti “Hobit”, odnosno ekranizacija popularnog Tolkienovog romana i prednastavak trilogije “Gospodara prstena”, jedne od najuspješnijih filmskih serija svih vremena. Projekt koji se pripremao godinama i koga su poklonici Tolkienove proze čekali kao ozebli sunce je, međutim, kod dijela publike unaprijed stvorio gorak okus u ustima. Razlog je u tome što je relativno kratki roman, svojevremeno adaptiran kao dječja kazališna predstava i animirani TV-film od 77 minuta, postao nova trilogija čiju epsku dužinu sugerira i tri sata prvog filma “Neočekivano putovanje”. Takva odluka bi se mogla prije svega protumačiti pohlepom, odnosno nastojanjem da se, po uzoru na “Harryja Pottera” i “Sumrak”,  od publike maksimalno izmuze novac razbijajući narativnu cjelinu romana na dva ili više filmskih dijelova. Kod “Hobita” bi tolkienovski puristi to mogli shvatiti kao svetogrđe, a iskusnim gledateljima predstavlja rizik “razvodnjavanja” originalne priče i ubacivanja materijala kojemu tamo nije mjesto.

Režiser Peter Jackson, te njegovi ko-scenaristi Phillippa Boyens, Fran Walsh i Gugliermo del Toro su novi film na samom početku odlučili usidriti uz prethodnu trilogiju i njenog protagonista Froda Bagginsa tako što kao naratora koriste ostarjelog strica Bilba (Holm), koji priča svoju znamenitu pustolovinu. Radnja se potom prebacuje šezdeset godina u prošlost, kada mladog hobita Bilba (čiji lik tumači Martin Freeman), posjećuje čarobnjak Gandalf (McKellen) i nudi mu da se priključi skupini patuljaka i pomogne im oteti zlato od zmaja Smauga. Kao i svi hobiti, Bilbo je nesklon napustiti mirnu i pitomu Pokrajinu, ali ga na kraju ipak savlada žeđ za pustolovinu te se priključi družini na čelu sa Thorinom Hrastoštitom (Armitage). Zajedno sa njima će se morati suprotstaviti svakojakim opakim stvorenjima kao što su trolovi, goblini, orkovi, ali i opaki Gollum (Serkis).

Iako iza stvaranja nove trilogije nesumnjivo stoje financijski motivi, Jacksonu se ne može osporiti da radi nešto što uistinu voli. “Hobit” je za njega predstavljao sjajnu priliku da Tolkienov čarobni svijet ponovno pretoči na veliko platno i na taj način ponovi svoj magnum opus. Također je ponovno trebalo demonstrirati njegovo majstorstvo u baratanju najsuvremenijom tehnologijom specijalnih efekata, pogotovo nakon što su njegovi raniji filmovi – “King Kong” nezasluženo i “Ljupke kosti” zasluženo – predstavljali podbačaj. Neumitne usporedbe prethodne trilogije s novom će, pak, pažnju skrenuti i na korištenje 3D tehnologije, ovaj put kombinirane s revolucionarnom tehnikom 48 slika u sekundi. Njihov efekt je uistinu dojmljiv ali i dvojak – “Neočekivano putovanje” s jedne strane izgleda hiperrealistično, čak i najspektakularnijim scenama; u nekim scenama, pogotovo intimnije prirode, izgleda poput jeftine TV-drame.

No, bez obzira na svu vizualnu raskoš, “Neočekivano putovanje” se ne može riješiti svog konceptualnog problema, izazvanog potrebom da se kratki roman rastegne na (pretpostavljenih) devet sati filma. Jackson i njegov scenaristički tim se sa time bore kroz dugotrajne scene uvoda, jednako dugotrajno nagovaranje Bilba da na krene na putovanje (koje počinje negdje nakon sat vremena), ali i ubacivanjem scena i likova vezanih uz “Gospodar prstenova” ili “kreativno” sklepanih od Tolkienovih fusnota i apokrifnog materijala. Usprkos svih tih napora, “Neočekivano putovanje” svejedno stvara dojam razvučenosti koji nije predstavljao problem za prethodnu sagu. S druge strane, talent, ali i entuzijazam glumačke ekipe, koji se vjerojatno može mjeriti s entuzijazmom najzagriženijih “tolkienovaca”, su razlog zašto (barem zasad) “Hobit” ne izgleda onako razočaravajuće kao što je svojevremeno izgledao zloglasni prednastavak “Ratova zvijezda”.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Kraljevska afera (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
A Royal Affair clip
(izvor: Anz-i)
KRALJEVSKA AFERA
(EN KONGELING AFFAERE)
uloge: Mads Mikkelsen, Alicia Vikander, Mikkel Boe Følsgaard, David Dencik, Trine Dynholm
scenarij: Nikolaj Arcel & Rasmus Heisterberg
režija: Nikolaj Arcel
proizvodnja: Zentropa, Danska/Švedska/Češka, 2012.
trajanje: 137 '

Opravdanost kineske kletve o “zanimljivim” vremenima možda najbolje ilustriraju zemlje sjeverne Europe – koje služe kao uzor južnijim dijelovima kontinenta, a čija je povijest u posljednjih par stoljeća uglavnom lišena događaja o kojima se pjeva uz gusle ili snimaju hollywoodski spektakli. U slučaju Danske izuzetak od tog pravila jesu događaji iz druge polovice 18. stoljeća, koji za povijest te zemlje predstavljaju najbliži ekvivalent revolucije. Iako ne tako poznati kao kasniji metež u Americi i Francuskoj, dosad su poslužili kao predložak najmanje tri filma, od kojih je tek posljednji, Kraljevska afera Nikolaja Arcela, snimljen u danskoj produkciji.

Radnja započinje godine 1766. kada engleska princeza Caroline Mathilde (Vikander) odlazi u Dansku kako bi se udala za tamošnjeg mladog kralja Kristijana VII (Følsgaard). Uskoro se ispostavi kako njenom mužu, najblaže rečeno, nisu sve daske u glavi, a da je nova domovina zadrto mjesto kojim, manipulirajući bolesnim kraljem, tiranski vlada klika aristokrata i luteranskih fundamentalista. Kada se kraljevo stanje pogorša, kao njegov novi liječnik je imenovan dr. Struensee (Mikkelsen), Nijemac koji je s oduševljenjem prihvatio liberalne ideje Prosvjetiteljstva. On postupno stiče kraljevo povjerenje, ali i naklonost kraljice, koja dijeli njegove stavove, a potom i krevet. Struensee zahvaljujući tome počinje manipulirati sa svojim pacijentom, postaje njegov glavni savjetnik i de facto vladar, te donosi niz dalekosežnih liberalnih reformi. Kada se veza s kraljicom razotkrije, tako stvoreni skandal koriste reakcionari na čelu s Guldbergom (Dencik).

Arcel i njegov ko-scenarist Rasmus Heisterberg su najpoznatiji po radu na scenariju za “Muškarci koji mrze žene”, švedsku ekranizaciju romana Stiega Larssona. “Kraljevska afera”, smještena u daleko povijesno razdoblje, se doima bitno drukčijim filmom. Uz raskošne kostime i češke lokacije koji uspješno “glume” aristokratske dvorce i pred-industrijski Kopenhagen, film odlikuje hladni, asketski, ali i vrlo disciplinirani stil režije koji publici pruža dovoljno prilika da pohvata sve konce radnje i likova. Iako će zbog toga nekima izgledati predug, kulturne razlike, etničke napetosti, ideološki sukobi, seksualne i političke intrige su uspješno predočene u “Kraljevskoj aferi”.

Arcelu je od velike pomoći bila i mala, ali prilično impresivna ekipa sastavljena od danskih glumaca, uključujući mnoga lica poznata poklonicima kultne danske TV-serije “Ubojstvo”. Najveće ime je svakako Mads Mikkelsen, najpoznatiji po ulozi negativca Le Chiffrea u “Casino Royaleu”; njegov lik Struenseea, u kome prikazuje inteligentnog vizionara koji usprkos svojem lukavstvu pada kao žrtva ljudske nesavršenosti je prilično dojmljiv. Na kraju ga, pak, ipak zasjenjuje mladi debitant Mikkel Følsgaard koji kao “prolupali” kralj, usprkos svim svojim ekscesima na kraju uspije pridobiti simpatije publike, odnosno predstaviti se kao žrtva režima kome je nominalno na čelu. U tome svemu je, pak, najgore prošla švedska glumica Alicia Vikander, kojoj je scenario udijelio ulogu naratora, a koja izgleda kao svojevrsna drugorazredna kopija Keire Knightley i kojoj uglavnom nedostaje “kemije” u scenama s Mikkelsenom.

Arcel je od castinga daleko uspješniji u scenama u kojima kroz detalje ove relativno slabo poznate priče pruža odraz kasnijih, mnogo poznatijih i tragičnijih događaja, odnosno vječne istine o tome kako vlast kvari, a revolucija jede svoju djecu. Možda tome najbolje služe scene koje stereotipove vezane uz juriš na Bastillu i giljotine potpuno izvrću u svjetonazorskom smislu. Iako će dojam pokvariti epilog kojim se pokušava isforsirati nekakav happy end, “Kraljevska afera” je film koji zaslužuje pohvale govoreći kako se neke stvari možda i nisu toliko promijenile u posljednjih četvrt milenija.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Atlas oblaka (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
In 8 Kinos deutschlandweit wurde die Cloud Atl...
(izvor: o2 in Deutschland)
ATLAS OBLAKA
(CLOUD ATLAS)
uloge: Tom Hanks, Hale Berry, Jim Broadbent, Hugo Weaving, Jim Sturgess, Donna Bae, Ben Whishaw
scenarij: Lana Wachowski, Tom Tykwer, Andy Wachowski
režija: Lana Wachowski, Tom Tykwer, Andy Wachowski
proizvodnja: X-Filme Creative Pool/Anarchos Productions, Njemačka, 2012.
trajanje: 171 '

U ovom trenutku je teško je reći koji će film ove godine biti najbolji ili komercijalno najuspješniji, ali se, s druge strane, relativno lako može pretpostaviti koji će biti najambiciozniji. Ta čast, po svemu sudeći, pripada “Atlasu oblaka”, ostvarenju koje po mnogo čemu predstavlja namjerni otklon od svega onoga što se obično podrazumijeva pod suvremenom kino-ponudom. Film se temelji na istoimenom romanu britanskog pisca Davida Mitchella, djelu hvaljenom zbog nekonvencionalnog miješanja različitih književnih stilova, a za koje je sam autor tvrdio da ga je nemoguće pretočiti na veliki ekran. Hollywood se, po običaju, klonio tako nezahvalne misije, ali je 100 milijuna dolara nekako pronašlo put do alternativniuh producenata tako da je Njemačka dobila svoj prvi moderni blockbuster. Tom Tykwer, njemački filmaš proslavljen s “Trči, Lola, trči” je, pak, zaključio da je zadatak previše za jednog čovjeka, pa je u pomoć kao ko-autore pozvao brata i sestru (bivšu braću) Wachowsky. Rezultat takve neuobičajene kreativnosti je spektakl koji jednako lako može postati i remek-djelo i sramotni fijasko.

“Atlas oblaka” ima relativno složenu radnju sastavljenu od šest naizgled nepovezanih priča smještenih u različita razdoblja. Prva od njih se odvija sredinom 19. stoljeća na Pacifiku kojim putuje mladi američki pravnik (Sturgess). Druga priča je smještena u Englesku 1936. i prati tragičnu sudbinu talentiranog gay skladatelja (Wishaw). Treća priča se odvija 1973. u San Franciscu i prikazuje kako novinarka (Berry) razotkriva veliku zavjeru. Četvrta priča je smještena u suvremeni London gdje ostarjeli izdavač (Broadbent) bježeći pred gangsterima upada u još veće probleme. Peta priča se događa u Koreji 22. stoljeća i prikazuje klonovsku radnicu (Bae) upetljanu u ustanak protiv distopijskog režima. Posljednja priča se dešava u post-apokaliptičnom 24. stoljeću na otoku gdje primitivni domorodac (Hanks) pokušava svoje pleme sačuvati od neprijatelja.

Za razliku od romana, koji je kao vezivno tkivo između različitih zapleta koristio metodu “priče u priči” a rasplete izlagao obrnutim kronološkim redom, film odaje nešto konvencionalniji pristup. Radnja ide u očekivanom smjeru, naizmjence se prebacujući u različite epohe; talent troje redatelja je, međutim, više nego dovoljan da spriječi zbrku kod redatelja. Različite priče, pak, daju priliku za ne samo stilske nego i žanrovske varijacije, pa tako “Atlas oblaka” funkcionira i kao spielbergovska povijesna pustolovina, melankolična melodrama u stilu Merchant-Ivoryja, politički triler iz 1970-ih, suvremena crna komedija i blještavi SF-spektakl. Takav pristup zna bitno promijeniti ton filma i rezultirati s neujednačenom kvalitetom, ali publika će uglavnom biti vezana za likove i nastojati otkriti što će se na kraju s njima dogoditi.

Problem “Atlasa oblaka” jest prije svega u tome što, usprkos sve svoje nekonvencionalnosti, autori ipak nemaju dovoljno povjerenja u gledatelje. Tako se povezanost različitih priča – kojima je zajednički motiv borba za slobodu – mora dodatno “podmazati” ne samo eksplicitnim replikama nego i, u najmanju ruku, nimalo suptilnim castingom. Glavni glumci se, naime, pojavljuju u gotovo svim segmentima tumačeći ne samo različite likove, nego i pripadnike različitih rasa, spolova i moralnog određenja. Iako je nekim glumcima, poput Hanksa, to prilika da se sjajno zabavljaju , u većini slučajeva to rezultira s grotesknim pojavama pod tonama šminke uslijed čega “Atlas oblaka” počinje sličite na vlastitu samoparodiju. To se posebno ističe u pretposljednjem segmentu, gdje su glumci prisiljeni tumačiti Azijate, a što je dovelo i do optužbi za rasizam od strane dežurnih čuvara “političke korektnosti”. S druge strane, iako visoke ambicije nisu bile ispunjene, “Atlas oblaka” zaslužuje publiku samo i zbog toga što su njegovi autori pokazali hrabrost.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)