Mjesec: veljača 2013.

RECENZIJA: Divljaci (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Blake Lively
(izvor: EyesOnFire89)
DIVLJACI
(SAVAGES)
uloge: Blake Lively, Aaron Johnson, Taylor Kitsch, Benicio Del Toro, Salma Hayek, John Travolta
scenarij: Shane Salerno, Don Winslow, Oliver Stone
režija: Oliver Stone
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 131 '

Čak i u doba kada je Kaliforniju ekonomska kriza pogodila teže od većine ostalih američkih saveznih država, malo koje mjesto izgleda tako ugodno za život kao živopisni primorski grad Laguna Beach. A malo koji način zarade za život u takvom raju izgleda tako ugodan kao posao koji su osmislili protagonisti filma Divljaci –  nadareni botaničar Ben (Johnson) i njegov prijatelj, mladi ratni veteran Chon (Kitsch). Njih dvojica su uspjeli uzgojiti novu sortu indijske konoplje od koje se pravi daleko kvalitetnija “trava”, te izgraditi široki i efikasni sustav distribucije svog proizvoda. Harmoničan odnos dvojice prijatelja i poslovnih partnera upotpunjuje prekrasna djevojka Ophelia “O” Sage (Lively) koju ravnopravno dijele. Ona, međutim, postaje i sredstvo pomoću koje će meksički narko-kartel nastojati preuzeti njihovu operaciju; nakon što Ben i Chon odbiju “prijateljsku” ponudu o poslovnoj suradnji, “O” otmu kartelovi operativci na čelu s okrutnim Ladom (Del Toro) te dvojicu prijatelja prisiljavaju da donose teške i neugodne odluke kako bi joj spasili život.

Ako to nije bilo jasno nakon promašenog i nepotrebnog nastavka Wall Streeta, ovaj bi film trebao uvjeriti publiku kako su godine konačno dohvatile Olivera Stonea, te kako nekoć najradikalniji i najkontroverzniji američki filmaš danas proizvodi konfekcijska ostvarenja koje je sve teže razlikovati od opusa njegovih manje razvikanih kolega. Divljaci, temeljeni na romanu Dona Winslowa, koji je zajedno sa Stoneom i Shaneom Salernom napisao scenarij, su gledatelje trebali privući prije svega svojom, barem za Amerikance, aktualnom temom – eskalacijom neopisivog nasilja među zaraćenim narko-kartelima u Meksiku i odrazom tih zbivanja s druge strane granice. Nekakve angažiranosti, koja bi se inače očekivala od Stonea, ovdje nema; nigdje se ne spominje “rat protiv droge”, koga se Stone dohvatio tek u promotivnim intervjuima. Recesija se spominje tek u jednoj rečenici, a umjesto toga Kalifornija je prikazana kao raj na zemlji, mjesto sunca, prekrasnih plaža i “komada”, ali i nadasve progresivne, “cool” i pametne “ekipe” koja čak i narko-biznis obavlja uspješnije, uljuđenije i civiliziranije od nekakvih tamnoputih primitivaca dolje na jugu. Stoneovo ljevičarstvo je, valjda, jedini razlog zašto dežurni utjerivačke političke korektnosti u ovom filmu nisu uspjeli pronaći rasističke natruhe.

Divljaci predstavljaju razočaranje i zbog toga što se, zapravo, ne doimaju naročito originalnim, odnosno što predstavljaju ne baš najsretniji miks već desetljećima korištenih scenarističkih ideja – od “menage a troisa” koga je prikazao još Truffaut u Julesu i Jimu, preko uzgajivača “trave” kao pozitivnog oličenja poduzetničkih vrijednosti, što je korišteno u bezbroj komedija. U stilskom smislu, Stone ne donosi ništa naročito; psihodelične inspiracije su ishlapile, a najveći otklon od konvencija je naracija “O” koja, ne baš uvjerljivo, sugerira da živa neće dočekati kraj filma. Čak se i ta “nekonvencionalna” završnica doima kao ne samo jeftinim, nego i očajničkim trikom režisera u posljednji trenutak želi biti “drukčiji od drugih”.

Divljake gledljivima čini prije svega glumačka ekipa, iako svi njeni članovi nisu bili iste sreće. Blake Lively se tako mora nositi s nezahvalnim likom razmažene glupače koja svoje dečke uvlači u nevolju; Aaron Johnson i Taylor Kitsch su nešto bolji kao stereotipovi pacifističkog neo-hippieja i tvrde “macho” vojničine. Sama pojava Salme Hayek kao narko-bosa Divljake pretvara u parodiju meksičke telenovele koja se više ne može shvatiti ozbiljno. S druge strane, nastup proćelavog Johna Travolte kao korumpiranog agenta DEA je poslovično zabavan, ali ipak zasjenjen Beniciom Del Torom koji očigledno uživa u ulozi psihopatskog ubojice. Krajnji je dojam ipak da su se svi ti talenti daleko bolje mogli iskoristiti negdje drugdje.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 18. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Red Tails (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Red Tails
Red Tails (izvor: Wikipedia)
RED TAILS
uloge:  Terrence Howard, Cuba Gooding Jr., Nate Parker, David Oyelowo, Tristan Wilds, Daniela Ruah
scenarij: John Ridley & Aaron McGruder
režija: Anthony Hemingway
proizvodnja: Lucasfilm/20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 128 '

Prije nekoliko godina je afroamerički režiser Spike Lee digao kuku i motiku povodom filma Zastave naših očeva, odnosno činjenice da među tisućama statista koji glume američke snage u napadu na Iwo Jimu nema nijednog crnca. Režiser Clint Eastwood je na to imao spreman, iako današnjim Amerikancima ne baš tako ugodan odgovor – film je nastojao biti autentičan, odnosno nije bježao od toga da su SAD u vrijeme “dobrog” antifašističkog rata bile pod režimom institucionalnog rasizma, uključujući segrerirane vojne postrojbe. Tada su crnci i u uniformi, kao i u civilu, bili u podređenom položaju, a za što je najbolji primjer odbijanje vojne vrhuške da ih prihvati kao pilote. Zrakoplovna postrojba čije je ljudstvo uspjelo savladati te predrasude je predmet ratnog filma Red Tails koji se odnedavno prikazuje u našim kinima.

Radnja počinje 1944. u Italiji gdje djeluje 332. lovačka grupa, sastavljena od pilota iz “eksperimentalnog” programa “zrakoplovaca iz Tuskeegeja”. Postrojba je opremljena zastarjelim letjelicama i prisiljena obavljati rutinske i ponižavajuće zadatke kao što je patroliranje duboko u savezničkoj pozadini, a jedinu pravu borbu njen zapovjednik, pukovnik Bullard (Howard), vodi u Pentagonu, nastojeći spriječiti njeno ukidanje. Njegovo lobiranje, kao i strahoviti gubici koji američke bombarderske snage trpe od njemačkih lovaca, vojno vodstvo konačno uvjere da crnim pilotima pruže priliku za pravu akciju. Nju predstavlja savezničko iskrcavanje kod Anzija, gdje Bullardove snage uspješno brane mostobran od njemačkih zračnih napada. 332. grupa nakon toga dobiva moderne aparate tipa “Mustang” i zadatak zaštite “letećih tvrđava” pri napadima duboko u teritorij okupirane Europe; pri tome se počinju isticati kako novom, efikasnijom taktikom, tako i po bojanju repova u crveno zahvaljujući čemu će steći svoj nadimak.

George Lucas, na čiji su opus bili značajno utjecali filmovi o zrakoplovcima drugog svjetskog rata, je film o 332. grupi pokušavao snimiti još od 1988. godine. Međutim, čak ni njegov utjecaj nije uspio razbiti nesklonost hollywoodskih studija za potencijalno skupi spektakl bez uloga za bijele zvijezde. Na kraju je nakon više od dva desetljeća bio prisiljen film platiti iz vlastitog džepa, a u međuvremenu je na istu temu snimljen TV-film u produkciji HBO. Lucasov novac se u Red Tails doima najbolje potrošenim na prilično dojmljive i realistične scene zračnih borbi, pri čemu se dobro snalazi Andrew Hemingway, režiser koji je prije toga uglavnom radio na televiziji.

Na žalost, čim se radnja spusti na tlo, s njome se spušta i kvaliteta filma. Glavni razlog za to je izuzetno loš scenarij Johna Ridleya i Aarona Magrudera, ispunjen klišejima, replikama i crno-bijelom karakterizacijom nakon kojih Mirko i Slavko zvuče kao književna klasika. U njega je utrpan i obavezni romantični podzaplet, odnosno veza obješenjačkog pilota (Oyelowo) s Talijankom (Ruah), a čije su socijalne i druge implikacije sasvim ignorirane; podzaplet sa zarobljenim pilotom (Wilds) koji bježi iz njemačkog logora je još besmisleniji, i doima se kao prepričavanje daleko boljih filmova. Nasuprot toga, ono što bi možda bilo zanimljivije od rutinerske akcije –mukotrpna politička borba s kojom su crni piloti izborili pravo da se u zraku bore za svoju zemlju – uopće nije iskorištena u scenariju. Dojam dodatno kvari i anakronistička glazba inače talentiranog Terencea Blancharda, koja Red Tails čini sličnim TV-filmu nego punokrvnom hollywoodskom spektaklu.

Lucasu teško da se mogu osporiti dobre namjere, ali one ipak nisu bile dovoljne da se ova, relativno nepoznata, epizoda američke vojne povijesti obradi na zbilja kvalitetan način.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 11. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Bourneovo naslijeđe (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Jeremy Renner
Jeremy Renner (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
BOURNEOVO NASLIJEĐE
(THE BOURNE LEGACY)
uloge: Jeremy Renner, Rachel Weisz, Edward Norton, Louis Ozawa Changchien, Oscar Isaac
scenarij: Tony Gilroy & Dan Gilroy
režija: Tony Gilroy
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

 

Kada je prije više od tri desetljeća objavio Bourneov identitet, Robert Ludlum se mogao pohvaliti s jednim od najuspješnijih, ali i najutjecajnijih špijunskih romana. Zaplet o vrhunskom obavještajcu pogođenom amnezijom je kasnije korišten mnogo puta, a za što je možda najbolji primjer znameniti belgijski strip XIII. Kada je na red došla hollywoodska filmska adaptacija, iskustvo je ukazivalo da osnovna ideja neće biti najbolje iskorištena. Istini za volju, slično bi se moglo reći i za Ludluma, koji je kao glavnog negativca uzeo Carlosa, stvarnu ličnost koja je u njegovo vrijeme bila vodeća svjetska babaroga, a danas je ne pretjerano aktualan zatvorenik. Filmska trilogija, čiji je glavni scenarist bio Tony Gilroy, je tu ulogu povjerila korumpiranim i beskrupuloznim dužnosnicima CIA-e. Taj stari hollywoodski klišej je dobro funkcionirao u doba Bushovog rata protiv terorizma, i Gilroy ga koristi i u filmu koji franšizu o Jasonu Bourneu nastavlja i nakon odlaska glavne zvijezde Matta Damona.

 

Radnja Bourneovog naslijeđa počinje upravo kada Bourneov ultimatum završava, odnosno u trenutku nakon što je odmetnuti agent CIA-e Jason Bourne raskrinkao tajni program ilegalnih likvidacija i izazvao sveopći skandal u Washingtonu. Bojazan da bi se mogle raskrinkati slične prljave rabote drugih vladinih agencija dijeli i pukovnik Eric Byer (Norton), čiji je zadatak prekid svih “problematičnih” tajnih programa i “čišćenje” svih dokaza o njihovom postojanju. To, između ostalog, uključuje i Aarona Crossa (Renner), tajnog operativca koji se u vrijeme izbijanja skandala nalazi na vježbi u planinama Aljaske. Nakon što je uspio preživjeti spektakularni pokušaj likvidacije, Cross dolazi u Maryland, gdje u biokemijskom laboratoriju radi dr. Marta Shearing (Weisz), znanstvenica zadužena za preparate koje su primali Cross i njegovi kolege. Njih dvoje se udružuju kako bi preživjeli, te su prisiljeni otići na drugi kraj svijeta.

 

Slično kao i u prethodna dva filma, Gilroyev scenarij osim naslova nema ništa zajedničkog s romanima o Jasonu Bourneu; potreba da se uvede novi glavni lik koji će zamijeniti Bournea je, pak, omogućila malo više kreativne slobode. Ona je uglavnom dobro iskorištena, i scenarij je jedan od najboljih elemenata Naslijeđa, barem ako se zanemari to da će film biti dosta nerazumljiv svima koji nisu gledali prethodna tri nastavka. Cross je, zapravo, mnogo kompleksniji i zanimljiviji lik od Bournea, a veteran Renner ga, za razliku od Damona, prikazuje sa dosta humanosti i simpatija. Relativno mladoliki Norton također izgleda kao osvježenje u usporedbi ostarjelim WASP-ovskim negativcima iz prethodnih filmova. Čak se i Rachel Weisz dobro nosi s nezahvalnom ulogom, a dobra je stvar što njen lik nije opterećena neuvjerljivom romansom s protagonistom.

 

Gilroy, na žalost, pokazuje daleko manje vještine kao režiser. To se može vidjeti u flashbackovima koji se pojavljuju na pogrešnom mjestu i uglavnom zbunjuju gledatelje, ali posebno upada u oči u drugoj polovici filma. Tada je misterij o tome što se događa s likovima riješen i ostaje tehničko pitanje kako dovršiti priču. Gilroy to pokušava riješiti spektakularnom jurnjavom motociklima na zagušenim gradskim ulicama; međutim, ma koliko se trudio, on nije William Friedkin, i Bourneovo naslijeđe definitivno nije Francuska veza. Scena je preduga, ponavljajuća i, na kraju, prilično dosadna. Dojam o propuštenim prilikama izaziva i neiskorišteni, i na kraju posve suvišni lik ubojice koga glumi Louis Ozawa Changchien. Najiritantniji je sam kraj koji je namjerno ostavljen otvorenim kako bi se opravdao nastavak. Ako do njega dođe, Gilroyu bi bilo najbolje da posao iza kamere ostavi nekom drugom te tako omogući da preporođena franšiza ostvari svoj pravi potencijal.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

OCJENA: 4/10

 

RECENZIJA: Susjedi treće vrste (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Ben Stiller photographed by Jerry Avenaim
Ben Stiller (izvor: Wikimedia Commons)
SUSJEDI TREĆE VRSTE
(THE WATCH)
uloge: Ben Stiller, Vince Vaughn, Jonah Hill, Richard Ayoade, Rosemarie DeWitt
scenarij: Jared Stern, Evan Goldberg & Seth Rogen
režija: Akiva Schaffer
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 102 '

Treći nastavak Nolanove sage o Batmanu nije jedini hollywoodski film koji je ove godine imao problema zbog nasilja u stvarnom životu. Nekoliko mjeseci prije premijere filmske komedije “Susjedska straža” je na Floridi došlo do incidenta u kojem je bijeli pripadnik susjedske straže George Zimmerman usmrtio crnog tinejdžera Trayvona Martina. Slučaj, koji je bio duboko podijelio američku javnost na rasnoj osnovi, potakao je producente da naslov filma promijene u “Straža”, ali je svejedno stvorio negativni publicitet koji će se odraziti i na publiku i na kritiku. U Hrvatskoj, međutim, takvih problema ne bi trebalo biti, s obzirom da se film distribuira pod naslovom “Susjedi treće vrste”.

Radnja je smještena u gradić u državi Ohio, gdje je protagonist Evan Trautwig (Stiller) na prvi pogled ostvario američki san – ima ženu, kuću i više nego pristojno plaćeni posao poslovođe u trgovačkom centru s dovoljno slobodnog vremena za bavljenje lokalnim aktivizmom. Sve se to mijenja kada zaštitar u Trautwigovom centru postane žrtvom okrutnog ubojice. Uvjeren kako policija ne čini ništa da bi rasvijetlila slučaj i zaštitila njegove sugrađane, Trautwig odlučuje organizirati dragovoljačku susjedsku stražu koja će noću patrolirati ulicama. Za njegovu incijativu, međutim, nema previše razumijevanja osim kod trojice koji se straži prijavljuju iz nimalo idealističkih motiva – Bob (Vaughn) je otac koji nastoji nadzirati kći-tinejdžericu; Franklin (Hill) je neprilagođeni gubitnik traumatiziran odbijanjem prijema u policiju; Jamarcus (Ayoade) je britanski imigrant uvjeren da će mu noćno patroliranje pomoći kod žena. Tako stvorena četvorka će biti prisiljena nadvladati međusobne razlike i neiskustvo kada se ispostavi da iza ubojstva stoje ni manje ni više nego vanzemaljci koji nastoje osvojiti Zemlju.

Susjedi treće vrste su prvotno zamišljeni kao “redovna” SF-parodija namijenjena prije svega tinejdžerskoj publici. Međutim, od projekta do konačne realizacije je prošlo nekoliko godina, tijekom kojih su se izmijenjali brojni glumci i članovi ekipe. Konačnu verziju scenarija su  potpisali Evan Goldberg i Seth Rogen, poznati kao tvorci hitova kao Superbad i Pineapple Express. Zahvaljujući njima su Susjedi dobili nešto stroži cenzorski rejting, a s njime i uglavnom iskorištenu mogućnost korištenja prostačkog rječnika, eksplicitnog nasilja, raznih tjelesnih tekućina, konzumacije psihoaktivnih stvari, pa čak i nešto seksa i golotinje. Sve to ovaj film čini prilično sličnim danas u Hollywoodu popularnim komedijama čiji su protagonisti odrasli muškarci koji se ponašaju poput razuzdanih adolescenata. Mnoge kritičare je ovaj film previše podsjetio na Mamurluk, pa su ga protumačili kao pokušaj da se ta sve više potrošena formula na umjetan i neuvjerljiv način usadi u scenaristički okvir SF-filma o vanzemaljskoj invaziji.

Dojam o ne baš uspjelom žanrovskom amalgamu u Susjedima se uistinu može stvoriti na temelju razlika u općem tonu i kvaliteti humora u pojedinim dijelovima filma. Međutim, dijelovi filma koji funkcioniraju su uistinu briljantni, a za to je velikim dijelom zaslužan režiser Akiva Schaffer, koji je raznorodnoj, ali prilično talentiranoj i raspoloženoj glumačkoj ekipi dozvolio da improviziraju vlastite replike. Gotovo svi glumci su ostavili dobar dojam – od vidno sredovječnog Stillera, preko Vaughna i starog Rogenovog suradnika Jonaha Hilla, pa do svjetskoj publici uglavnom nepoznatog britanskog komičara Richarda Ayoadea; s druge strane Rosemarie DeWitt nije imala sreće s prilično nezahvalnom ulogom Trautwigove supruge. Usprkos tome, Susjedi uglavnom uspješno ispunjavaju svoju svrhu te će publici, pogotovo onoj neopterećenoj američkim političkim kontekstom i uz njih vezanim kontroverzama, pružiti više nego dovoljno zabave.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Plaćenici 2 (2012)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
The Expendables 2 Chinese movie version posters
(izvor: dcmaster)
PLAĆENICI 2
(THE EXPENDABLES 2)
uloge: Sylvester Stallone, Jason Statham, Jean-Claude Van Damme, Yu Nan, Arnold Schwarzenegger, Bruce Willis
scenarij: Richard Wenk & Sylvester Stallone
režija: Simon West
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2012.
trajanje: 103 '

 

Jedan od najtežih zadataka svakog hollywoodskog filmaša predstavlja potreba da se monumentalni ego pojedinačne filmske zvijezde pomiri s činjenicom da iza stvaranja filma ipak stoji kolektiv. Zadatak je još teži kada u filmu nastupa nekoliko zvijezda, pogotovo kada su one suparnici. To, kao i financijski obziri, su razlog zašto su okupljanja glumačkih “dream teamova” prilično rijetka pojava u Hollywoodu. Poklonici akcijskih filmova 1980-ih, međutim, nikada nisu prestali sanjati o projektu koji bi u isti film doveo najveće zvijezde tog doba – Sylvestera Stallonea i Arnolda Schwarzeneggera. Taj san (uključujući angažman njihovih kolega Dolpha Lundrgena i Brucea Willisa) je nakon nekoliko desetljeća djelomično ostvario sam Stallone sa filmom Plaćenici i postigao komercijalni uspjeh dovoljan za nastavak koji se danas može vidjeti u kinima, i koji se može pohvaliti još većim i impresivnijim “dream teamom” akcijskog žanra.

 

Stallone, koji je, za razliku od prethodnog filma, režiju prepustio Simonu Westu, u novom filmu ponavlja ulogu Barneya Rossa, vođe tima bivših elitnih vojnika i obavještajaca koji za različite vlade i korporacije obavljaju diskretne, ali po život opasne poslove širom svijeta. Nakon posljednje misije, tijekom koje je, između ostalog, spašen život Trenchu (Schwarzenegger), vođi konkuretnske plaćeničke grupe, američki vladin dužnosnik Church (Willis) im povjerava novi zadatak – pronaći tajne podatke iz aviona srušenog nad Albanijom. Ross i njegovi ljudi će se tamo suočiti sa Vilainom (van Damme), beskrupuloznim belgijskim krijumčarom radioaktivnog materijala i njegovom vojskom okrutnih najamnika koji terorizira bespomoćne seljake u zabitima Istočne Europe.

 

Srž uspjeha filmova koji su 1980-ih “dream team” Plaćenika učinili zvijezde bila je njihova hladnim ratom inspirirana svjetonazorska jednostavnost – bilo u jasnoj podjeli svijeta na dobre i loše momke, bilo kroz korištenje fizičke sile kao najbolje sredstvo za rješavanje društvenih i drugih problema. I ovaj film koristi istu formulu, dodatno očišćenu ne samo od današnje hollywoodske “političke korektnosti”, nego i svih suvišnih detalja, uključujući one koje se tiču preciznog određenja mjesta radnje. Publiku, dakako, i danas kao i nekad, ne zanimaju odgovori na pitanja “što” i “zašto”, koliko na pitanje “kako”. Njih pruža West kroz niz spektakularnih scena ispunjenih eksplozijama, pucnjavama i demonstracijama borilačkih vještina; uz sve to, naravno, idu i klišeji poput obaveznog završnog “mano a mano” obračuna glavnog junaka s glavnim negativcem. Dašak scenarističke originalnosti predstavlja ubacivanje informatičarke u Barnesov tim; naizgled krhki ženski lik koji tumači kineska glumica Yu Nan među nabildanim alfa-mužjacima izaziva predvidljive, ali svejedno zabavne reakcije. Nešto slično bi se moglo reći i za način na koji se u filmu pojavljuje legendarni Chuck Norris; ta je scena toliko nadrealna da se filmaše nikako ne može optužiti da su htjeli da ovaj film itko shvati ozbiljno.

 

Ako Plaćenici 2 imaju neke veze sa stvarnim životom, onda se to prvenstveno odnosi na činjenicu da su im glavne zvijezde debelo u šestom ili sedmom desetljeću života, a što se posebno vidi na guvernerskim mandatima iscrpljenom Schwarzeneggeru. To se ogleda i u scenariju i u replikama, kao i brojnim referencama u kojima Stallone i družina stariju publiku podsjećaju kako na svoje stare filmove, tako i na anegdote iz vlastitog života. Iako ti detalji neće značiti mnogo mlađoj publici, Plaćenici 2 su jedan od rijetkih hollywoodskih filmova koji je svjestan svojih ograničenja i koji jasno ispunjava svoju svrhu te čiji se nastavak neće morati očekivati s nekom posebno velikom strepnjom.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

OCJENA: 6/10