RECENZIJA: Totalno sjećanje (2012)

120328(2) - 由柯林·法洛(Colin Farrell)主演的2012年版《Tot...
(izvor: ccsx)
POTPUNO SJEĆANJE
(TOTAL RECALL)
uloge: Colin Farrell, Jessica Biel, Kate Beckinsale, Bryan Cranston, Bill Nighy
scenarij: Kurt Wimmer & Mike Bomback
režija: Len Wiseman
proizvodnja: Original Film, SAD, 2012.
trajanje: 121 '

Kada se film pod naslovom “Total Recall” prvi put pojavio u ovdašnjim kino-dvoranama, tada je demokracija bila prilično mlada. Za netom izabrane zastupnike i vijećnike se smatralo da moraju neposredno odražavati volju svojih birača, a u tome im je dodatni poticaj davao institut opoziva. Često korištenje tog izraza u medijima je vjerojatno navelo tadašnje distributere da naslov hollywoodskog hita prevedu kao “Totalni opoziv”. Više od dva desetljeća kasnije, kada je došao istoimeni remake, distributer je dao mnogo primjereniji naslov “Potpuno sjećanje”. Ali, to je, manje-više jedina očigledna stvar u kojoj je novi film Lena Wisemana bolji od prethodne verzije Paula Verhoevena.

Oba filma se temelje na kratkoj priči “Nudimo vam sjećanja na veliko” slavnog SF-pisca Philipa K. Dicka. Originalni scenarij Ronalda Shusetta i Dana O’Bannona, koji je inače tek okvirno koristio Dickov predložak, je prilično vjerno prenesen od Kurta Wimmera i Mike Brombacka. Radnja je smještena oko stotinjak godina u budućnost, kada su ratovi u kojima je korišteno kemijsko oružje opustošili svijet, u kome postoje samo dvije države – bogata Ujedinjena Federacija Britanije i siromašna i prenaseljena Kolonija. Protagonist je Doug Quaid (Farrell), skromni tvornički radnik iz Kolonije koji živi s prelijepom suprugom Lori (Beckinsale); nezadovoljan svojim životom i mučen neobičnim snovima, odlučuje iskoristiti usluge tvrtke Rekall specijalizirane za ugradnju lažnih sjećanja te tako sebi priuštiti dobar provod u ulozi tajnog agenta. Problem nastane kada se ispostavi da mu je već netko ugrađivao lažna sjećanja, odnosno da je u stvarnosti tajni agent upetljan u sukob Federacije i pokreta za slobodu Kolonije.

Još kada su se pojavile prve vijesti o remakeu “Totalnog opoziva”, postavila su se pitanja da li je taj remake uistinu potreban, pogotovo kada je riječ o izuzetnom uspješnom i popularnom ostvarenju koje uživa kult-status čak i među onima koji ne mare previše za SF-žanr ili Schwarzeneggera. Wiseman je učinio sve da potvrdi skepsu prema svojoj verziji, pa je mnogo lakše nabrajati ono što je napravio dobro nego ono što je napravio loše. Najočigledniji je napredak u tehnologiji specijalnih efekata, pa su uz pomoć darovitih scenografa stvoreni dojmljivi prizori futurističkih velegradova, pri čemu je najočitiji uzor Los Angeles iz Blade Runnera.

Gledateljima će, međutim, daleko više u oči pasti casting koji se, poput Farrella, doima potrošenim ili, poput Bryana Cranstona nezainteresiranim za ulogu glavnog negativca. Scenarij, koji se u glavnim crtama vjerno drži originalnog filma, je, s druge strane primjetno lišen humora. Potpunom sjećanju nimalo ne pomaže ni cenzorski rejting PG-13, koji je film lišio eksplicitnog nasilja, odnosno grotesknih scena zaslužnih za mračni i subverzivni šarm svog prethodnika. Nastojeći kvalitetu nasilnih scena zamijeniti kvanitetom, kao topovsko meso, odnosno horde negativaca koje uništava protagonist, su uvedeni sintetički robotski policajci. Oni, međutim, malo previše podsjećaju na robotsku vojsku iz Fantomske prijetnje i izazivaju neugodni osjećaj da će se u kadru svakog trenutka pojaviti Jar Jar Binks.  Wiseman, iako ima iskustva s akcijskim žanrom, pri čemu se ističe serijal Underworld, nije u stanju nadvladati ta ograničenja, te, pogotovo pred kraj, neke od scena koje bi trebale biti dojmljive zapravo izazivaju zijevanje. Koliko je Potpuno sjećanje loše svjedoči to da su izbačeni ili spojeni mnogi likovi i podzapleti iz originala, ali je trajanje filma svejedno duže. Sudbina ovog ostvarenja, koje je uz porazne kritike na sjevernoameričkim kino-blagajnama poražen i od Aurorom obogaljenog Batmana, pokazuje da prijevodi naslova nisu bili opravdani. Verhoevenova verzija je zaslužila potpuno sjećanje, a ova je još za snimanja trebala dobiti totalni opoziv.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Vitez tame: Povratak (2012)

The Dark Knight Rises
(izvor: Wikipedia)
VITEZ TAME: POVRATAK
(DARK KNIGHT RISES)
uloge: Christian Bale, Joseph Gordon-Levitt, Tom Hardy, Ann Hathaway, Michael Caine
scenarij: Jonathan & Christopher Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012.
trajanje: 164 '

Kada je Christopher Nolan najavio kako će treći film iz njegove sage o Batmanu biti posljednji, vjerojatno nije očekivao da će se stvarni život urotiti da ga natjera na ispunjenje tog obećanja. Nakon smrti Heatha Ledgera, koja je bacila sjenu na Vitez tame, njegov nastavak je zasjenjen pokoljem u Coloradu koji će kod sujevernih izazvati priče o kletvi, a kod dežurnih oportunista izlizane optužbe o filmskom nasilju Hollywooda koje zaluđeni konzumenti njihovih proizvoda pretvaraju u stvarnost.

A sve te priče, uključujući i pomahnitale fanove koji prijete kritičarima braneći film koji uopće nisu pogledali, zapravo kriju istinu o tome da je Nolanova saga o Batmanu, bez obzira na svoje nesavršenosti i nedostatke, zapravo čudesna anomalija današnjeg Hollywooda. To važi i za treći dio sage, u kome je Nolan ostao dosljedan svojoj mračnoj, depresivnoj i anti-eskapističkoj viziji sage o usamljenom maskiranom osvetniku.

I dok su raniji filmovi bili mračni, Mračni vitez: Povratak je još mračniji. Protagonist (Bale) je osam godina nakon događaja iz Viteza tame olupina nekadašnjeg Batmana – duhovno i mentalno obogaljen, pa čak ni njegov alter ego Bruce Wayne više ne može glumiti milijardera-plejboja. Razlog za njegovo povlačenje iz svijeta je i u tome što je u prethodnom filmu krvavo plaćena pobjeda nad zlikovcima Gotham City učinila mirnim mjestom za život, lišenim ozbiljnog kriminala. Međutim, kada se Wayne/Batman suoči sa vrhunskom provalnicom Selinom Kyle (Hathaway), to je samo uvertira za novo veliko iskušenje koje prijeti Gothamu i njegovom zaštitniku. Ono dolazi u običju Banea (Hardy), vođe kriminalaca koji koristi financijskom krizom izazvane socijalne tenzije u gradu i stvara vojsku s kojom će nastojati ostvariti svoj apokaliptični plan, a kojemu na putu stoji samo umorni i slomljeni Batman.

Za Nolanov tretman Batmana je karakteristični ikonoklastički i subverzivni pristup cijelom konceptu superherojskog filma, odnosno ljetnog blockbustera. Dok drugi filmaši preko takvih filmova omogućavaju bijeg od sumorne svakodnevnice, Nolan publici servira još sumornije sadržaje, za koja je više jasno da su utemeljena na svakodnevnici. U prethodnom filmu je sukob Jokera i Batmana bio alegorija na Osamu bin Ladena i Bushov rat protiv terorizma. U novom filmu je očigledan odraz financijske krize, odnosno Nolanovo propitivanje o tome kako bi priča koju su prošle godine započeli “okupatori Wall Streeta” mogla završiti. Nolanov odgovor na to pitanje, zasnovan na nekim krvavim povijesnim primjerima, je neke kritičare potakao da Povratak proglase “fašističkim”, očigledno zaboravivši da je sam koncept maskiranog bogatuna koji uzima pravdu u svoje ruke teško pomiriti s salonsko-ljevičarskim svjetonazorom koji dominira suvremenim Hollywoodom.

Takve su kritike, međutim, u manjini, a razlog je prije svega u Nolanovoj redateljskoj vještini koja najviše do izraza dolazi u vrhunskoj akcijskoj sceni otmice aviona na početku, te gradnioznim prikazima uništenja u drugoj polovici filma. Formula koja je funkcionirala u prethodna dva filma funkcionira i ovdje – to uključuje i sjajnu glazbu Hansa Zimmera i raspoloženu glumačku ekipu, među kojom se najviše ističe Michael Caine u nekim od emocionalno najsnažnijih scena cijele serije. Joseph Gordon-Levitt je također sjajan u ulozi idealističkog detektiva. S druge strane se Tom Hardy, prisiljen nositi grotesknu masku na licu, se kao glavni negativac ne može mjeriti s Ledgerovim Jokerom. Nolan je iz drugog filma naslijedio i komercijalno-cenzorska ograničenja zbog kojih nasilje u filmu nije onako eksplicitno kao što bi trebalo. Još je ozbiljniji problem i scenarij sa sadržajem količinom radnje i motiva primjerenijim mini-seriji ili barem sat vremena dužem filmu. Usprkos svega, Povratak predstavlja prilično kvalitean završetak sage o Batmanu i ostvarenje nalik na koje će se morati čekati još dugo.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Chef (2012)

Français : Michaël Youn au festival de Cannes
Michaël Youn (izvor: Wikimedia Commons)
KUHAR
(COMME UN CHEF)
uloge:  Jean Reno, Michaël Youn, Julien Boisselier, Raphaëlle Agogué, Santiago Segura
scenarij: Gérard Bitton & Michel Munz
režija: Daniel Cohen
proizvodnja: Gaumont/TF1, Francuska, 2012.
trajanje: 85'

Neke filmove se zbilja ne smije gledati na prazni želudac. U većini slučajeva se taj izraz koristi za ostvarenja, poput Srpskog filma, čiji je sadržaj previše uznemirujuć čak i za one najprekaljenije gledatelje. U nešto rjeđim slučajevima, gledanje filma teško podnošljivim čini nešto banalniji detalj – kulinarske teme ili protagonisti koji svako malo nešto trpaju usta i tako podsjećaju gledatelja da prije odlaska u dvoranu nije utolio vlastitu glad. Chef, komedija francuskog redatelja Daniela Cohena, je jedno takvih ostvarenja

Riječ iz naslova se kod nas obično prevodi kao “kuhar”, ali u francuskom, kao i drugim jezicima, označava profesionalnog kuhara, odnosno šefa kuhinje ili kulinarskog majstora. Jedan takav profesionalac je i Alexandre Lagarde (Reno), voditelj restorana s prestižne tri Michelinove zvjezdice,  koji, zahvaljujući popularnim kuharicama i TV-emisijama predstavlja francusku nacionalnu instituciju. Taj status, međutim, ne znači ništa japijevskom vlasniku Stanislasu Matteru (Bosselier), koji je odlučio Lagardea i njegov tradicionalni stil zamijeniti s novim, modernim chefom koji preferira “cool” molekularnu kuhinju. Lagarde je tako suočen sa sabotiranjem vlastitog restorana kako bi izgubio zvjezdicu i tako vlasniku dao izgovor za smjenu. Kao pomoć dolazi Jacky Bonnot (Youn), mladi, nezaposleni, ali i talentirani kuhar kome posao u Lagardeovoj kuhinji predstavlja ostvarenje dječačkih snova, ali i način da uzdržava trudnu djevojku Beatrice (Agogue). Dva kuhara će, prije nego što udruže talente kako bi spasili restoran, morati savladati vlastiti ego.

Zahvaljujući banalnoj činjenici da je riječ o francuskom filmu, Chef, barem na prvi pogled, izgleda kao svojevrsno osvježenje na domaćem kino-reperatoaru na kome ovog ljeta dominiraju isprazni američki blockbusteri i žanrovski proizvodi. To, međutim, ne znači da je ovo ostvarenje lišeno klišeja, odnosno da dobro poznate sastojke ne miješa na ponekad previše predvidljiv način. U relativno kratkih 85 minuta se tako mogu prepoznati elementi klasične francuske farse, ali i tipično hollywoodske priče o autsajderu koji se probija do vrha, kao i “buddy” komedije. Jean Reno, koga je publika navikla gledati u daleko ozbiljnijim filmovima, prilično je raspoložen u ulozi egocentričnog kuhara koja daje priliku i za njega atipično “šmiranje”. Njegov partner, živopisni komičar Michaël Youn (poznat prije svega po filmskoj ekranizaciji Iznoguda), se, pak, prilično hrabro nosi sa scenarističkim propustima koji njegov lik nedovoljno uvjerljivo transformiraju od Lagardeovog fanatičnog poklonika do oštrog kritičara. Usprkos toga, njih dvojica dobro funkcioniraju kao komičarski par i ne bi bilo iznenađenje da se ponovno udruže u još kojem filmu.

Daniel Cohen, glumac kome je ovo treći naslov iza kamere, je nešto manje uspješan u pretvaranju Chefa u suvislu narativnu cjelinu. Iako postoji nekoliko briljantnih scena – poput one u kojoj protagonisti špijuniraju konkurentski restoran prerušeni u bračni par – ima i nekih koje se doimaju potrošene. Za to bi kao primjer mogao biti tragično potrošeni talent španjolskog komičara Santiaga Segure koji tumači stručnjaka za molekularnu kuhinju. Scenarij Gerarda Bittona i Michela Muntza je također previše “zasladio” zaplet i likove – dok mladi kuhar mora srediti odnos sa trudnom djevojkom, njegov stariji kolega se mora brinuti o zanemarenoj kćeri koja brani doktorat iz komparativne književnosti. A i glavni problemi likova izgledaju kao problemi buržujskih snobova, barem u ova krizna vremena kada većini publike kopanje po kontejnerima postaje sve važniji dio gastronomske ponude. Zbog svega toga se može reći kako je Chef poput kuhinje svojih protagonista – publiku neće nahraniti, ali će joj na trenutke pružiti ugodno iskustvo.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Čudesni Spider-Man (2012)

The Amazing Spiderman
(izvor: zoe toseland)
ČUDESNI SPIDER-MAN
(THE AMAZING SPIDER-MAN)
uloge: Andrew Garfield, Emma Stone, Rhys Ifans, Dennis Leary, Sally Field
scenarij: james Vanderbilt, Alvin Sargent & Steve Kloves
režija: James Webb
proizvodnja: Columbia, SAD, 2012.
trajanje: 138 '

Od svih scena u novom hollywoodskom blockbusteru Čudesni Spider-Man najzanimljivija je ona u kojoj nastavnica naslovnog junaka prilikom predavanja navodi kako su teoretičari zaključili kako u književnosti postoji ograničeni broj zapleta. Scena je zanimljiva prije svega zato što nije teško pretpostaviti da su je scenaristi ubacili kako bi odgovorili na pitanje koje postavljaju mnogi kritičari – “da li je ovaj film uistinu bio potreban”.

Iako dijeli istog protagonista s filmskim serijalom koji je u prošlom desetljeću razbijao rekorde na svjetskim kino-blagajnama, Čudesni Spider-Man nije njegov nastavak nego remake, odnosno, kako se to odnedavno u Hollywoodu voli govoriti, “reboot”. Film je prvotno trebao biti četvrti nastavak originalne trilogije, ali su “kreativne razlike” s režiserom Samom Raimijem producente potakle na to da originalnu seriju jednostavno završe i krenu ispočetka s novom. Takav postupak, doduše, ne predstavlja presedan u Hollywoodu, a nekada, kao što je to slučaj s Nolanovim filmovima o Batmanu, može donijeti izvrsne rezultate. Međutim, Čudesni Spider-Man je neobičan po tome što predstavlja remake filma koji je publika imala prilike vidjeti prije deset godina; s druge strane, s obzirom na to kako strip-geekovi danas vedre i oblače u Hollywoodu i inzistiraju na vjernosti originalnom predlošku, nije bilo šanse za neko preveliko skretanje od zapleta iz Raimijeve verzije.

To, naravno, znači da će scenarij Jamesa Vanderbilta, Alvina Sargenta i Steve Klovisa biti u svojim osnovnim crtama identičan onome iz 2002. godine. Protagonist i ovaj put započinje kao skromni tinejdžer koji kao geek trpi ponižavanja u srednjoj školi sve dok mu ugriz radioaktivnog pauka ne da neobične moći. Njih će, dakako, prvo pokušati koristiti da se osveti školskim zlostavljačima i pokuša osvojiti djevojku, tek da bi ga ubojstvo voljenog strica potaklo da ih koristi u borbi protiv kriminala, a na kraju i poludjelim znanstvenicima koji prijete uništenjem New Yorka.

Naslovna uloga je povjerena Andrewu Garfieldu, 28-godišnjem Britancu koji posjeduje neosporni glumački talent, ali čiji angažman se može objasniti i sličnošću s Robertom Pattinsonom, odnosno kao pokušaj da se u kino dovuku i “twihardi”. Iako je prilično uvjerljiv kao tinejdžer, u tome je još uvjerljivija njegova 23-godišnja partnerica Emma Stone, a s kojom posjeduje dobru “kemiju”. Njihove zajedničke scene su najbolji dio filma, što i ne iznenađuje, s obzirom da je režiser Marc Webb reputaciju izgradio na hvaljenoj romantičnoj komediji (500) dana ljubavi. Akcijske scene, međutim, za Webba predstavljaju problem i u tome je od slabe pomoći i superiorna tehnologija, uključujući 3D za koji nije trebala naknadna konverzija. Još više mu je ruke sputao nenadahnuti scenarij koji ni najbolji i najiskusniji glumci ne mogu spasiti od “deja vu” efekta

Možda je to najočitije u scenama koje prikazuju glavnog negativca, čiji lik tumači Rhys Ifans. Dok bi u nekom drugom filmu transformacija od ambicioznog, ali općenito dobronamjernog liječnika u gušteroliko čudovište bila diriljiva, ovdje izaziva zijevanje, jer su varijacije na sličnu temu već viđene u prethodna tri filma. Njegov gušterski lik također budi previše sjećanja na Emmerichovu Godzillu, još jedan primjer kako divovski gmazovi i New York nisu najbolji recept za suvremene blockbustere.

Usprkos svega toga, i nova verzija Spider-Mana će napraviti dobar posao na kino-blagajnama i dobiti povoljne kritike. U njoj, bez obzira na to, mogu istinski uživati samo onaj mali dio gledatelja koji je proteklih deset godina izbjegavao kino-dvorane.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Vječne zaruke (2012)

VJEČNE ZARUKE
(THE FIVE-YEAR ENGAGEMENT)
uloge: Jason Segel, Emily Blunt, Chris Pratt, Alison Brie, Rhys Ifans
scenarij: Jason Segel
režija: Nicholas Stoller
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 124 '

Ako danas mislite biti “cool”, onda na brak morate gledati kao patrijarhalnu, ugnjetavačku instituciju čije je vrijeme prošlo (osim ako brak nije između osoba istog spola, kada, pak, predstavlja vrhunsko dostignuće suvremenog doba). Stoga je prilično zanimljivo kako je ultraliberalni Hollywood prema tom tradicionalnoj instituciji zadržao više nego pozitivan stav, barem ako je suditi prema sadržaju romantičnih komedija gdje je upravo odlazak pred oltar cilj kojemu protagonisti sve moraju žrtvovati. Jedan od rijetkih primjera tog žanra koji se bavi onime što se događa nakon izrečenog “da” jesu Vječne zaruke koje je režirao Nicholas Stoller.

Scenarij Stollera i Jasona Segela, doduše, tom temom bavi posredno s obzirom da dvoje protagonista predstavljaju nevjenčani par koji žive zajedno. Radnja započinje u San Franciscu kada Tom Solomon (Segel), kuhar u elitnom restoranu, nakon godinu dana veze zaprosi studenticu psihologije Violet Barnes (Blunt). Ona s oduševljenjem pristaje i par objavljuje zaruke, ali će se niz okolnosti urotiti kako bi ih natjerao da odgađaju vjenčanje. Među njima je najvažnije to da je Violet primljena na prestižni postdoktorski studij u Michiganu; Tom zbog toga odlučuje prekinuti svoju uspješnu kulinarsku karijeru kako bi joj pravio društvo. Međutim, kada se nekoliko godina rastegne na nešto dulje razdoblje, Tom dobiva brojne razloge da zažali zbog svoje odluke; ne samo što je prisiljen živjeti u onome što izgleda kao provincijska zabit gdje ima malo potrebe za njegovim talentima, nego i Violet privlači sve veću pažnju svog šefa, profesora Wintona Childsa (Ifans).

Iskusniji gledatelji će bez većih problema u Vječnim zarukama prepoznati autorski potpis producenta Juda Apatowa, koji je upravo u žanru romantičnih komedija izgradio reputaciju jednog od rijetkih ikonoklasta suvremenog Hollywooda. To se ogleda ne samo u kočijaškom rječniku i eksplicitnom prikazu seksualnosti, nego i u mnogo ozbiljnijem, pa i mračnijem, pristupu životnim fenomenima, pa tako ovaj film u onome što prosječni hollywoodski proizvod prodaje kao “sretan završetak” zapravo vidi tek početak stalne i neravnopravne borbe s najgorim frustracijama. Tome je svoj doprinos dao i Jason Segel, koji talent za prikazivanje ranjivosti suvremenog muškarca u današnjem svijetu pokazuje i kao scenarist i kao tumač glavne uloge; u potonjem je spreman čak i odati hommage samom sebi u znamenitoj sceni s početka Preboljeti Sarah Marshall kada je i ranjivost i muškost prikazao na najeksplicitniji mogući način.

Segelu društvo, kao što je to već običaj kod Apatowljevih ostvarenja, pravi prilično raznorodna, ali i raspoložena glumačka postava. Među njima se najviše ističe engleska glumica Emily Blunt, koja se posljednjih nekoliko godina nametnula kao vrhunska komičarka koja je svojim talentom često spašavala filmove koji to uopće ne zaslužuju. U Vječnim zarukama to, pak, nije bilo potrebno; film vrlo dobro funkcionira i bez nje, jer je Segel film napunio živopisnim likovima, a režiser Nicholas Stoller (također stari Segelov i Apatowljev suradnik) vrlo dobro radio s upravo s glumačkom ekipom. Rhys Ifans tako u jednoj briljantnoj sceni uspijeva simpatičnim učiniti lik koji bi u tradicionalnom filmu ovog žanra bio negativac. Pravo je otkriće, međutim, Alison Brie u ulozi protagonističine sestre.

S druge strane, Vječne zaruke, kao i drugi Apatowljevi filmovi, pate od nedostatka čvrste narativne strukture, kao i sklonosti predugom trajanju, zbog čega kvaliteta humora zna varirati. Srećom, baš u trenucima kada radnja i likovi počinju izgledati dosadnima i predvidljivima, dolazi do kratkog, ali spasonosnog bljeska scenarističke lucidnosti koja ovaj film čini rijetkim, ali dragocjenim primjerom inteligentne hollywoodske zabave.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Zauvijek rock (2012)

ZAUVIJEK ROCK
(ROCK OF AGES)
uloge: Diego Boneta, Julianne Hough, Russell Brand, Paul Giamatti, Catherine Zeta-Jones, Tom Cruise
scenarij: Justin Theroux, Chris d'Alenzio & Allan Loeb
režija: Adam Shankman
proizvodnja: Warner Bros/New Line Cinema, SAD, 2012.
trajanje: 123 '

Teza da rock glazba predstavlja najprecijenjenije kulturno dostignuće 20. stoljeća danas možda i ne zvuči kao neoprostiva hereza. Fenomen koji se desetljećima slavio kao katalizator stvaranja jednog boljeg, ljepšeg i pravednijeg svijeta pretvorio se u sredstvo za punjenje džepova bogatih korporacija, odnosno onaj isti establishment kojeg je navodno trebao srušiti. A s vremenom je rock postao sve manje originalan, odnosno – barem sudeći po onome što nam serviraju masovni mediji – sveo se na sve iritantniju reciklažu desetljećima starog materijala. Možda najbolje u prilog tom, rock-nostalgičarima neprihvatljivoj, stavu može poslužiti Rock zauvijek, filmski mjuzikl koji se upravo pojavio u našim kinima.

Rock zauvijek je u svom originalnom obliku je nastao prije tri godine kao kazališna predstava, odnosno mjuzikl gdje su kao glazbeni brojevi poslužili najveći hitovi američke top-liste 1980-ih, odnosno ono što se tada smatralo suvremenom rock glazbom. Kao inspiracija za ovakav “džuboks mjuzikl” je svakako poslužio uspjeh Mama Mie, još jednog kazališnog mjuzikla gdje su priča i likovi napravljeni od najvećih hitova Abbe. U svojoj kazališnoj verziji, Rock zauvijek je također bio prilično uspješan, zaradivši nekoliko “Tonyja” i još uvijek neprekinute izvedbe na Broadwayju. Za neumitnu filmsku adaptaciju je, pak, angažiran Adam Shankman, režiser koji je uspješno adaptirao brodvejsku mjuzikl-verziju kultnog filma Lak za kosu, kao i režirao nekoliko epizoda TV-serije Glee.

Radnja je smještena u 1987. godinu, a protagonistica je Sherrie (Hough), mlada, naivna djevojka iz Oklahome koja dolazi u Los Angeles u nadi da će započeti pjevačku karijeru. Put je odvede na Sunset Strip, gdje pronalazi posao konobarice u legendarnom Bourbonu Clubu, jednom od najpopularnijih okupljališta rock glazbe. Jedan od uposlenika je i Drew (Boneta), mladić koji također sanja o karijeri rock-pjevača, a koji će joj postati dečko. Klub, koji vodi veteran Dennis Dupree (Baldwin) je, međutim u financijskim problemima koje dodatno pogoršava moralizatorska kampanja gradonačelnikove supruge (Zeta-Jones) protiv rockera koji kvare nedužnu losanđelesku dječicu. Dennisa od propasti može spasiti samo veliki koncert koji bi trebao održati legendarni, ali pomalo “izgubljeni” rocker Stacee Jaxx (Cruise).

“Džuboks mjuzikli”, bez obzira bili na pozornici ili na ekranu, pred svoje tvorce stvaraju ozbiljan izazov – kako od pjesama čiji tekstovi obično nemaju međusobne veze stvoriti čvrstu priču i likove. U slučaju kazališne verzije, Zauvijek rock je taj problem rješavao samoironičnim pristupom, pa su se tako glumci neposredno obraćali publici komentirajući radnju i glazbu. Filmska verzija je mnogo konvencionalnija, pa scenaristički odbor Justina Therouxa, Chrisa D’Arienza i Allana Loeba koristi klišeje o “dečku koji pronalazi curu” i zločestim moralizatorima koji klinčadiji nastoje pokvariti zabavu. Shankman se, pak, trudi desetine milijuna dolara uloženih u produkciju pokazati kroz prilično spektakularne, ali često nenadahnute i razvučene glazbeno-plesne brojeve, koji tek na trenutke odišu lucidnošću i zabavom.

Filmu ne pomaže ni glumačka postava vrlo raznolike kvalitete. Najbolju ulogu je odigrao Tom Cruise, savršeno utjelovivši arhetip autodestruktivnog i samoživog rock-idola. Njegov se lik, međutim, pojavljuje prekratko da bi popravio dojam koji daju izgledom impresivna Julianne Hough (pobjednica američkog “Plesa sa zvijezdama”), ali čije vokalne sposobnosti nisu na razini originalnih izvođača. Slična je stvar i s njenim partnerom Diegom Bonetom, koji je najuvjerljiviji u segmentima kada glumi člana bezličnog boy benda. Da je rock glazba onakva kakvom je ovaj film predstavlja, vječnost kojoj teži će kratko trajati.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Lovci na glave (2011)

Hodejegerne
(izvor: Film_Poster)
LOVCI NA GLAVE
(HODEJEGERNE/HEADHUNTERS)
uloge: Aksel Hennie, Nikolaj Coster-Waldau, Synnøve Macody Lund, Elvind Sander, Julie Ølgaard
scenarij: Lars Gulmestad & Ulf Ryberg
režija: Morten Tyldum
proizvodnja: Friland/Yellow Bird Films/Nordisk Film, Norveška/Njemačka, 2011.
trajanje: 100 '

Skandinavske zemlje su dugo vremena bile prikazivane kao raj ili barem ideal kojem trebaju težiti manje prosvijećeni ili ekonomski uspješni dijelovi svijeta. S druge strane svaka utopija ima svoju mračnu stranu, pa i ona koja sadrži desetljeća mira, prosperiteta i luksuzne zatvore koje je Michael Moore prikazivao u svojim dokumentarcima. Da u skandinavskim zemljama sve nije baš tako bajno nekima je postalo jasno davno prije nego što je Anders Breivik Norvešku doveo na naslovne stranice CNN-a. Zasluge za to prije svega imaju autori kriminalističkih romana, kojima je prikaz naličja svojih zemalja donio međunarodnu slavu, te inspirirao tamošnje filmaše. Uspjeh Šveđanina Stiga Larssona je slijedio Norvežanin Jo Nesbø, čiji je roman Headhunters (Lovci na glave) adaptiran u izuzetno uspješan film Mortena Tydluma, koji se odnedavno može gledati i u domaćim kinima.

Protagonist je Roger Brown (Hennie), agent koji novači kadrove za direktorska mjesta norveških poduzeća. Njegov život se na prvi pogled čini savršenim – uz raskošnu kuću i ništa manje raskošnu suprugu Diane (Macody Lund), tu je i ljubavnica Lotte (Ølgaard) koja služi kao odmor od jednog i drugog. Održavanje takvog životnog stila, međutim, zahtijeva financijska sredstva koja Brownu ne može pružiti njegova redovna plaća, pa je stoga izgradio alternativnu karijeru provalnika specijaliziranog za krađu skupocjenih umjetnina, pri čemu kao mete služe upravo njegovi klijenti. Posljednji među njima je Clas Greve (Coster-Waldau), naočiti Nizozemac danskog podrijetla koji je napustio tvrtku specijaliziranu za proizvodnju elektronske opreme. Browna od Greveovog profesionalnog životopisa više zanima vrijedna Rubensova slika u njegovom posjedu. Kada je krene ukrasti, Brown će otkriti kako Greve održava ljubavnu vezu s Diane, a njegov vlastiti život dolazi u opasnost.

Lovci na glave publici, pogotovo u vrijeme kada na repertoaru dominiraju hollywoodski blockbusteri, pokazuju kako i kinematografije malih zemalja mogu proizvesti kvalitetna žanrovska ostvarenja. Scenarij Larsa Gulmestada i Ulfa Ryberga je prilično jednostavan, ali efektan, tako da ga se moglo ekranizirati i budžetom dovoljnmim za prosječni TV-film. Ono što ovo ostvarenje izdvaja jest vrlo dobra režija Mortena Tylduma, koji je već imao iskustva u ekranizaciji popularnih romana o privatnom detektivu Vargu Veumu, ali također i prilično dobra glumačka ekipa.

Međunarodnoj publici će od glumaca najpoznatije lice predstavljati Nikolaj Coster-Waldau, proslavljen po ulozi Jamieja Lannistera u TV-seriji Igra prijestolja. On i ovdje tumači lik negativca, ali izuzetno sposobnog, inteligentnog i bezobzirnog, koji će predstavljati više nego ozbiljnu prijetnju po protagonista. Od Coster-Waldaua će, pak, mnogo bolji dojam ostaviti Aksel Hennie. Fizički prilično nalik Steveu Buscemiju, odnosno daleko od estetskih standarda hollywoodske zvijezde, u ovom filmu savršeno funkcionira kao protagonist s kojim se publika može lako identificirati usprkos toga što su neki od njegovih postupaka moralno dvojbeni. Razlog je prije svega u tome što Hennie uspješno projicira ranjivost – bilo kroz niski stas u snažnom kontrastu sa visinom svoje supruge, bilo kroz sraz s alfa mužjakom koga tumači Waldau. Stoga nije neki problem da se Brown od korporativne “face” i vrhunskog lopova pretvori u hitchcockovskog “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, a Lovci na glave žanrovski skaču od društvene satire preko trilera do tarantinovske crne komedije. Iako će dijelu publike smetati količina i eksplicitnost nasilja, a završni obrati izgledati isforsirani, ovaj film valja preporučiti rastućoj vojsci ljubitelja skandinavskih krimića.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Cosmopolis (2012)

NPH-241205B003
(izvor: steph)
COSMOPOLIS
uloge: Robert Pattinson, Paul Giamatti, Juliette Binoche, Kevin Durand, Sarah Gadon
scenarij: David Cronenberg
režija: David Cronenberg
proizvodnja: 20th Century Fox, Francuska/Kanada/Portugal/Italija, 2012.
trajanje: 109 '

Književnici i umjetnici koji su djelovali na početku prethodnog stoljeća vjerojatno nisu znali da proživljavaju posljednje godine razdoblja koje će kasnije bili poznato kao “Belle Epocque”. Još manje su mogli pretpostaviti da će budući povjesničari njihov opus proglasiti izrazom podsvjesne slutnje ratova, revolucija i genocida koji su uništili tadašnji svijet. Praksa retroaktivnog proglašavanja prorocima je popularna i danas, a o čemu svjedoči Cosmopolis, roman američkog književnika Dona DeLilla, originalno objavljen 2002. godine. Iako je s radnjom bio smješten u New York za vrijeme velikog kolapsa “dot com” tvrtki 2000. godine, njegova filmska adaptacija, koja je premijeru imala na Kanskom festivalu, reklamirana je kao futuristička drama koja istražuje mogući nastavak trenutne globalne krize.

Protagonist filma je Eric Packer (Pattinson), 28-godišnji burzovni mešetar i milijarder koji sebi može priuštiti gotovo sve, uključujući prostranu i superluksuznu limuzinu. Međutim, čak i takvi “gospodari univerzuma” se ponekad suoče s problemima, pa specifičan stjecaj okolnosti – posjet predsjednika New Yorku, spektakularni ulični pogreb popularnog repera i nešto što njegov šef osiguranja Torval (Durand) naziva “ozbiljnom prijetnjom” – učini da se prilikom rutinskog posjeta brijaču mora voziti limuzinom cijeli dan. Packeru dosadu krate povremeni posjeti poslovnih suradnika, ali i supruge Elise (Gadon), kao i nasilni anarhistički prosvjedi na ulicama. Tijekom dana se ispostavi kako je Packerov velika burzovna špekulacija, odnosno klađenje protiv dizanja cijene juana, pošla po zlu, odnosno da će izgubiti sve svoje bogatstvo. Packer je, međutim, toliko otupio od svog bogataškog načina života da za to prestaje brinuti, te se upušta u samodestruktivno ponašanje čak i kada postane svjestan da mu netko uistinu radi o glavi.

Futuristički karakter filma je trebao potvrditi David Cronenberg, kanadski režiser koji je svoju reputaciju sagradio na ostvarenjima SF-žanra, i to onima koji ne samo simbolički nego i doslovno prikazuju gubitak i uništenje ljudskosti u suvremenom svijetu. U slučaju Cosmopolisa takva destrukcija se trebala prikazati kroz alegoriju o suvremenom kapitalizmu kao razaraču svega što čovjeka čini čovjekom. Slučajno ili ne, za glavnu ulogu je izabran Robert Pattinson, koji je u prvom važnijem pokušaju bijega od uloge Edwarda Cullena u Sagi Koja Se Ne Smije Imenovati učinio neizbježnim komentare koji riječ “vampir” i “kapitalist” stavljaju u istu rečenicu. Cronenbergov stil režije, koji se odlikuje hladnoćom i mizantropijom, na prvi pogled bi trebao savršeno “pasati” Pattinsonu koji protagonista nastoji prikazati kao emocionalno hladno i antipatično stvorenje, koje nije svjesno niti mari za apokalipsu koju je izazvao i kojoj je sam izložen, nesposobno osjetiti bilo kakve emocije niti ih izazvati.

Na papiru je, pogotovo u ova vremena kada se protiv “1 %” diže kuka i motika, sve trebalo dobro izgledati. Cronenberg je, na žalost, sebi vezao ruke odlukom da scenarij temelji na predlošku. Tekst na papiru možda uistinu takav da zbog njega profesori književnosti na DeLillov spomen padaju na koljena, ali na filmu zvuči loše i pretenciozno, odnosno dosadno zbog sklonosti likova da jednu te istu stvar, poput Balzacovih mucavaca, ponavljaju nekoliko puta. Cosmopolisu ne pomaže ni to što je radnja utrpana u unutrašnjost limuzine, pa se doima kao jeftina kazališna predstava. Kada gledatelji nakon nekog vremena shvate u kom smjeru ide Cosmopolis, ipak će moći suosjećati s glavnim likom, odnosno dijeliti njegovu želju da kraj, ma kakav bio, dođe što prije.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 19. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Prometej (2012)

The Opening Scene to Prometheus
(izvor: Mouser NerdBot)
PROMETEJ
(PROMETHEUS)
uloge: Noomi Rapace, Michael Fassbender, Guy Pearce, Idris Elba, Logan Marshall-Green, Charlize Theron
scenarij: John Spaiths & Damon Lindelof
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Kada netko u svojoj filmografiji ima ne jedan, nego dva naslova u antologijima najboljih SF-filmova svih vremena, takva reputacija može biti dvosjekli mač. Najbolji primjer pruža Ridley Scott i njegov povratak žanru koji je prije tri desetljeća trajno zadužio s Alienom i Blade Runnerom. Kada su standardi tako visoko postavljeni, onda je prilično vjerojatno da očekivanja publike neće biti ispunjena. A kada se u obzir uzme da je Scott za novi SF-projekt odabrao upravo prequel Aliena, poklonicima žanra razlog za oprez daje slučaj Georgea Lucasa i Ratova zvijezda, nakon čijeg prequela je ime tog filmaša postalo nerazdvojno od fraze “silovanje djetinjstva”. Zbog svega toga je Prometej u kina dočekan s velikim očekivanjima, ali i strahom.

Radnja, nakon prologa smještenog u daleku prošlost Zemlje, počinje 2089. godine kada arheolozi Elisabeth Shaw (Rapace) i Charlie Holloway (Marshall-Green) otkrivaju sliku iz kamenog doba koja prikazuje planet u dalekom svemiru. Uvjereni kako su sliku ostavili drevni vanzemaljski astronauti kao svojevrsnu pozivnicu budućim ljudskim istraživačima, nekoliko godina kasnije postaju dio ambiciozne misije čiji je cilj istražiti planet LV 426. Svemirski brod “Prometej” se spušta na površinu vanzemaljskog svijeta nedaleko od neobične, umjetno nastale strukture. Istraživači u njoj pronalaze ostatke orijaških, humanoidnih astronauta, ali i uznemirujuće indicije o načinu njihove smrti, odnosno tajanstvenoj prijetnji koja bi mogla ugroziti i posadu “Prometeja”.

Dodatni razlog za stišavanje entuzijazma pri dočeku Prometeja leži i u reputaciji samog Scotta, čiji je opus prilično neujednačene kvalitete, i to najčešće zbog scenarija. U Scottovim rukama se natprosječni ili barem solidni predložak može pretvoriti u remek-djelo; ispodprosječni scenarij će, pak, proizvesti ogromno razočarenje. U slučaju Prometeja ne samo da Dana O’Bannona, tvorca originalnog Aliena, više nema, nego su scenaristima ruke bile vezane razočaravujućim prequelom Alien vs. Predator, koji je u njegov fiktivni univerzum “uvalio” von Dänikenove ideje o vanzemaljcima kao tvorcima ljudske civilizacije. Novi scenaristi – John Spaiths i Damon Lindelof – od toga pokušavaju, i većim dijelom, uspijevaju napraviti ozbiljnu SF-dramu koja se hrabro nastoji nositi s temama kao što su svrha i priroda ljudskog postojanja, te odnos znanosti i religije. Takav pristup je očigledno pogodovao Scottu, koji je nastojao Prometej učiniti što različitijim od Aliena; “tvrdi SF” sadržaji sve do druge polovice filma dominiraju nad horor-trikovima, a “Prometej” je kao luskuzna letjelica za buduću znanstvenu i poslovnu elitu daleko svjetlije i ugodnije mjesto od šljakerskog “Nostroma” u originalu. Osnovnoj ideji filma dosta pomaže i lik androida Davida koga glumi prilično raspoloženi Michael Fassbender.

Prometej, na žalost, nema baš previše sreće s ostalim likovima. Guy Pearce, koji je bio prilično dojmljiv u viralnoj kampanji za film, neprepoznatljiv je pod tonama šminke i potrošen u prilično predvidljivom obratu. Slično važi i za inače solidne glumce kao što su Charlize Theron i Idris Elba, svedene na klišeje korporativne “ledene kraljice” i “svemirskog vuka”. Neumitne usporedbe s Alienom, koji je stvorio simpatije za zlosretnu posadu svemirskog broda, su porazne po Prometej. Drugi dio filma, u kome dominira akcija, sadrži i scene koje se mogu shvatiti i kao homage originalu, a i kao samoplagiranje i ponavljanje već viđenog. Možda najveće razočarenje pruža deus ex machina završnica kojom se bezočno (kao što je to Scott već učinio s Robinom Hoodom) sugerira nastavak. Možda tada bude više sreće, barem onakve kada je Scottov film slijedio Cameronov Aliens.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Snjeguljica i lovac (2012)

Snow White & the Huntsman
(izvor: Ludie Cochrane)
SNJEGULJICA I LOVAC
(SNOW WHITE AND THE HUNTSMAN)
uloge: Kristen Stewart, Chris Hemsworth, Charlize Theron, Sam Claflin, Sam Spruell
scenarij: Evan Daugherty, John Lee Hancock, Hossein Amini
režija: Rupert Sands
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 127 '

Isto onako kao što se netko može osjećati kao žena zarobljena u tijelu muškarca, tako i filmovi mogu biti pogođeni krizom identiteta. Jedan od možda najspektakularnijih primjera tog fenomena je Snjeguljica i lovac, druga po redu verzija popularne bajke koja se ove godine pojavila u kino-dvoranama. Obje verzije – i ova i Snjeguljica (originalno Mirror, Mirror) – su je nastojale obraditi na revizionistički način; potonja, iza koje stoji režiser Rupert Sands, je u tome otišla malo predaleko, pa sa svojim predloškom ima manje veze čak i od prosječnog hollywoodskog remakea.

Tako radnja bajku prati tek u najosnovnijim crtama. Naslovna protagonistica (Stewart) je i dalje princeza na čiju je ljepotu njena maćeha, zla kraljica (Theron), toliko ljubomorna da je nastoji likvidirati. Ono u čemu scenarij Evana Daughertyja, Johna Leeja Hancocka i Hosseina Aminija predstavlja odstupanje u odnosu na original jest da se ti događaji prikazuju kao dio političkog sukoba u fiktivnoj srednjoeuropskoj državi. Zla kraljica, kojoj je dano ime Ravenna, je zavela i ubila Snjeguljičinog oca, a potom preuzela prijestolje oružanom silom i Snjeguljicu strpala u tamnicu. Nakon nekoliko godina princeza uspije pobjeći zbog čega kraljica organizira potjeru za koju je angažiran iskusni lovac Eric (Huntsman). On uspije pronaći princezu, ali joj na kraju odluči pomoći da nastavi bijeg. Njih dvoje se zapute prema zamku pobunjenog vojvode čiji je mladi sin, princ William (Claflin) od djetinjstva bio zaljubljen u Snjeguljicu.

Sandsu, koji je karijeru započeo snimajući reklamne spotove, se mora priznati kako zna svoj posao te se u Snjeguljici i lovcu nalazi nekoliko uistinu dojmljivih scena. Većina njih je, međutim, podlegla imperativu prikazivanja 170 milijuna dolara budžeta, pa se često pretvara u orgije CGI-ja; Ravennine horde se umjesto najamnika sastoje od utvara, Snjeguljica je prilikom bijega kod Mračnu šumu izložena psihodeličnim učincima tamošnje faune, a u bajci o Snjeguljici se nekako našao i ogromni trol. Sve te scene, naravno, film samo čine nepotrebno razvučenim, pa se i patuljci (koje tumači elita britanskih karakternih glumaca, također “skraćena” uz pomoć CGI) pojavljuju tek u drugoj polovici filma, prekasno da svojim simpatičnim likovima poprave prethodno stvoreni loš dojam.

Za takav dojam je najodogovornija konceptualna zbrka u scenariju; s jedne strane je Snjeguljica i lovac žanrovski ukotvljena u fantasyju, s druge strane pokušava dati “realistički” prikaz srednjeg vijeka, dok je istovremeno bajku nastoji “osuvremeniti” u skladu sa sentimentima današnjih hollywoodskih salonskih ljevičara. Tako se Snjeguljica od bespomoćne dame u opasnosti transfomira u pseudofeminističku akcijsku heroinu koja s mačem barata efikasnije od Conana, a njen partner umjesto šarmantnog princa (koji predstavlja srednjovjekovni ekvivalent “1 %”) postaje ogrubjeli “šljaker” iz niže klase. Takav pristup bi možda i funkcionirao da scenariste nije u potpunosti izdao smisao za humor, pa i inspiracija; lik Ravenninog brata Finna (Spruell) će, barem okorjelim fanovima fantasyja, ovaj film učiniti previše sličnim Igri prijestolja, odnosno njenom blijedom i neuspješnom kopijom.

Ne može se reći ni da je glumačka postava imala mnogo sreće. Charlize Theron savršeno izgleda kao Zla kraljica, ali dojam kvare očajno loše replike koje su joj udijelili scenaristi. Kristen Stewart, čak ni kada u oklopu juriša na utvrđeni zamak, ne može iz svijesti gledatelja izbrisati Bellu Swan. Hemsworth, pak, jasno pokazuje zašto su njegovi mnogo ugledniji kolege odbili angažman u njegovoj ulozi. U usporedbi s ovakvom zbrkom, suparnička Snjeguljica Tarsema Singha izgleda kao remek-djelo.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)