RECENZIJA: John Carter (2012)

JOHN CARTER
uloge: Taylor Kitsch, Lynn Collins, Willem Dafoe, Dominic West, Mark Strong
scenarij: Andrew Stanton, Mark Andrews & Michale Chabon
režija: Andrew Stanton
proizvodnja: Walt Disney,  SAD, 2012.
trajanje: 132 '

Zamisao da civilizacija može potkopati ekologiju cijelog planeta i tako uništiti samu sebe uopće nije nova. Zapravo, datira još iz pretprošlog stoljeća, iako tada u pitanju nije bila Zemlja nego Mars. Za to je zaslužna hipoteza o umjetnim kanalima koju je popularizirao američki astronom Percival Lowell i tako potakao niz djela tada mladog žanra znanstvene fantastike. Među njima se našao i roman Princeza s Marsa, koji je svom autoru, američkom književniku Edgaru Riceu Burrowsu, donio veliki uspjeh, ali isto tako značajno utjecao na druga djela istog žanra.

Iako se među tim djelima mogu pronaći i neki od najpopularnijih SF-filmova, uključujući Lucasov Rat zvijezda, sam Burrowsov roman nikada nije bio ekraniziran. Možda upravo zbog tolike količine derivacija, zbog koje bi originalni izvornik izgledao previše “deja vu”, holivudski studiji su se ustručavali pokrenuti takav projekt. Prilika se pružila tek zahvaljujući prigodnoj stogodišnjici romana, koju je Disney obilježio potrošivši četvrt milijarde dolara na prvi veliki blockbuster 2012. godine, nazvavši ga po protagonistu John Carter.

Radnja je smještena u drugu polovicu 19. stoljeća, a naslovni protagonist (Kitsch) je južnjački veteran američkog građanskog rata, koji, tražeći zlato na Divljem zapadu, nabasa na spilju odatle će misteriozno biti prebačen u neobični pustinjski svijet. Njime tumaraju živopisna stvorenja, uključujući zelene četveroruke domoroce čiji je vođa Tars Tarkas (Dafoe) impresioniran Carterovom hrabrošću i atletskim sposobnostima. Carteru će trebati vremena da shvati da je svijet, koji domoroci nazivaju Barsoom, u stvari Mars, kao i da se na njemu vodi bespoštedni rat između gradova-država za sve dragocjenije vodne resurse. U njega je upetljana Dejah Thoris (Collins), princeza grada Hellium kojoj Carter pomaže u borbi protiv zlog vojskovođe Sab Thana (West)  i Therna – njegovih misterioznih pokrovitelja na čelu s Matai Shangom (Strong).

Disney je režiju povjerio Andrewu Stantonu, što predstavlja prilično neobičan izbor, s obzirom da je riječ o autoru koji je reputaciju izgradio radeći animirane filmove za Pixar. Stanton je, radeći svoj igrani debi, uspio sabiti prilično kompliciranu priču u cjelovečernji format, čemu pridonosi brzi tempo i gotovo non-stop akcija. Scene koje prikazuju “čarobni” Mars, njegove gradove i nebeske brodove su u drugom planu, i to je razumljivo, jer je CGI danas učinio banalnim ono što je samo prije deset ili pet godina moglo publiku ostavljati otvorenih usta.

Filmu je dosta pomogao prilično dobar scenarij, koji je uz Stantona i njegovog starog suradnika Marka Andrewsa potpisao i Michael Chabon, književnik poznat po romanu Čudesne pustolovine Kavaliera i Claya. Likovi su u drugom planu u odnosu na radnju, koja je prilično dobro uokvirena detektivskim podzapletom koji nastoji objasniti Carterovu sudbinu.

Problem koji scenarij ne uspijeva riješiti jest nedostatak originalnosti, ali se on i nije mogao izbjeći, s obzirom na vjernost sto godina starom predlošku.  To se, pak, ne može reći za izbor kostima i šminke nekih od likova, koji izgledaju gotovo groteskno. Kitsch, čiji protagonist “deja vu” efekt izaziva velikom sličnošću s Johnnyjem Deppom, je tu bolje prošao, isto kao i Lynn Collins čija marsovska princeza uistinu izgleda “egzotično”. To su više nego dovoljni razlozi da se John Carter preporuči gledateljima željnima solidne žanrovske zabave; mnogi od njih će vidjeti ono što su vidjeli i prije, ali i mnogo toga što Hollywood danas obično nije u stanju pružiti.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)