Kada se promatra suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku teško se oteti dojmu – i to prilično uznemirujućem – kako je ono imalo određene sličnosti sa svime onime što su naši istočni susjedi doživjeli prilikom “određivanja statusa” svoje južne pokrajine.

U oba slučaja je riječ o procesu koji je bio dug, iscrpljujući i često korišten za skretanje pažnje javnosti s daleko ozbiljnijih problema. U oba slučaja su hladni, racionalni argumenti i dugoročne računice, uključujući i one vezane uz mantru o “euroatlantskim integracijama”, bile stavljene u drugi plan u odnosu na emocije i nacionalno-povijesne mitove. U oba slučaja je svatko tko se prema problemu postavio sa zrncem objektivnosti mogao zaključiti kako će priča na kraju završiti, ali je bio malen broj ljudi spremnih da se suprotstave dogmi oko koje se stvorio nacionalni konsenzus, odnosno poricati sve ono što su narodu servirali navijački mediji i licemjerni politički establishment.

I, sada kada se na ulicama hrvatskih gradova liju suze, a negdje i lije krv, nije zapravo teško povući paralele s prizorima s beogradskih ulica prije tri godine kada se tamošnji narod odjednom morao suočiti s dotle neprihvatljivom istinom da im “belosvetski moćnici” zauvijek oduzimaju “kolevku otadžbine”.

Svima onima koji bi ovu opservaciju pokušali osporiti kao miješanje krušaka i jabuka sam dužan priznati da su djelomično u pravu. Naime, u onome što se zove “šira shema stvari” presuda hrvatskim generalima posve nebitna, odnosno da je čak iz dugoročne hrvatske perspektive bilo i jest posve svejedno kakav će biti njen ishod. Osuđujuća presuda Gotovini, čak i uz, najblaže rečeno, “politički nekoretknu” frazu o “udruženom zločinačkom pothvatu”, neće ni u čemu promijeniti ishod Domovinskog rata ili pomaknuti hrvatske granice i za jedan milimetar; isto tako oslobađajuća presuda ne bi kao nekakvim čarobnim štapićem riješila galopirajuće ekonomske, političke i moralne probleme u kojima se našla ova država. Naravno, ne treba zaboraviti ni ono najvažnije – dok se Kosovo za Srbiju čini zauvijek izgubljeni, dotle je za Gotovinu i Markača izgledno da će se jednom, da li za nekoliko godina ili desetljeća, ipak vratiti svojoj domovini i obiteljima.

Važnost ove presude, odnosno njen štetni efekt, je prije svega u tome što će hrvatsku um ponovno zatočiti u 20. stoljeću, i to baš u trenucima kada je relativnio mlaki početak ustaško-partizanske proljetne sezone sugerirao drukčije. Oslobađajuća presuda je mogla donijeti kakvo-takvo zatvaranje nesretnih povijesnih knjiga i okretanje budućnosti, ali Hrvatska ovaj put nije imala sreće. Možda će imati u tome da implicitne i eksplicitne prijetnje o uličnom kaosu i nasilju, kao i u mnogo slučajeva dosad, ostanu mrtvo slovo na papiru, odnosno da će hrvatska prijestolnica, za razliku od Beograda, biti pošteđena scena od kojih bi se mogao napraviti film “Gotovina za tenisice”.