U harangi kojom hrvatski mediji – bilo državni, bilo “nezavisni” – nastoje iskoristiti najbanalniji detalj iz života i (ne)djela Najvećeg Gada Koji Je Ikada Svojim Poganim Korumpiranim Nogama Skrnavio Sveto Čestito Hrvatsko Tlo upada u oči izostanak referenci na glasine koje su bile daleko češće kada je on bio Najveći Jedini Europejski Demokratski Državnički Mesijanski Spasitelj Hrvatske, vezane uz njegovu seksualnu orijentaciju.

Istini za volju, te glasine ni tada nisu bile u gro-planu zanimanja hrvatske javnosti, odnosno nikada nisu izazvale špekulacije i priče nalik na one vezane uz Severinu. Ipak, bile su dovoljno relevantne da se o njima očituje i sam Ivo Sanader u najgledanijoj emisiji državne televizije.

Danas, međutim, kada je medijskom lešinarenju izložen ne samo Sanaderov privatni život, nego i život njegove obitelji i svakog nesretnika koji se preziva Sanader, pitanje seksualne orijentacije bivšeg premijera postaje tabu. A ako se netko i usudi samo podsjetiti na “dobra stara vremena” kada nije bilo tako, riskira da ga implicitno ili eksplicitno razapnu kao homofoba. Koji je razlog za to?

Odgovor na to pitanje bi mogla dati evolucija homofobije u suvremenim zapadnim društvima, odnosno par povijesnih primjera koji pokazuju kako promjena stavova prema homoseksualnosti, barem kada je u pitanju društveni establišment, može imati prilično bizarne učinke na reputaciju nekih ličnosti, odnosno potrebu za “politički korektnom” (samo)cenzurom.

Na području Hrvatske je najpoznatiji primjer Vladimira Nazora, kome su priču o homoseksualnoj vezi s Ivanom Goranom Kovačićem “prišile”, odnosno maksimalno nastojale eksploatirati ustaše nakon njihovog bijega u partizane iz Zagreba 1942. Cilj takvih priča, bile opravdane ili ne, je bila difamacija i uništenje reputacije uglednog književnika među bogobojaznom, katoličkom i konzervativnom javnosti koja nije imala razumijevanja za “ljubav koja se ne usuđuje spomenuti ime”. Ustašama i generacijama hrvatskih antikomunista, nacionalista i drugih desničara koje su potom desetljećima održavale priču o gay Nazoru u svrhu difamacije zavnohovske Hrvatske vjerojatno ne bi bila po volji spomen-ploča koju su gay aktivisti digli 2007. godine davši u novim, “politički korektnim” vremenima, toj istoj priči pozitivni “spin” i učinivši Nazora i Kovačića velikim hrvatskim herojima upravo zato što su bili gay.

Naravno, postoje i suprotni primjeri, kada nečija homoseksualnost, koja je iz političkih i drugih razloga u svoje vrijeme bila dogma u koju se ne smije sumnjati sada odjednom postaje problematična, odnosno nevažan detalj koji se može ignorirati ili čak osporavati. Najbolji od njih je J. Edgar Hoover, nekadašnji direktor američkog FBI čija se homoseksualnost u američkoj popularnoj kulturi smatrala neupitnom činjenicom, a da bi je danas također smatrali ili nevažnim ili nedovoljno dokazanim biografskim detaljom.

I sa Sanaderom se ovog trenutka događa sličan, iako daleko brži, proces. Sanaderova navodna homoseksualnost ili, preciznije, ležernost s kojom se odnosio prema tim glasinama su bile plus kako za samog Sanadera tako i za gay zajednicu, odnosno bitno pridonosile stvaranju slike o Hrvatskoj kao naprednoj, “europskoj” i “cool” zemlji, tako drukčiju od nekih trogloditskih Mordora na istočnim granicama s kojom se voli uspoređivati. Međutim, sada kada je Sanader postao oličenje čistog Zla, bilo kakvo – implicitno, eksplicitno i pa i najpovršnije – povezivanje Sanadera s osobama homoseksualne orijentacije cijelu hrvatsku homoseksualnu zajednicu može utrpati u istu “kašetu brokava”, odnosno u očima hrvatske javnosti – koja ipak nije tako “cool” i “napredna” kao što se čini na prvi pogled – njen “razvratni i protuprirodni” životni stil izjednačiti s “opačinom” u obliku Sanaderove korupcije.

Hrvatski politički i medijski establišment, koji u ovim trenucima predstavlja daleko veće “Europejce” od bilo kog entiteta u onome što se još zove Europskom Unijom, će zbog toga s nekoć jako popularnim pričama o bivšem premijeru učiniti isto što je donedavno Mladen Bajić radio kaznenim prijavama.