Kada se navode aspekti života u kojima Hrvatska ima prednost pred SAD, prvo na pamet padaju stope kriminala i ubojstava. S druge strane, isto tako bi se moglo reći da je, možda čak i važnije to što je Hrvatska, za razliku od Amerike (a i nekih drugih, njima sličnih zemalja) lišena fenomena zvanog kulturni ratovi – tj. sporova koji svoju suštinu nemaju u temeljnim ekonomskim ili političkim problemima, koliko sa suprotstavljenim svjetonazorima, odnosno pogledima na nečiji privatni život. U SAD ti sporovi, ponekad, kao u slučaju vječne rasprave oko pravu na pobačaj, dobiju i nasilnu dimenziju, a u pravilu imaju izuzetno veliki utjecaj na politička zbivanja, i to daleko veći nego što bi se moglo zaključiti po njihovoj važnosti na život prosječnog Amerikanca.
To, dakako, ne znači da u Hrvatskoj kulturnih ratova nema, ali oni, u usporedbi s drugim državama, izgledaju kao bura u čaši vode, odnosno tek kao dežurna (i u posljednje vrijeme ne tako efektna) dimna zavjesa za odvraćanje pažnje javnosti od stvarnih problema. Kao primjeri hrvatskih kulturnih ratova bi se tako mogli navesti sporovi oko održavanja gay parada, seksualnog obrazovanja u školama, radom nedjeljom u trgovinama, te – među njima uvjerljivo najzloglasniji – spor oko zamrzavanja fetusa za umjetnu oplodnju.
Svemu tome bi se, kako stvar stoji, odnedavno mogao priključiti još jedan kulturni rat, ako je suditi po najavi ministra obrazovanja Radovana Fuchsa. Naime, njegovo ministartsvo, odnosno hrvatska Vlada, izjavilo je da “razmatra” prijedlog da se u Hrvatskoj uvede obrazovanje kod kuće.
Zašto bi eventualno razmatranje ove inicijative eskaliralo u kulturni rat? Dobru naznaku odgovora na to pitanje daje naziv organizacije koja je nedugo prije Fuchsove izjave dalo taj prijedlog – Hrvatska kršćanska koalicija. Iza koncepta “školovanja kod kuće” (“homeschooling”) u SAD u pravilu stoje kršćanske, tj. konzervativne i desne organizacije, pojedinci i političke opcije. “Školovanje kod kuće” – koncept koji se u SAD i Australiji razvio iz praktičkih razloga (bilo je teško organizirati redovnu nastavu za djecu razbacanu po udaljenim farmama) – je u 20. stoljeću dobio snažnu ideološku notu, odnosno “homeschooleri” promoviraju obrazovanje djece kod kuće kao alternativu redovnom, odnosno državnom obrazovanju koje je po njihovom mišljenju ne samo štetno za djecu, nego ih i “truje” s nekakvim “vražjim” liberalizmom.
Protivnici “homeschoolinga”, naravno, pripadaju liberalnoj ljevici i tom konceptu se protive kao nakaradnom pokušaju da se zloupotrebom roditeljskih prava dječji umovi drže u srednjem vijeku. Kao važan argument protiv “homeschoolinga” se navodi i manja socijalizacija djece, odnosno manje mogućnosti da se opazi roditeljsko i drugo kućno zlostavljanje.
Hoće li u Hrvatskoj ova ideja izazvati slične rasprave? Vjerojatno ne, s obzirom da za “zamagljivanje” pravih problema još uvijek postoje bolji aduti kao što su partizani, Thompson i Domovinski rat. Osim toga, cijeli je koncept “školovanja kod kuće” previše nov i stran hrvatskoj javnosti da bi ga se moglo u relativno kratkom roku “obraditi” za potrebe epskog ideološkog obračuna.
Što, dakako, ne znači da ga se s vremenom ne bi moglo promovirati kao korisnu ili barem ozbiljnog razmišljanja vrijednu ideju. To pogotovo važi za današnja vremena teške ekonomske krize, kada je jasno da tradicionalno obrazovanje sve teže ispunjava svoju ulogu, odnosno da barem u nekim pojedinačnim slučajevima obavezan i redovan odlazak djece u školu ne bi mogao imati daleko efikasnije alternative. Djeca koja se obrazuju kod kuće – bilo uz pomoć roditelja, bilo uz pomoć privatnih tutora, bilo preko Interneta – bi mogla u ovim crnim vremenima mnoge obiteljske budžete lišiti troškova za prijevoz i nabavku knjiga, a ni poreznim obveznicima ne bi bila mrska koja lipa izdataka manje.
Naravno, gorka iskustva govore da ova zanimljiva ideja, kao i mnoge druge, u hrvatskoj praksi može postati vlastita suprotnost ili biti tragično neiskorištena.
