Jednom davno, u doba kada se još uvijek sanjalo da će Sanaderova Hrvatska trajati jedan mandat te da će mladi, propulzivni Milanović odvesti Hrvatsku u socijaldemokratsku i evropsku budućnost, ključni faktor u toj priči su bili HSLS i HSS. Upravo se ta koalicija – odnosno njihovo priklanjanje jednom od dvaju carstava – smatrala odgovorom na pitanje da li će Hrvatska zajedno s njima ući u carstvo tame ili carstvo svjetla. Mnogi su tada preklinjali HSLS da “učini pristojnu stvar”, odnosno da nakon izbora bude dosljedan onome što je i ne tako implicitno sugerirao prije izbora, odnosno da je njima kao naprednoj, “cool”, evropskoj i liberalnoj stranci prirodnije pridružiti se hrvatskim “socijaldemokratima” nego hrvatskim “demokršćanima”.
HSLS je napravio “pristojnu stvar”, ali s nepune tri godine zakašnjenja. HSLS se otkačio od HDZ-a i spreman je podržati SDP, ali, slično kao i 2002. godine kada je došlo do promjene tima za koga se navija, to neće imati nikakve praktične posljedice. Naprotiv, svi oni koji su preklinjali HSLS da sruši HDZ i Kosor će sada preklinjati Milanovića da sebi ne dozvoli grešku koju je počinio Račan i makar djelić vlasti u novoj post-hadezeovskoj Hrvatskoj udijeli haeselesovskoj zmiji u njedrima.
Mada je SDP naučio hrvatsku javnost da nikada ne propušta priliku da propusti prililu, te da se to može primijeniti i na SDP-ovo učenje na greškama, za vjerovati je da će HSLS, osuđena da put do Sabora traži preko SDP-ovih izbornih lista, nestati poput dinosaura čija je uloga u evoluciji hrvatske političke scene prema jednoipostranačju završena. Ako, kojim slučajem, ponovno pokuša biti nekakav faktor, nitko ih više neće shvaćati kao ozbiljnog ili pouzdanog partnera, odnosno, u najboljem slučaju će biti egzotični ukras velikim strankama.
Može se stoga reći da je HSLS učinio “pristojnu stvar”, ali u onom smislu u kojima se nekoj osobi poručuje da “uzme konopac, ode u šumu i načini pristojnu stvar”.
