Henry Kissinger je rekao da je talijanska politika nepredljiva još od vremena Rimskog Carstva. Regionalni izbori održani u nedjelju i ponedjeljak su to još jednom potvrdili. Usprkos najgoroj recesiji koja je pogodila Italiju od drugog svjetskog rata i usprkos seriji korupcijskih i seks-skandala, Silvio Berlusconi je sa svojom desničarskom koalicijom nanio težak poraz talijanskoj ljevici okupljenoj oko Demokratske stranke. Da slast Berlusconijeve pobjede bude još veća, ona je ostvarena usprkos niskog odziva koji je trebao pogodovati opoziciji i usprkos predviđanja svih analitičara da će se Talijani konačno okrenuti protiv svog “živopisnog” premijera koji im zemlju izvrgava ruglu.
Rezultati tako pokazuju da je u Italiji desnica umjesto da izgubi iz ruku ljevice preotela dvije, a možda i tri regije. Ovakav rezultat bi talijanske ljevičare trebao dovesti na rub očaja. Mnogi će od njih zaključiti da ako u ovakvim uvjetima nisu uspjeli iščupati vlast od Berlusconija, da to neće nikada.
A zapravo, za tako “šokantan” rezultat postoji i racionalno objašnjenje koje će, bez svake sumnje, uskoro iskopati dobri poznavatelji talijanskih prilika. Prije svega se to odnosi na trajnu grogiranost i nesposobnost Demokratske stranke koja ne samo da nije u stanju iskoristiti novi početak koji joj je dao “rebranding” iz stranke bivših komunista, nego je i sama pogođena “sočnim” seks i drugim skandalima. A tu je, dakako, i ono čega je svijet postao bolno svjestan 1920-ih i 1930-ih – u uvjetima velike ekonomske krize opće nezadovoljstvo naroda znaju koristiti ne samo lijevi, nego i desni populisti. U slučaju Italije je to ovaj put Sjeverna liga koja je osvojila Pijemont i Veneto sa svojim anti-imigrantskim programom.
Ove rezultate će, dakako, ignorirati hrvatski mediji kojima bi svake usporedbe s hrvatskom situacijom kod čitatelja izazvale previše depresivne zakljućke o bijednoj vlasti i još bijednijoj opoziciji.
