Jučer održani drugi krug izbora za francuska regionalna vijeća je relativno slabo praćen u svjetskim, a i u hrvatskim medijima. U potonjem slučaju nedostatak entuzijazma bi se čak mogao pokazati opravdanim, odnosno da je u pitanju zdravorazumska procjena da oni uistinu nisu važni, a ne samo posljedica “lokalidiotske” računice prema kojoj je svaka izjava Gotovčevih za prosječnog Hrvata važnija od komentara nobelovca Paula Krugmana koji američkoj vladi preporučuje trgovački rat s Kinom.
Naime, bez obzira na pokoju naslovnicu o teškom porazu predsjednika Nicolasa Sarkozyja i njegove koalicije desnog centra, jučer se nije dogodilo ništa spektakularno. Ljevica, udružena u blok koji čine Socijalistička stranka (PS), komunisti (PCF), lijevi radikali (PRG) i ekolozi, osvojila je oko 54 posto glasova, dok je Sarkozyjev desni centar, okupljen oko stranke UMP, osvojio oko 36 posto. Ekstremno desna Nacionalnia fronta je osvojila oko 9 posto glasova.
S obzirom da je Sarkozy na predsjedničkim izborima osvojio 53 posto glasova, to izgleda kao veliki pad. Međutim, kada se pogledaju rezultati na regijama, uistinu se nije dogodilo ništa spektakularno. Od 22 francuske metropolitanske regije, ljevica je desnici uspjela preoteti samo jednu (Korzika) a Sarkozyjev UMP je među prekomorskim regijama uspio ljevici preoteti Reunion. Zapravo, UMP sada nije u bitno goroj situaciji nego na izborima 2004. godine kada je držao samo 2 od 22 francuske regije.
Svaki malo ozbiljniji analitičar će tako bez problema zaključiti kako jučerašnji izbori nemaju neko veliko značenje čak ni kao predizborni indikator, s obzirom da je Sarkozyjeva stranka bez obzira na poraz 2004. godine pobijedila na sljedećim redovnim predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Globalna recesija i njene još uvijek nepredviđene posljedice, bi, s druge strane, mogle jučerašnji poraz UMP-a uistinu napraviti predznakom onoga što Sarkozyja i njegove saveznike čeka za dvije godine.
Ono što takav scenario čini manje vjerojatnim je, pak, najviše sam Sarkozy. Njegov poraz nije ono što svjetski mediji, bez obzira na njihovu ideološku orijentaciju, predviđaju, a još manje priželjkuju. Iako je Sarkozy po nominalnom ideološkom opredijeljenju desničar, pokazao je kako zna – kada je potrebno – praviti i lijeva skretanja. “Laissez faire, c’est fini” je izjava koja se, na primjer, nije mogla čuti iz Clintonovih ili Blairovih usta. No, mnogo je važnije da Sarkozy zbog svog živopisnog karaktera i još živopisnijeg privatnog života uvijek može računati na naslovnice svjetskih medija. Iz tih razloga se smatra zlatnom kokom za “infotainmentske” medije koje se oni ne žele odreći, čak ni kada urednici i novinari preziru njegovu ideologiju ili politiku.
Tako na izborima 2012. godine rock-zvijezda Sarkozy može očekivati daleko više implicitne medijske podrške nego na izborima 2007. godine, pogotovo ako socijalisti budu kao protukandidata lansirali svoju današnju šeficu Martine Aubry, kojoj definitivno nedostaje šarm i karizma Segolene Royal.
Isti faktor je pomogao političkoj karijeri Silivija Berlusconija koji se unatoč svim ekscesima i bijesu koji izaziva među intelektualnim establishmentom čvrsto drži vlasti. Isti taj faktor bi, pak, u Hrvatskoj mogao doprinijeti političkom preživljavanju Milana Bandića i Željka Keruma.