Van Jones, 40-godišnji specijalni savjetnik za “zelene” poslove, poduzetništvo i inovacije pri Savjetu Bijele kuće za kvaliitetu okoliša (QEC), je jutros podnio ostavku. Ona je uslijedila nakon nekoliko tjedana žestokih napada od strane republikanaca i konzervativnih medija koji su Jonesu iskopali radikalnu prošlost, odnosno izjave iz kojih proizlazi da je ne baš tako davno imao ekstremno lijeve i radikalne stavove, koji uključuju crnački nacionalizam i zalaganje za komunističku revoluciju u SAD.
Jones je držao položaj koji se neslužbeno zvao “carem za zelene poslove”, odnosno zadatak mu je bio koordinirati rad Obaminih ministarstava kako bi se smanjila nezaposlenost a istovremeno američka industrija preorijentirala na “zelene” tehnologije. Jones je bio jedan od tridesetak takvih “careva” u Obaminoj administraciji, a s obzirom na svoj koordinatorski položaj nije morao prolaziti kroz formalnu senatsku potvrdu. To je, također, značilo da nije bilo prilike za “rešetanjem” od strane senatskog odbora čiji bi republikanski članovi mogli postavljati nezgodna pitanja.
A da je tog “rešetanja” bilo, vjerojatno je da Obama nikada ne bi postavio Jonesa na to mjesto, s obzirom da njegovo političko djelovanje u posljednja dva desetljeća odgovaraju svim najizlizanijim stereotipovima o ekstremnom ljevičarstvu među crnačkim intelektualcima u SAD. A ti stereotipovi su bili ono od čega se Obama nastojao “oprati” za vrijeme predsjedničke kampanje, nastojeći se predstaviti kao “ispeglani”, pristojni, blagi i umjereni političar za koga bi trebao glasati prosječni glasač iz srednje klase.
Jones, koji je, inače, diplomirao na Yaleu, se od početka 1990-ih predstavljao kao radikalni komunistički revolucionar, da bi se tek negdje prije par godina prešaltao na “zelenu” politiku, objasnivši kako je zalaganje za zaštitu okoliša i zelene teme dobar početak za revolucionarne promjene u SAD. Kao što se i moglo očekivati, Jonesu Bush i republikanci i nisu bili baš po volji, pa ih je javno častio epitetima koji nisu za tisak, a 2003. godine je sudjelovao u izradi rap albuma Mumie Abu-Jamala, pripadnika Crnih pantera koji desetljećima sjedi u ćeliji smrti zbog ubojstva policajca.
Međutim, Jonesu je glave došao 11. rujan, odnosno njegov potpis na peticiji kojom se 2004. godine traži “istina o napadima 11. rujna”, odnosno pokretanje istrage o tome da je Busheva administracija pokretač tih događaja. Ta teorija zavjere, koja je posljednjih godina stekla ogromnu popularnost u svijetu, za SAD je još uvijek previše marginalna, a njeni zagovornici – “trutheri” – se smatraju ekstremistima koje je najbolje previše ne shvaćati ozbiljno.
“Trutheri” i drugi radikali poput Vana Jonesa su Obami dobro došli za stranačkih izbora, kada je trebalo mobilizirati aktivističku vojsku. Međutim, kada je trebalo dobiti predsjedničke izbore, odnosno kada je trebalo upravljati sa SAD, ispostavilo se da oni, usprkos svih tvrdnji o tome da SAD prolaze kroz povijesni zaokret ulijevo, predstavljaju ozbiljnu smetnju. “Trutherstvo” je tako u potpunom raskoraku s “pravednim” ratom u Afganistanu koga je sada službeno proglasio Obama kao jedan od ključnih elemenata svoje vanjske politike.
To, dakako, nije značilo da se za radikalne ljevičare ne može pronaći neko relativno mirno i neupadljivo mjesto u Obaminoj administraciji, odnosno na taj način im se odužiti za zasluge iz kampanje. U slučaju Jonesa je to Obami taj postupak donio nešto što predstavlja najgori kadrovski fijasko njegove administracije. Pokušaji Jonesa i lijevih medija da ga “operu” nisu uspjeli, a relativno mlaka podrška Obaminog glasnogovornika Charlieja Gibbsa koja se dala iščitati na pres-konferenciji je sugerirala kako će ta figura na kraju biti žrtvovana.
Obama, dakako, od ove žrtve može sebi “spinom” napraviti politički dobitak. Rasprave o Jonesu su barem djelomično pažnju javnosti skrenule s raspravi o zdravstvenom osiguranju, odnosno projektu koji je izazvao nezadovoljstvo brojnih Amerikanaca i izazvao kolaps Obamine podrške u anketama. Ograđujući se od radikalne ljevice, Obama bi mogao sebe ponovno predstaviti kao centrista i umjerenjaka, a svoj projekt općeg zdravstvenog osiguranja kao postupnu i bezbolnu reformu umjesto radikalne revolucije.
