Mjesec: Lipanj 2009.

Republikanci “pučem” preuzeli njujorški državni senat

Američkim republikancima posljednjih godina, a pogotovo posljednjih mjeseci, najblaže rečeno, ne cvjetaju ruže. Jedna od rijetkih vijesti koja bi ih obradovala došla je iz posve neočekivanog mjesta – Albanyja, sjedišta države New York, jednog od liberalnijih dijelova SAD.

Republikanci su prošle jeseni u državi New York, kao i u ostatku SAD, poraženi na izborima. Demokrati su to iskoristili kako bi sa 29 mjesta skočili na 31, te tako preuzeli većinu u 62-članom Senatu. Međutim, to nije potrajalo, a jedan od razloga su bili istospolni brakovi, odnosno sve žešći pritisak gay aktivista da država New York slijedi primjer Massachusettsa, Vermontza i drugih liberalnih država, odnosno da ih legalizira.

Demokratski guverner New Yorka John Paterson se donedavno, isto kao i predsjednik Barack Obama, nominalno protivio istospolnim brakovima kako bi pred izbore 2010. godine osigurao umjerene i nezavisne birače. Međutim, kada je Paterson zaključio da bi ga mogli čekati neizvjesni stranački predizbori, odnosno borba s debelo  “potkoženim” Andrewom Cuomom, odlučio je stati na stranu utjecajne gay-zajednice i tako pokušati osigurati njenu potporu kako bi postao kandidat.

Četiri demokratska senatora – Ruben Diaz, Carl Kruger, Pedro Espada i Hiram Monserrate – su međutim konzervativci i žestoki protivnici istospolnih brakova, pa je trebalo dosta vremena da se na čelo Senata postavi senator Malcolm Smith, pobornik istospolnih brakova. Jučer su, pak, Espada i Monserrate, uz posredovanje milijardera Toma Golisana, odlučili prijeći na stranu republikanaca te im tako omogućiti većinu.

Preuzimanje vlasti, koje demokrati nazivaju “pučem” i neligitimnim, se održalo u mraku, jer su demokratski senatori – nastojeći ga spriječiti – prvo napustili zgradu Senata, potom isključili struju, TV-monitore i računala. Republikanci, pak, preuzimanje smatraju legitimnim, a Deana Skelosa novim predsjednikom Senata. Guverner Paterson je bijesan, a najavljeno je kako će demokratski senatori “puč” pokušati osporiti na sudu.

Svake sličnosti s hrvatskim općinskim, gradskim i županijskim skupštinama, uključujući Grad Zagreb 1997. godine i legendarni dvojac Buković-Šporer su sasvim slučajne.

Inače, cijela će priča dobiti novu sapunsku dimenziju, s obzirom da se protiv Espade vodi postupak zbog toga što je u studenom fizički napao i bocom razrezao svoju djevojku Carlu Girardo. Ako bude osuđen, mjesto u Senatu bi izgubio po sili zakona, pa bi pitanje njegove eventualne zamjene moglo dovesti do pat-pozicije u njujorškom Senatu.

Država New York je, inače, već imala “sapunske” obrate u politici od kojih je najlegendarniji slučaj Eliota Spitzera, demokratskog guvernera i borca protiv korumpiranih korporacija čija je blistava karijera kada ga je FBI uhvatio kao “klijenta br. 9” elitne eskort-službe. Paterson, koji je naslijedio Spitzera, prvi je crnac, ali i slijepac na čelu države, a javnost je zabavio “preventivnim” priznanjem da je imao običaj konzumirati kokain i varati suprugu.

EU izbori? Kakvi EU izbori?

Jedan od vodećih hrvatskih medija – nomina sunt odiosa – nije našao za shodno izvijestiti svoje čitatelje o rezultatima izbora za Evropski parlament. To je, doduše, bio samo ekstreman slučaj u usporedbi s drugim medijima koji su se na najveće demokratske izbore na svijetu – iza onih indijskih – osvrnuli uglavnom protokolarno.

Takav pristup, čak i ako se u obzir uzme sve veći parohijalizam, tabloidizacija i ozbiljni kadrovski nedostaci hrvatskih medija, pomalo čudi. Naime, Evropska Unija, je pojam koji establishment hrvatskoj javnosti predstavlja kao svetinju, a ulazak Hrvatske u EU kao cilj radi kojeg je potrebno sve žrtvovati. I, čemu onda potpuno ignorirati najveći praznik evropske demokracije, odnosno potvrdu svih onih vrijednosti kojima Hrvatska treba težiti?

Cinici bi, dakako, rekli kako Evropska Unija, poput mnogih plemenitih projekata čiji je Hrvatska bila dio u prošlosti, daleko bolje izgleda u teoriji nego u praksi. Izbori za Evropski parlament u tome nisu nikakav izuzetak. Naime, nemoguće je EU shvatiti kao oličenje nekakvih plemenitih civilizacijskih ideala kada je odaziv na izborima za njeno zakonodavno tijelo ponegdje daleko ispod i sramotnog odaziva za hrvatske lokalne izbore. Još je teže EU shvatiti civilizacijski superiornom Hrvatskoj kada će u njenom parlamentu sjediti članove BNP – stranke koja zabranjuje pristup crncima – ili Jobbika, mađarske stranke koja ima vlastitu paravojnu formaciju koja paradira ulicama u uniformama nalik na one iz 1930-ih i 1940-ih.

Ignoriranje evropskih izbora ponekad ima i neke unutarnjopolitičke motive, kako kod hrvatske vlasti, tako i kod opozicije. Hrvatskim režimlijama je tako spominjanje evropskih izbora neugodno s obzirom na neko tako davna obećanja premijera Ive Sanadera prema kojima su i hrvatski birači prošli tjedan trebali kao punopravni članovi velike evropske obitelji birati eurozastupnike poput svoje slovenske, talijanske i mađarske braće. S druge strane, Sanaderu su izbori pružali priliku za sjajan “spin”, odnosno tvrdnje da su prošli izbori u Hrvatskoj samo pratili evropske trendove – na izborima za Evropski parlament su Sanaderovi drugovi iz Europske pučke stranke (EPP) rasturili Partiju evropskih socijalista (PES) isto onako kao što je HDZ rasturio SDP.

Samom SDP-u su, pak, euro-izbori trebali služiti kao odličan izgovor za svoj neuspjeh da efekte globalne recesije iskoristi na lokalnim izborima. Neuspjesi SDP-a isto tako predstavljaju praćenje evropskih trendova, s obzirom da uz neke časne izuzetke – kao Slovačka i Grčka – stranke lijevog centra užasno loše stoje u cijeloj Evropi, odnosno da su nezadovoljnici skloniji glasove skloniji dati populistima i ekstremnoj desnici. SDP i njegovi navijači u hrvatskoj javnosti, međutim, ne žele priznati da je Evropa – na koju se toliko vole pozivati – njihovoj ideološkoj poziciji (ma što se pod time podrazumijevalo) pokazala leđa.

Ekstremna desnica među pobjednicima evropskih izbora

Prve analize rezultata evropskih izbora uglavnom primjećuju debakl stranaka lijevog centra ili “etablirane” ljevice, odnosno uspjehe stranaka desnog centra, i to u zemljama gdje su one na vlasti i gdje bi se moglo očekivati da će ih birači kazniti zbog posljedica ekonomske krize. Takvim očekivanjima su prkosili Angela Merkel sa svojom koalicijom CDU/CSU u Njemačkoj, Nicolas Sarkozy i njegov UMP blok u Francuskoj te Silvio Berlusconi čijoj stranci Narod slobode nimalo nisu naškodili premijerovi nestašluci s maloljetnim manekenkama. Stranke lijevog centra koje su na vlasti uglavnom nisu bili te sreće – Zapaterovi španjolski socijalisti tako bilježe prvi ozbiljniji poraz od desne Narodne stranke u više godina, a u susjednoj Sloveniji su Socijalni demokrati završili daleko iza Janšinog SDS-a. Izuzecima od ovog pravila bi se mogla nazvati Švedska, gdje je vladajući desni blok izgubio glasove u korist socijaldemokrata te Grčka, gdje je Nova demokracija završila iza lijevog PASOK-a. Jedna od rijetkih svijetlih točaka evropske ljevice je Slovačka, gdje je socijaldemokratska stranka SMER premijera Roberta Fica doživjela veliki uspjeh u odnosu na desnu opoziciju.

Međutim, od svih rezultata će najviše pažnje svakako izazvati rast stranaka ekstremne desnice, koji, po nekim analitičarima, ukazuje da je ekonomska kriza izazvala povratak trendova karakterističnih za 1930-e. Najdramatičniji takav rezultat je činjenica da Britanska nacionalna partija (BNP) po prvi put ulazi u Evropski parlament, izazvavši zgražanje velikog dijela javnosti i političkog establishmenta. Današnji rezultat bi za posljedicu mogao imati dugoročno zamrzavanje planova da Britanija za svoje parlamentarne izbore, po uzoru na kontinentalnu Evropu, uvede proporcionalni izborni sistem.

Ekstremna desnica je ojačala i u drugim evropskim zemljama, bilo da je riječ o “čisto” anti-imigrantskim strankama kao Wildersova PVV u Nizozemskoj, Danska narodna stranka u Danskoj ili je riječ o klasičnim ultra-nacionalističkim strankama Istočne Evrope kao što je Stranka Velike Rumunjske u Rumunjskoj, SNS u Slovačkoj ili Ataka u Bugarskoj. Hrvatsku javnost bi, pak, trebao zabrinuti neočekivani uspjeh ultranacionalističke stranke Jobbik u Mađarskoj, s obzirom da iredentističke tendencije suvremenih mađarskih desničara, odnosno teritorijalne pretenzije koje uključuju Baranju i Međimurje.  Jobbik, koja je optuživana za antisemitizam, između ostalog, ima i vlastitu paravojnu formaciju pod nazivom Mađarska garda.

Prozapadni blok pobijedio na izborima u Libanonu

Američki mediji su uglavnom ignorirali izbore za Evropski parlament, ali su zato poklonili veliku pažnju izborima za libanonski parlament. Prije samih izbora su komentatori plašili američku javnost mogućnošću da pobjednici izbora postanu “zločesti dečki” iz šijitske organizacije Hezbolah, odnosno koalicija iza koje stoje “problematična” Sirija i Iran. Večeras su, pak, pristaše prozapadne vladajuće koalicije na čelu s premijerom Fouadom Siniorom proglasile pobjedu, a to je priznao i dio Hezbolahovih kršćanskih saveznika. Prozapadni blok ima 68 od 128 mjesta u libanonskom parlamentu.

Huffington Post, jedan od vodećih američkih ljevičarskih blogova, je to požurio pripisati nedavnoj posjeti Baracka Obame Bliskom Istoku, kao i govoru kojim se zalagao za mir između SAD i islamskih zemalja. Međutim, svi koji  “Obama efekt” nastoje protumačiti kao prvu potvrdu mesijanskih sposobnosti novog američkog predsjednika bi trebali uzeti u obzir da rezultati izbora nisu bitno drukčiji od rezultata koje je prozapadni blok ostvario na izborima prije četiri godine, kada je u Bijeloj kući sjedio George W. Bush.

Piratska stranka ušla u Evropski parlament

U zemljama Evropske Unije se užurbano zbrajaju glasovi pali na izborima za Evropski parlament, a “spin” majstori nesmiljeno nastoje pokazati kako su vladajuće stranke desnog centra odnijele pobjedu, opozicijske stranke lijevog centra doživjele debakl, a ekstremne stranke s ljevice i desnice nisu dobile onoliko glasova koliko su predviđali apokaliptičke medijske najave. Među svim tim rezultatima, pak, najviše pažnje će izazvati oni u Švedskoj gdje je, po svemu sudeći, Piratska stranka (Piratpartiet), mala stranka osnovana 2006. godine, a koja se zalaže za reformu intelektualnog vlasništva – odnosno manje gnjavljenja ljudi koji downloadiraju materijale s Interneta – osvojila je 7,1 posto glasova te će dobiti jedno, a možda i dva od 18 mjesta koliko je predviđeno za Švedsku u Evropskom parlamentu. Uspjeh Piratske stranke je još impresivniji, ako se uzme u obzir da je na parlamentarnim izborima 2006. godine dobila samo 0,63 posto glasova.

Mnogi komentatori drže da je Piratskoj stranci dosta glasova donijela osuđujuća presuda Pirate Bayu – s kojim, inače, ona nema veze – i to pogotovo među najmlađim biračima.

SDP-ovo članstvo bira gubitnika predsjedničkih izbora

SDP se posljednje dvije godine nije mogao pohvaliti s previše ispravnih poteza, ali mediji sada javljaju o jednom koji, barem na prvi pogled, izgleda kao prava stvar. Vodstvo te stranke je odlučilo da njen predsjednik Zoran Milanović neće objaviti ime njenog predsjedničkog kandidata prije nego što o tome odluku donese članstvo stranke na tzv. preliminarnim izborima, sličnim primariesima karakterističnim za američki politički sistem.

Odluka izgleda dobra, jer će tako predsjednički kandidat SDP-a imati nedvosmislen politički legitimitet, odnosno smatrat će se istinskim kandidatom stranke, a ne nekakvom bezličnom kreaturom koju su u zadimljenoj sobi kao truli kompromis istaknuli predstavnici inače zakrvljenih stranačkih frakcija i klanova. Sama činjenica da će SDP odluku o svom kandidatu donositi na temelju – barem teoretski neizvjesne – utrke će tom istom kandidatu dati besplatnu reklamu, odnosno povećati broj glasova, i to na isti onaj način na koji je Milanović dugotrajnom i neizvjesnom kampanjom za šefa stranke postao favorit pred parlamentarne izbore.

Međutim, ta u suštini dobra ideja, na temelju koje bi SDP-ov kandidat automatski stekao “plus” u odnosu na HDZ-ovoj protukandidata, sama po sebi ne garantira uspjeh na izborima. Predizbori posljednjih godina nisu isključivo američka praksa, a prije par godina ih je s velikom pompom uvela talijanska ljevica kako bi izabrala vođu i budućeg premijerskog kandidata novostvorene Demokratske stranke. Međutim, usprkos sveg svog demokratskog legimiteta, tako izabrani Walter Veltroni je hametice poražen od Berlusconija. U samoj Hrvatskoj je presedan s predizborima napravila udruga Ladonja istarskog tajkuna Plinija Cuccurina, ali je svejedno poražena od IDS-a.

Glavni problem sa SDP-ovim predizborima jest taj da je izbor kandidata ograničen i deprimirajuće predvidljiv. Tako će SDP-ovo članstvo moći birati jedino između Ive Josipovića, vrsnog pravnog stručnjaka, ali osobe bez zrnca karizme, a samim time i šansi da birače dovuće na birališta; te Ljube Jurčića, koji je 2007. godine stekao veliki publicitet, ali se i osramotio na izborima te stekao po hrvatskog političara kobnu reputaciju gubitnika. Ne treba biti obdaren proročkim sposobnostima da ma tko od te dvojice kandidata bio izabran od SDP-ovih članova jednostavno neće imati šanse protiv Sanadera ili kandidata iza koga stoji HDZ-ova mašinerija.

Desnica “šije” ljevicu na evropskim izborima

Rezultati za evropske izbore, barem oni službeni, neće biti poznati još 24 sata, iako su birališta zatvorena u velikom broju država. Tako je odlučila Evropska komisija i sve vlade se toga, koliko-toliko drže. Međutim, s medijima je druga stvar, pa su neki od podataka vezanih uz izbore procurili u javnost.

Osim Nizozemske, gdje su objavljene izlazne ankete koje relativnim pobjednikom čine anti-imigrantsku Stranku slobode (PVV) Geerta Wildersa, najekstremniji je slučaj Velika Britanija. To je dijelom i zbog činjenice da su izbori za Evropski parlament održani istovremeno s lokalnim izborima u Engleskoj, ali i s velikom krizom laburističke vlade Gordona Browna. Rezultati izbora za lokalna vijeća su stizali u trenutku kada su se ostavke ministara redale kao na tekućoj vrpci, a sve u svrhu da se Brown natjera na ostavku i tako Laburistička stranka dobije manje “problematičnog” vođu pred sljedeće parlamentarne izbore. Usprkos ostavkama, kao i trijumfu konzervativaca, Brown je petak preživio.

Nakon nedjelje bi, pak, njegov položaj mogao biti teži, barem ako je vjerovati Telegraphu i “dobro upućenim” izvorima iz najužeg laburističkog rukovodstva. Naime, prema tim najavama, na evropskim izborima će, kao i na lokalnim, na prvo mjesto konzervativci s oko 30 posto glasova. Na drugo mjesto će, pak, doći euroskeptična Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) s nešto iznad 20 posto. Brownovi laburisti će se, pak, morati boriti za treće mjesto s Liberalnim demokratima i Zelenima. Lokalni izbori su također donijeli uspjehe strankama koje su dosada bile na margini, kao što su nacionalistički raspoloženi Engleski demokrati, koji traže zasebni parlament za Englesku, odnosno autonomni status identičan Škotskoj i Walesu. Britanski tisak, s druge strane, s olakšanjem prima vijesti da se ekstremno desna Britanska nacionalna partija (BNP) uspjela s dva mjesta probiti u Evropski parlament, ali da su njeni rezultati daleko manje dojmljivi od najavama kojima se donedavno plašilo javnost.

Laburisti – koji, barem nomimalno, pripadaju ljevici – će svoj neuspjeh najvjerojatnije dijeliti sa svojim ideološkim ekvivalentima na Kontinentu. Najave i ankete predviđaju kako će Berlusconijev Narod slobode, usprkos premijerovih nestašluka, u Italiji lako potući dezorijentiranu ljevicu okupljenu oko Demokratske stranke. U Njemačkoj će šutljiva, nekarizmatična Angela Merkel sa svojim demokršćanima lako srediti svoje koalicijske partnere socijaldemokrate. U Francuskoj socijalisti – jedna od najstarijih i najuglednijih stranaka evropske ljevice – mogu očekivati tek oko 20 posto glasova, te će biti lak plijen za Sarkozyjevu desnicu.

Nizak odaziv, tradicionalna sklonost birača da izbore za Evropski parlament – o kome malo znaju i koji ima male ovlasti – shvate kao priliku za pljusku establishmentu, te teška ekonomska situacija – sve to bi također trebalo pogodovati strankama ne samo one “obične”, nego i ekstremne desnice.

Kontroverzni Wilders zasad prvi veći pobjednik evropskih izbora

Velika Britanija i Nizozemska su jučer prve održale izbore za predstavnike u Evropskom parlamentu, a koji bi trebali završiti u nedjelju. Službeni će rezultati biti poznati u nedjelju, ali su već pale prve izlazne ankete, od kojih su najveću pažnju izazvale one u Nizozemskoj.

Prema njima se, iako na drugom mjestu, najvećim pobjednikom treba smatrati Stranka slobode (PVV) koja je osvojila 15 posto glasova i imati će 4 od 25 eurozastupnika iz Nizozemske. PVV se smatra ekstremno desnom strankom, a njen čelnik Geert Wilders zbog izjava o islamu, odnosno usporedbi Kurana s Hitlerovim “Mein Kampfom”, živi pod stalnom policijskom pratnjom, a britanske vlasti zapriječile pristup zbog kontroverznog dokumentarnog filma “Fitna” o islamu.

Na prvom mjestu su demokršćani (CDA) premijera Balkenendea koji imaju negdje ispod 20 posto, dok su njihovi koalicijski partneri laburisti (PvdA) na oko 14 posto.

Ovakvi rezultati ne predstavljaju veliko iznenađenje, jer se na izborima za Evropski parlament redovno bilježi daleko niži odaziv od onog na nacionalnim izborima, ali i veća sklonost birača da izražavaju svoje nezadovoljstvo izborom ne-establishmentskih i “problematičnih” stranki. Uspjeh PVV-a mnogi tumače godinama akumuliranim nezadovoljstvom prema muslimanskim imigrantima koji se sve teže integriraju u liberalno nizozemsko društvo, kao i strahom od ulaska Turske u EU.

U Engleskoj su, pak, uz evropske, održani i lokalni izbori na kojima se očekuje sveopći potop laburista, a što bi – uz niz ostavki najvažnijih ministara – trebao biti posljednji čavao u lijesu vlade Gordona Browna.

Ostaci pronađeni u Atlantiku ne potječu od Air Francea 447

Brazilsko zrakoplovstvo je prije nekoliko sati objavilo kako podaci o pronalasku ostataka zlosretnog Air Franceovog “airbusa” nisu točni. Brigadir Ramon Borges Cardoso je izjavio kako drveni ležajevi za teret koje su u Atlantiku pronašle ekipe u potrazi za avionom ne pripadaju airbusu, odnosno kako najvjerojatnije potječu od nekog broda koji je plovio tim područjem.

Zasad nije jasno da li su tragovi goriva u oceanu jedino što je preostalo od airbusa. Još uvijek se špekulira kako bi to mogao biti slučaj, jer je to gorivo “atipično” za brodove.

Ukoliko se ostaci airbusa ne pronađu, u tom slučaju mnoge špekulacije – koje su mediji danas uzimali kao gotove činjenice – padaju u vodu. Turbulencije izazvane iznenadnim tropskim olujama, pilotska greška ili bomba – sve je to još uvijek aktualno.

Globalno zatopljenje presudilo (i) Air Franceu 447?

Čim su započele špekulacije da bi nestanak, odnosno pad Air Franceovog “airbusa” na letu 447 moglo biti uzrokovano inače neuobičajenom, ali za tropske paralele i ne baš tako neočekivanom olujom koja izaziva grmljavine i turbulencije na visini od 15000 m, postalo je jasno da će, prije ili kasnije, netko potegnuti globalno zatopljenje, odnosno emisije CO2 i zle teksaške naftaše kao krivca za tu tragediju. Jedan od primjera je Aleksej Kokorin iz ruske podružnice ekološke organizacije World Wildlife Funda koji pad aviona smješta u kontekst “povećanog broja ciklona, učestalijih padalina i poplava” u Evropi, odnosno posljedica zagrijavanja oceana izazvanog pojačanjim emitiranjem stakleničkih plinova od strane čovječanstva i njegove industrije.

Gotovo je sigurno da će ovakvih špekulacija i tumačenja biti sve više, odnosno kako će nedostatak pouzdanog zaključka o tome što je uzrokovalo pad aviona biti nadoknađen raznoraznim teorijama zavjere koje često proturječne činjenice “elegantno” spajaju u zaokružen sistem koji bi tragediji trebao dati nekakav smisao. Eksplozija bombe, koja je u ovom trenutku isto tako vjerojatna kao i udar groma/turbulencija, se s druge strane ne čini kao “racionalno” objašnjenje s obzirom da nitko nije preuzeo odgovornost – iako presedani za nešto tako postoje, a od kojih je najpoznatije rušenje aviona tvrtke Air India 1980-ih, pripisano separatistički nastrojenim Sikhima. Dvije stotine mrtvih, među kojima i brazilski princ, se s druge strane mogu nekako lakše objasniti ako su žrtve mnogo opasnijeg i podmuklijeg “negativca” u obliku globalnog zatopljenja. A tu je priču još lakše prihvatiti ako se kao alternative odbace tehnički problemi s “airbusom”, pilotska greška ili – jednostavno – tragičan, ali banalan splet okolnosti koji se jednostavno nije mogao predvidjeti.

Izvoditi nekakve dalekosežne zaključke o budućnosti klime i čovječanstva na temelju pada Air Francea danas ima isto toliko smisla koliko i na temelju potapanja Titanica 1912. godine. Da su tadašnji mediji bili tako hitri s pretpostavkama o tome zašto je “nepotopivi” brod stradao od ledenjaka, opći zaključak bi bio da će svijet 20. stoljeća pasti pod okove ledenog doba.