Mjesec: Lipanj 2009.

U – svima najmilije slovo

Slovo “U” – koje je u vremena “jugokomunističkog mraka” prisilila organizatore zagrebačke Univerzijade na nezaboravna kreativna rješenja zaštitnog znaka te manifestacije – posljednjih je tjedana i mjeseci steklo popularnost čak i među lijevim i liberalnim krugovima koji ni pod prijetnjom smrću ne bi zalutali na Thompsonov koncert.

Razlog za to je u onome što se donedavno nazivalo najvećom ekonomskom kataklizmom u novijoj povijesti, Velikom depresijom 2.0, debaklom kapitalizma i krajem svijeta kakvog poznajemo, a koji se danas banalno zove “recesija”. Naime, mediji, a pogotovo oni američki, su počeli govoriti kako bi ova teška vremena trebala biti iza nas – i to daleko prije nego što se misli. Spominje se da su se burza stabilizirala, odnosno kako indeksi rastu, da je usporen pad proizvodnje i privrednog rasta, odnosno da tu i tamo počinju rasti cijene nekretnina, odnosno da se usporava rast nezaposlenosti. Danas je daleko manje onih koji su se spremni smijati Davoru Butkoviću zbog toga što u svojim kolumnama u Jutarnjem listu odbija priznati propast suvremenog neoliberalnog kapitalizma, odnosno kao krunski argument citira to što CNN svoje ekonomske vijesti i reportaže prati telopom “Put do oporavka” (Road to Recovery).

Ono što je u svemu tome zanimljivo jest da ekonomski pokazatelji zapravo i nisu daleko od predviđanja koje su radili vodeći ekonomisti kada se kriza prvi put manifestirala. I tada se govorilo kako bi recesija trebala završiti negdje na jesen ove godine. Jedino se na ta predviđanja nije baš previše obraćala pažnju u moru apokaliptičkih naslovnica.

Sada je, pak, došlo do potpunog zaokreta u praćenju ekonomske krize. Ono što je u vrijeme dok je u Bijeloj kući stolovao Bush, u doba mesijanskog Baracka Obame počinje izgledati tek kao sitni i privremeni problemčić koji bi se možda čak mogao riješiti sam od sebe. I zato se plasiraju sve pozitivnije i pozitivnije priče o krizi, a neki mediji su u tome groteskno kreativni poput Los Angeles Timesa koji je stvorio novu kovanicu funemployment, nastojeći pokazati kako nezaposlenost može zapravo biti zabavna.

Naravno, treba uzeti u obzir i da će ova ekonomska kriza, kao i sve prije nje, jednom završiti. Jedini problem je u tome kada će se to dogoditi i kakva će se cijena za to platiti. Slovo “U” je sada postalo simbol svih onih koji na takva pitanja daju optimistične odgovore. Oporavak koji sugeriraju CNN-ovi telopi bi trebao biti brz i munjevit, isto onako kao što je krah burzi izgledao zaštrašujuć. Takav model izlaska iz krize na većini grafikona koji se tiču burzovnih indeksa i drugih pokazatelja daje upravo danas svima tako drago slovo.

Optimizam koji se tako uporno servira s naslovnica, pak, ima i motive koji nisu vezani isključivo uz američku dnevnu politiku. Naime, ako se stalno govori kako će kriza uskoro završiti, prije ili kasnije će mnogi koje je u jesen prestravila burzovna apokalipsa ne samo zaključiti da je najgore prošlo, nego se i početi ponašati u skladu s time. Tako će biti sve manje skrivanja novca u čarapi, a sve više pokušaja da se isti oplodi investicijama, isto kao što će biti sve manje štednje i odricanja, a sve više trošenja na “lijepe stvari” koje bi prije ili kasnije trebalo pokrenuti novi ekonomski ciklus.

I sve to ima smisla – kao što iza kišnih dana dolaze sunčani, tako će i recesiju zamijeniti rast. Međutim, taj proces bi vrlo lako mogao biti daleko teži, kompliciraniji i bolniji nego što to itko pretpostavlja. Tako se tu pojavljuju dežurne Kasandre, poput Nouriela Rubinija, ekonomista koji je predvidio sadašnju krizu. Rubini, naime, tvrdi da američka ekonomija, a s njom i ostatak svijeta, umjesto trajnog oporavka može iskusiti tek privremeni predah nakon koga će kola ponovno krenuti nizbrdo. Oporavak bi trebao biti spor i dugotrajan, a Rubini upozorava kako zbog nepokrivenosti sredstava kojima su Obamina i druge vlade nastojale poticajima spasiti svoje ekonomije prijeti opasnost da rast – koji će biti nizak – bude praćen razgoropađenom inflacijom, prilično nalik na onu zbog koje su 1970-e ostale u lošem sjećanju mnogim svjetskim ekonomistima.

Da ironija bude veća, Rubinijev model izlaska iz recesije na grafikonima umjesto slova “U” nudi “W” – slovo koje se zbog prethodnog stanovnika Bijele kuće danas u svijetu mrzi isto onako kao što se danas voli nekoć u Hrvatskoj problematičan samoglasnik. “W” bi tako mogla zaživjeti kao svjetska babaroga, ali to, na žalost, nije najgori scenarij koji nam prijeti.

Naime, nije isključeno da bi vrlo brzo Bushove godine mogle početi izgledati kao arturijansko zlatno doba, ako se ispostavi da grafikoni ne pokazuju ni slovo “U” ni slovo “W”, nego slovo “L”.

Twitter & State Department: Javno-privatno partnerstvo

SAD se službeno ne upliću u iranske izbore, odnosno post-izborna “događanja naroda”, iako je – sudeći po entuzijazmu pro-Obaminih medija u SAD za “novu iransku revoluciju” – više nego jasno da bi trenutni stanar Washingtona bio sretan da je na izborima pobijedio Musavi.

Međutim, da sve ne ostane na iskazima neutralnosti, “zabrinutosti” i implicitnom navijanju za “mladodemokratske” snage u Iranu, pobrinula se Hillary Clinton i njen State Department uz pomoć ultra-popularnog web-servisa Twitter. Dotični je servis – s obzirom na tvrdu, a nakon najnovijih događaja, još tvrđu cenzuru tradicionalnih medija u Iranu, glavni izvor vijesti i sredstvo za koordinaciju aktivnosti pro-Musavijeve i anti-Ahmadinedžadove opozicije. Twitter je, pak, nedavno objavio kako će privremeno prekinuti rad kako bi instalirao novi softver. Međutim, kako javlja Reuters, “twitterovcima” je iz State Departmenta “sugerirano” da prekid rada odgode kako bi mladim Irancima omogućili da prakticiraju demokraciju, odnosno možda i sruše Ahmadinedžada. Sugestija je prihvaćena, te je Twitter prestao s radom večeras po hrvatskom, odnosno usred mrkle noći po teheranskom vremenu, kada je malo vjerojatno da će biti nekakvih velikih akcija.

Zanimljiv je komentar Seattle Post Intelligencera, koji je cijeli slučaj prilično nespretno nazvao “početkom ere Internet-diplomacije”. Riječ “diplomacija” je prilično zanimljivo koristiti za opis aktivnosti čiji je cilj pokušaj zamjene jedne vladajuće garniture s drugom, i to u zemlji koja je, s obzirom na iskustva sa CIA-om i Mosadekom 1950-ih, na takve “igrice” i manipulacije prilično osjetljiva.

No, u samom komentaru je daleko zanimljiva teza kako se s motivima vladine intervencije u Twitter teško može sporiti, ali da se otvara novo pitanje – treba li američka (a s njom i svjetska javnost) uistinu biti sretna zbog toga što se američka vlada tako nonšalantno petlja u naizgled slobodne medije? S obzirom na iskustva s HRT-om i sličnim “ministarstvima istine” takva se pitanja, ma koliko bila neugodna, moraju postavljati.

MySpace kreše 30 posto zaposlenih

MySpace – nekoć društvena mreža svih mreža, kulturni fenomen 21. stoljeća, kuga zbog čije gladi s bandwithom su padali računalni sustavi američkih škola i fakulteta i, last but not least, još jedan dragulj u kruni Ruperta Murdocha – danas je objavio kako će otpustiti preko 30 posto radne snage.

Jonathan Miller, direktor za nove digitalne medije u Murdochovoj tvrtci Newscorp, izjavio je kako je “MySpace postao prevelik za ‘stvarnost današnjeg tržišta'”.

A ta stvarnost nije nimalo ugodna za Newscorp čija je internetska uzdanica malaksala u srazu s novim konkurentom Facebookom, kao i Twitterom. U svibnju je tako Facebook u SAD imao nešto više posjeta od MySpacea, dok je nadmoć Facebooka na globalnom planu još dojmljivija – u travnju 307 milijuna prema MySpaceovih 123 milijuna.

Hamnei ipak prihvatio Musavijevu žalbu na rezultat izbora

Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa Islamske Republike Iran, ipak je odlučio prihvatiti zahtjev bivšeg premijera i poraženog reformističkog kandidata Mir Hoseina Musavija, te naložiti Vijeću čuvara islamske revolucije da preispita izborni proces tokom koga je, prema službenim rezultatima, Mahmud Ahmadinedžad pobijedio s 62 posto glasova. Takva odluka, koju prenosi iranska državna televizija Press TV, dolazi nakon tri dana uličnih nemira koje su u Sjevernom Teheranu razočarani Musavijevi pristaše, uvjereni kako je zbog rekordnog odaziva upravo njihov kandidat, a ne Ahmadinedžad morao pobijediti. Neredi – najveći nakon studentske pobune prije deset godina, a po mnogima i najveći nakon islamske revolucije kojom je uspostavljen postojeći teokratski poredak – su ozbiljno shvaćeni od iranskih vlasti koje ništa ne prepuštaju slučaju.

S jedne strane se na studente ide uobičajenim batinaškim tehnikama – pri čemu ni sami studenti i Musavijevi pristaše ne prezaju od nasilja, paleći kante za smeće i policijska vozila – dok se istovremeno vrši i brutalna cenzura na Internetu, kao i kod stranih dopisnika i medija. S druge strane je jasno da bi preveliko nasilje moglo dovesti da situacija izmakne svakoj kontroli, odnosno da Iran ponovno padne u kaos nalik na doba revolucije, odnosno da padne islamski poredak. Tome se mnogi na Zapadu nadaju, a pogotovo SAD gdje bi nova iranska revolucija, usprkos neizbježnog krvoprolića, bila pozdravljena kao još jedna manifestacija Obaminih mesijanskih sposobnosti (a što najbolje pokazuje kako se o iranskoj “revoluciji” s najviše entuzijazma izvještava na pro-Obaminim ljevičarskim blogovima kao što su Daily Kos i Huffington Post).

Ahmadinedžad & Co. dobro znaju da si sada ne smiju dozvoliti preveliku bahatost – a za svaki slučaj je Ahmadinedžad i otkazao najavljeni posjet ruskom gradu Jekaterinburgu i susret s ruskim kolegom Medvjedevom – isto kao što Hamnei zna da uz batinu treba ići i malo mrkve. Istraga regularnosti izbora bi trebala, makar privremeno, smiriti bijesne demonstrante. A navodno je i sam Musavi – čiji “reformizam” valja staviti u kontekst premijerskog mandata u homeinijevskim 1980-im – odustao od javnih protesta. Da li će to od ostrašćenih demonstranata biti shvaćeno kao prvi i kobni znak slabosti režima, tek se treba vidjeti.

Željezo se kuje dok je vruće

Na svom engleskom blogu sam komentirao špekulacije Vesne Škare Ožbolt o tome da Ivo Sanader uz sada poprilično izvjestan pohod na Pantovčak priprema i izvanredne parlamentarne izbore. Kao povod bi moglo poslužiti provociranje, odnosno ponižavanje HSS-a u svrhu ispadanja Friščićeve stranke iz vladajuće koalicije i raspisivanja novih izbora. Razlog je, dakako, jednostavna dnevnopolitička računica prema kojoj se HDZ-u daleko više isplati ići na izbore na jesen ili usporedo s predsjedničkim izborima početkom sljedeće godine nego u redovnom terminu 2011. godine, kada se negativni efekti globalne recesije (i Sanaderovog ignoriranja iste) ne bi mogli skrivati od bijesnih građana.

Da rani izbori imaju smisla, pokazuje i ova analiza, odnosno pokušaj prognoze njihovog ishoda na osnovu rezultata stranaka na lokalnim i regionalnim izborima. HDZ bi sa svojim saveznicima dobio više, a SDP sa svojim (potencijalnim) saveznicima manje nego u jesen 2007. godine. Takvu bi računicu, s druge strane, mogli pokvariti HDSSB i raznorazni slobodni strijelci poput Keruma, koji bi daleko bolje iskoristili sveopće nezadovoljstvo od etabliranih, ali luzerskom reputacijom kompromitiranih stranaka kao što je SDP.

Dodatni razlog za Sanaderovu žurbu bi mogao biti i u trendu koji pokazuju drugi krug, odnosno ponovljeni izbori za načelnike. Tako je nakon simboličnog poraza u Vukovaru i Dubrovnik HDZ od jučer ostao i bez svog stalnog uporišta Šibenika.

Sanader bi trebao imati u vidu tragičnu sudbinu britanskog laburističkog premijera Jamesa Callaghana čija je stranka u jesen 1978. godine vodila u svim anketama i od koga se očekivalo da će tada – s obzirom da je vodio manjinsku vladu – raspisati prijevremene izbore. Callaghan je to propustio učiniti, pa je nakon jeseni došla znamenita “Zima nezadovoljstva”, odnosno serija paralizirajućih štrajkova nakon kojih je slijedio pad vlade i proljetni izbori koji su na vlast doveli Margaret Thatcher, a Callaghana jednim od najvećih gubitnika u britanskoj političkoj povijesti.

Sanaderu, s druge strane, ne prijeti takva reputacija ako prethodno bude osigurao Pantovčak pred izbore 2011. godine. Odnosno, ukoliko opozicija na parlamentarnim izborima ne bude dobila dvotrećinsku većinu nužnu za mijenjanje ustava i predsjedniku Sanaderu ne priredi još veću ustavnu kastraciju od one koju je pretrpio Mesić. To se čini malo vjerojatnim, ali praviti dugoročne političke prognoze je uvijek nezahvalno. Uvijek je bolje ići na sigurno nego se prepustiti događajima koji mogu krenuti katastrofalno neželjenim tokom.

“Oni” (ni)su kao “mi”

Bandic_i_AhmadinejadRezultat izbora u Iranu možda izgleda šokantan, ali ne toliko jednom kada se prospava noć, dobro razmisli, a još manje iz perspektive utemeljene na nedavnim hrvatskim iskustvima. Među zapadnim medijima, koji su posljednjih dana toliko “pumpali” priču o velikom povijesnom prevratu, možda nijedan komentar nije tako jasno ukazao kako je car gol kao ovaj članak iz Newsweeka.

Što se to dogodilo svim tim šarmantnim, rječitim mladim muškarcima i ženama u Sjevernom Teheranu, stalno intervjuiranim na zapadnim televizijama? Oni su pokazali toliki entuzijazam prema Ahmadinedžadovom glavnom suparniku, bivšem premijeru Mir Hosein Musaviju. Bili su tako uzbuđeni zbog izgleda za više slobode. Mislili su da je Ahmadinedžad promašaj i sramota, i stvarno izgleda da su voljeli nas Amerikance. Zapravo, oni su skoro izgledali kao i mi Amerikanci. Da li su oni bili glas stvarnog Irana?

Zapravo, ne. Izgleda da su radnička klasa i seoska sirotinja — ljudi koji previše ne izgledaju i govore kao mi — listom glasali za zapuštenog, smutljivog predsjednika koji izgleda i ponaša se manje-više kao i oni.

Promijenite riječ “Iran” sa “Zagreb” ili “Split”, riječ “Musavi” s riječima “Kregar” ili “Ostojić”, riječ “Ahmadinedžad” s riječima “Bandić” ili “Kerum” te riječ “Amerikanci” s “Evropa”  pa se u gore navedenim riječima krije objašnjenje za rezultat nedavnih lokalnih (a i mnogih drugih) izbora u Hrvatskoj. Cinici bi mogli reći da teorije o iranskom porijeklu Hrvata i nisu baš potpuno bez osnove.

Ahmadinedžad pobijedio na izborima u Iranu

Obojica glavnih kandidata za mjesto iranskog predsjednika – trenutni predsjednik i tvrdolinijaški kandidat Mahmud Ahmadinedžad te bivši premijer i reformistički kandidat Mir Hosein Musavi – tvrde da su pobijedili na jučer održanim izborima koje je obilježio nezapamćeni odaziv zbog koga se čak dva puta produžavao rok za zatvaranje birališta.

Državni mediji, pak, tvrde da je dosada pobrojano 68 posto glasova, te da oni ukazuju kako je Ahmadinedžad osvojio oko dvije trećine glasova. IRNA, službena novinska agencija, čak se požurila Ahmadinedžada proglasiti pobjednikom.

Pitanje je hoće li to priznati mase Musavijevih pristaša, među kojima je najviše mladih te među kojima postoji potencijal za reprizu postizbornih revolucija u Srbiji i Ukrajini.

S druge strane, izbori u Iranu bi se vrlo lako mogli usporediti s američkim izborima 2004. godine. I tada su zapadni mediji entuzijazam urbane omladine za opoziciju, kao i neuobičajeno veliki odaziv, pogrešno protumačeni kao znak da će George W. Bush biti sklonjen iz Bijele kuće. Slična razmišljanja su se argumentirala ekonomskom krizom koju je izazvala Ahmadinedžadova politika, kao i efektima za Iran nekarakterističnih televizijskih debata među kandidatima.

Međutim, Ahmadinedžad se, poput Sanadera, dobro osigurao populističkim potezima među svojom ruralnom bazom, a i sama kriza ne mora uvijek značiti da će se birači automatski okrenuti opoziciji. Naprotiv, kao u slučaju izbora za Evropski parlament, zabrinuti birači se ponekad okrenu vlasti i odbacuju bilo kakve eksperimente.

Ipak, rekao bih da je cijela medijska histerija vezana uz iranske izbore prije svega posljedica wishful thinkinga među vodećim zapadnim novinarima, odnosno nastojanja da se tzv. Obama efekt, kojim se tumačio uspjeh prozapadne koalicije u Libanonu, proširi i na “problematični” Iran. Da je pobijedio Musavi, novom američkom predsjedniku bi se pripisao još jedan veliki uspjeh koji potvrđuje njegovu mesijansku reputaciju.

Naravno, ne treba zaboraviti ni to koliko su izrazi “tvrdolinijaš” i “reformist” relativni kada je u pitanju Islamska Republika Iran. Musavi, koga se nazivalo velikom liberalnom i prozapadnom nadom, bio je premijer u doba iračko-iranskog rata, a iza njega stoji bivši predsjednik Hašemi Rafsandžani, koji je prije dolaska Ahmadinedžada na vlast uživao reputaciju konzervativca.

Gordon Brown promjenom izbornog sistema nastoji očuvati vlast

Reći da je prošli tjedan bio loš za britansku Laburističku stranku i premijera Gordona Browna je eufemizam stoljeća. Međutim, iako su se ostavke ministara redale kao na tekućoj vrpci, iako je Laburistička stranka doživjela masakr na lokalnim izborima u Engleskoj, odnosno završila na ponižavajućem trećem mjestu na izborima za Evropski parlament, Brown je još uvijek premijer. “Blairitski” ministri i laburistički bosovi koji su mu snovali o glavi su sada opet na partijskoj liniji. Brown nema ni najmanju namjeru podnijeti ostavku, a izazivača u samoj stranci nema, s obzirom da bi njegovo rušenje dovelo do ekspresnih parlamentarnih izbora koji laburistima prijete još jednom katastrofom.

Brown će, dakle, ostati na vlasti do svibnja 2010. godine kada istječe posljednji rok za održavanje novih izbora. Laburistički premijer će godinu dana – za kojih mnogi sumnjaju da će bitno popraviti njegove izglede – učiniti sve da ostane na vlasti. I pri tome će kao glavno oruđe koristiti istu onu stvar koja je dovela do prošlotjedne izborne kataklizme, odnosno birače okrenula od laburista – skandal vezan uz zloupotrebe parlamentarnih troškova.

Brown je odmah nakon izbora izjavio da je skandal pokazao kako su nužne reforme, te natuknuo kako bi to uključivalo promjenu izbornog zakonodavstva, odnosno napuštanje dosadašnjeg većinskog sistema u kojima se zastupnici biraju relativnom većinom u pojedinačnim izbornim jedinicama. Iako Brown tvrdi da do izmjena neće doći bez prethodne “sveobuhvatne debate” i referenduma, britanski mediji su već počeli špekulirati o tome da bi Brown mogao uvesti proporcionalni izborni sistem, nalik na onaj koji dominira u evropskim državama, uključujući Hrvatsku.

Malo tko, dakako, vjeruje kako bi proporcionalni sistem suzbio parlamentarnu korupciju, s obzirom da iskustva evropskih zemalja (i, na žalost, Hrvatske) pokazuju kako tako izabrani zastupnici ne zastupaju nikoga osim interesa stranačkih bosova koji su ih metnuli na “sigurna” mjesta na kandidatskim listama, odnosno da im je, ako su dovoljno visoko na tim listama, potpuno svejedno hoće li im stranka dobiti 5 ili 50 posto glasova.

Brown, zapravo, pokušava iskoristiti krizu i ogorčenje javnosti kako bi promjenom izbornog sistema spasio stranku od poraza i sebi očuvao vlast. Proporcionalni sistem u Britaniji se koristi jedino na lokalnim, regionalnim i evropskim izborima, ali je na njegovom uvođenju na nacionalnu razinu dosada inzistirala jedino centristička stranka Liberalnih demokrata, i to iz razumljivog interesa – većinski sistem je plodno tlo za dvostranačje, te je zastupljenost te stranke daleko ispod postotka glasova. Laburistima pod Blairom, usprkos svih govorancija o reformi, nije padalo na pamet da mijenjaju većinski sistem, s obzirom da su kao najveća stranka imali daleko veću zastupljenost od postotka glasova.

Izborna kataklizma koja se čini izvjesnom je, pak, Blairovog nasljednika natjerala da počne razmišljati o ostanku na vlasti koji se temelji na jednostavnoj računici. Ako bi se sljedeći izbori održali po proporcionalnom sistemu, opozicijska Konzervativna stranka bi dobila najviše glasova, ali ne bi mogla sastaviti većinu. To bi, međutim, uspjelo oslabljenim laburistima u koaliciji s Liberalnim demokratima.

U pitanju je, dakako, vrhunski cinizam, ali i vrhunski politički potez – naravno, pod pretpostavkom da prođe. Iz hrvatske perspektive je takav potez sasvim razumljiv i u skladu s ovdašnjom praksom. Sve vladajuće stranke “štelaju”, s manje ili više uspjeha, izborno zakonodavstvo sebi u prilog. U Hrvatskoj se to od uvođenja demokracije dogodilo 11 puta – isprobano je pet modela za parlamentarne izbore , jedan za Županijski dom Sabora te pet modela za lokalne izbore. Na početku se koristio dvokružni većinski sistem (kakav koristi Francuska), da bi se danas ustalio “čisti” proporcionalni.

Brown bi, međutim, i na temelju hrvatskih iskustava trebao biti oprezan, s obzirom da takve  “štele”  ponekad mogu imati nepredviđene rezultate. Prva takva se zbila pred izbore 1990. godine, kada je Smiljko Sokol, kao vodeći ustavni stručnjak angažiran od tadašnje Račanove komunističke vlasti kako bi napravio izborni zakon s ciljem da se isprofiliraju dvije jake stranke. Rezultat  je uistinu bila takva profilacija i nešto nalik na dvostranačje, ali pobjednik nije bio SKH-SDP nego HDZ.

U britanskom slučaju bi, pak, inzistiranje na proporcionalnom sistemu moglo imati neželjene posljedice u obliku ulaska rasističke stranke BNP u britanski parlament, a čiji bi glasovi po nekim predviđanjima mogli doći upravo od laburističkih birača.

Brown bi, doduše, tome mogao doskočiti – a o tome se dosta špekulira u britanskim medijima – uvođenjem tek jedne sitnije izmjene postojećeg većinskog sistema. Britanski birači bi tako, kao i oni u Australiji, i dalje zastupnike birali u pojedinačnim jedinicama, ali bi umjesto jednog nedjeljivog glasa imali i pravo na rezervne glasove – drugi, treći, četvrti itd. koji bi se udjeljivali za kandidate koji predstavljaju drugi izbor. Ti rezervni glasovi bi se pribrajali prvim glasovima sve dok jedan od kandidata ne bi prešao 50 posto glasova.

Taj model, koji se inače koristi i za izbor londonskog gradonačelnika, bi, međutim sa sobom povlačio rizike, s obzirom da nije rijetkost da glasači Liberalnih demokrata imaju daleko više razumijevanja za konzervativne kandidate od vodstva svoje stranke.

Inače, priča o promjeni izbornog sistema u Britaniji koincidira i sa zahtjevima da se, nakon skandala s Dusinom 0 i sličnih svinjarija, promijeni i izborni sistem u Hrvatskoj. Najkonkretniji (i nekako najsuvisliji) na tom polju je Ivo Škrabalo, ali teško da će postojeći partitokratski establishment, uključujući i zlosretni SDP sa svojim šefom, za njegove ideje imati razumijevanja.

Pao Sarkozyjev zakon protiv internetskog piratstva

Francuski Ustavni savjet – najviše sudsko tijelo u toj zemlji – je na jučerašnjoj sjednici neustavnim proglasio ključne odredbe nedavno donesenog i kontroverznog zakona o suzbijanju internetskog piratstva, poznatijeg po svojoj skraćenici HADOPI. Zakon, na čijem je usvajanju inzistirao predsjednik Nicolas Sarkozy, za namjeru je imao najradikalniji mogući obračun s internetskim piratima, odnosno zaštitu autorskih prava i interesa velikih korporacija industrije zabave. Njegove odredbe su, između ostalog, predviđale osnivanje agencije za praćenje aktivnosti korisnika Interneta kao i drakonske kazne za sve koje se uhvati u downloadiranju piratskih datoteka, uključujući trajnu zabranu pristupa Internetu.

Zakon su pozdravile vodeće korporacije i umjetnici, ali je zato na njega drvlje i kamenje digla socijalistička opozicija, kao i brojne organizacije za reformu autorskih prava. Nelagoda zbog drakonskih odredbi se prenijela čak i na zastupnike Sarkozyjeve stranke UMP u francuskoj Nacionalnoj skupštini, koji su 9. travnja neočekivano omogućili da bude odbijen. Sarkozy ga je uspio progurati tek mjesec dana kasnije, iz drugog pokušaja.

Ustavni savjet, koji, između ostalih, čine i dva bivša francuska predsjednika, prihvatio je primjedbe mnogih koji drže da su drakonske odredbe izašla van okvira francuskog Ustava. Ključna je stvar u tome da je zakon kažnjavanje dao administrativnom odnosno sudskom tijelu, kao i omogućio da se Internet isključuje osobama optuženim, a ne osuđenim za kaznena djela kršenja autorskih prava. Time bi se prekršile ustavne odredbe o diobi vlasti, odnosno izvršna vlast bi preko HADOPI-ja preuzela pravo drakonskog kažnjavanja prijestupnika.

Ustavni suci su također naveli kako je slobodan pristup javnim informacijma, tj. Internetu “temeljno ljudsko pravo” koje se ne može ograničiti, barem ne na način na koji je to zamislio Sarkozy.

Blogeri i veliki dio francuske javnosti, pogotovo onaj mlađi, pad zakona je dočekao s oduševljenjem. Sarkozyjeva vlada je, pak, rekla da će pokušati progurati novi prijedlog, ovaj put “pročišćen” od svih problemlatičnih odredbi. Komentatori u Francuskoj drže da je, pak, da je zbog propasti zakona u pitanju i karijera Christine Albanel, francuske kulture koja je bila njegov najvatreniji pobornik.

Ovakva odluka predstavlja dobru vijest, s obzirom da je danas postalo jasno koliko je, zapravo, koncept autorskih prava na kojem se toliko inzistira na Zapadu zastario, odnosno daleko od stvarnosti koju je donijela nova tehnologija. Danas postoje dvije alternative koje na raspolaganju zakonodavcima. Na jednoj strani  je veća liberalizacija, tj, smanjenje ili ukidanje ograničenja korištenja materijala pod autorskim pravom uz paušalne naknade njihovim vlasnicima. Na drugoj strani je pretvaranje Interneta u orwellovsku policijsku državu s potpunim zatiranjem slobode govora i mišljenja. Dobro je znati da bar negdje ima starih i mudrih glava koje su se odlučile za prvu varijantu.

“Politički nekorektna” Miss Kalifornije ipak ostala bez krune

CarriePrejean_293_250px

Carrie Prejean, Miss Kalifornije kojoj su gay aktivisti nastojali oduzeti krunu zbog “politički nekorektnog” odgovora na pitanje o istospolnim brakovima, na kraju je ipak bila prisiljena prepustiti svoju titulu Tami Farrell. Kao razlog je direkcija izbora za Miss USA navela “nepoštivanje ugovornih obaveza”, a odluku je potvrdio i vlasnik licence Donald Trump.

Prejean je osim titule Miss Kalifornije imala i titulu Prve pratilje Miss USA. Trump je inače prije mjesec dana, usprkos kampanje s ciljem da joj se oduzme titula, odlučio da Prejean sačuva titulu. Tada su se kao razlog navodile “vruće” fotografije koje je 22-godišnja manekenka bila napravila u kasnim tinejdžerskim godinama. Trump je, pak, svoju odluku obrazložio nastojanjem da se očuva sloboda govora u SAD, odnosno podsjećanjem kako je Prejeanino protivljenje istospolnim brakovima stav koji dijeli i predsjednik Barack Obama, ali i većina građana Kalifornije koji su sudjelovali na jesenskom referendumu.

Gay aktivisti, kojima su se bila pridružila brojna imena američke industrije zabave, nisu bili sretni zbog odluke, te će sada bez svake sumnje dobiti zadovoljštinu. Fox News navodi kako je prekid ugovora između Prejean i direkcije izbora uzrokovan sukobom oko kontrole nad javnim nastupima, odnosno Prejean je inzistirala da bude svečani gost olimpijade za ljude sa specijalnim potrebama, čemu se direkcija protivila. Prejean, pak, tvrdi kako joj je direkcija izbora bila naložila da se slika za Playboy te nastupi u reality showu I’m A Celebrity… Get Me Out of Here, a što direkcija opovrgava, navodeći tek da je “proslijedila” takve ponude.

Prejean je, pak, u intervjuu za TMZ.com izjavila kako su razlozi za njen gubitak titule isključivo politički, odnosno kako se samo tražio izgovor da joj se skine titula.

(Foto: Phil Konstantin, Wikimedia Commons)