Iranski demokratski pokret nije, po svemu sudeći, jedini kome je dragocjeni medijski publicitet danas oduzet zahvaljujući pomoru američkih celebrityja. Još jedna priča koja bi u nekim normalnim okolnostima došla na naslovnice svjetskih medija je skroz ignorirana. Riječ je o Hondurasu, srednjoameričkoj državi koja je svojevremeno poslužila kao inspiracija tvorcu izraza banana republika, a 1980-ih Đorđu Balaševiću kao eufemizam za mjesto prema kome putuje tadašnja Jugoslavija.
Honduras je, kao i ostatak regije, već desetljećima pogođen teškom ekonomskom krizom, siromaštvom, eksplozijom narkomanije, korupcijom i krvoprolićem koje izazivaju maloljetničke i druge bande poput zloglasne Male Salvatruche. Sveopće nezadovoljstvo takvom situacijom je dovelo da 2006. godine za predsjednika bude izabran Manuel Zelaya. Iako kandidat nominalno centrističke Liberalne stranke Hondurasa (LPH), Zelaya je u nastojanju da što brže sprovede niz socijalnih reformi počeo oponašati politiku ljevičarskih latinoameričkih vođa, uključujući i venezuelanskog Chaveza, a od prošle godine je Honduras postao član ALBA-e, “bolivarističke” regionalne organizacije država koju je Chavez stvorio zajedno s komunističkom Kubom.
Zelayino skretanje ulijevo se, po svemu sudeći, dogodilo malo prebrzo za ukus honduraškog političkog, poslovnog i svakog drugog establishmenta. Predsjednikov pokušaj da na brzinu promijeni ustav i sebi osigura drugi mandat je tako poslužio kao povod da mu se pokaže tko je pravi gazda, odnosno da Honduras neće postati nova Venezuela ili Bolivija. Zelaya je ustav pokušao raspisavši referendum, ali je honduraški Kongres donio zakon kojim se zabranjuje održavanje referenduma prije održavanja sljedećih predsjedničkih izbora. Zelaya je na to svejedno gurao “neobvezujući” referendum, a njegovo održavanje je trebala osigurati vojska.
Međutim, general Romeo Vasquez, načelnik Združenog štaba honduraških oružanih snaga, je to odbio učiniti s obrazloženjem da bi time sudjelovao u “protuzakonitom činu”. Na to ga je Zelaya ekspresno smijenio. Vasquez je odmah požurio objasniti da nikakvog puča neće biti, odnosno da će kao “profesionalni vojnik” priznati pravo predsjedniku da smjenjuje koga želi. Usprkos toga je ostao na svom mjestu, i to zahvaljujući ekspresnoj intervenciji Vrhovnog suda, koji je smjenjivanje proglasio nezakonitim i naložio predsjedniku da Vasqueza zadrži na svom položaju.
Zelaya, pak, ne odustaje od održavanja referenduma te je najavio kako će cijeli slučaj dobiti međunarodnu dimenziju, odnosno da će se zbog “suspendiranja demokracije” žaliti Organizaciji američkih država.
Nije isključeno da bi ustavni spor mogao dobiti i oružanu komponentu, odnosno da ga pristaše i protivnici Zelaye pokušaju riješiti ne-političkim sredstvima. Takav razvoj događaja bi mogao dati perverznu zadovoljštinu Danielu Ortegi, sandinističkom predsjedniku Nikaragve koji je 1980-ih morao gledati kako Reagan i CIA upravo Honduras koriste kao glavnu bazu podrške “kontrašima” koji su pokušavali srušiti njegov tadašnji režim.
