Dan: 17. lipnja 2009.

U – svima najmilije slovo

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Slovo “U” – koje je u vremena “jugokomunističkog mraka” prisilila organizatore zagrebačke Univerzijade na nezaboravna kreativna rješenja zaštitnog znaka te manifestacije – posljednjih je tjedana i mjeseci steklo popularnost čak i među lijevim i liberalnim krugovima koji ni pod prijetnjom smrću ne bi zalutali na Thompsonov koncert.

Razlog za to je u onome što se donedavno nazivalo najvećom ekonomskom kataklizmom u novijoj povijesti, Velikom depresijom 2.0, debaklom kapitalizma i krajem svijeta kakvog poznajemo, a koji se danas banalno zove “recesija”. Naime, mediji, a pogotovo oni američki, su počeli govoriti kako bi ova teška vremena trebala biti iza nas – i to daleko prije nego što se misli. Spominje se da su se burza stabilizirala, odnosno kako indeksi rastu, da je usporen pad proizvodnje i privrednog rasta, odnosno da tu i tamo počinju rasti cijene nekretnina, odnosno da se usporava rast nezaposlenosti. Danas je daleko manje onih koji su se spremni smijati Davoru Butkoviću zbog toga što u svojim kolumnama u Jutarnjem listu odbija priznati propast suvremenog neoliberalnog kapitalizma, odnosno kao krunski argument citira to što CNN svoje ekonomske vijesti i reportaže prati telopom “Put do oporavka” (Road to Recovery).

Ono što je u svemu tome zanimljivo jest da ekonomski pokazatelji zapravo i nisu daleko od predviđanja koje su radili vodeći ekonomisti kada se kriza prvi put manifestirala. I tada se govorilo kako bi recesija trebala završiti negdje na jesen ove godine. Jedino se na ta predviđanja nije baš previše obraćala pažnju u moru apokaliptičkih naslovnica.

Sada je, pak, došlo do potpunog zaokreta u praćenju ekonomske krize. Ono što je u vrijeme dok je u Bijeloj kući stolovao Bush, u doba mesijanskog Baracka Obame počinje izgledati tek kao sitni i privremeni problemčić koji bi se možda čak mogao riješiti sam od sebe. I zato se plasiraju sve pozitivnije i pozitivnije priče o krizi, a neki mediji su u tome groteskno kreativni poput Los Angeles Timesa koji je stvorio novu kovanicu funemployment, nastojeći pokazati kako nezaposlenost može zapravo biti zabavna.

Naravno, treba uzeti u obzir i da će ova ekonomska kriza, kao i sve prije nje, jednom završiti. Jedini problem je u tome kada će se to dogoditi i kakva će se cijena za to platiti. Slovo “U” je sada postalo simbol svih onih koji na takva pitanja daju optimistične odgovore. Oporavak koji sugeriraju CNN-ovi telopi bi trebao biti brz i munjevit, isto onako kao što je krah burzi izgledao zaštrašujuć. Takav model izlaska iz krize na većini grafikona koji se tiču burzovnih indeksa i drugih pokazatelja daje upravo danas svima tako drago slovo.

Optimizam koji se tako uporno servira s naslovnica, pak, ima i motive koji nisu vezani isključivo uz američku dnevnu politiku. Naime, ako se stalno govori kako će kriza uskoro završiti, prije ili kasnije će mnogi koje je u jesen prestravila burzovna apokalipsa ne samo zaključiti da je najgore prošlo, nego se i početi ponašati u skladu s time. Tako će biti sve manje skrivanja novca u čarapi, a sve više pokušaja da se isti oplodi investicijama, isto kao što će biti sve manje štednje i odricanja, a sve više trošenja na “lijepe stvari” koje bi prije ili kasnije trebalo pokrenuti novi ekonomski ciklus.

I sve to ima smisla – kao što iza kišnih dana dolaze sunčani, tako će i recesiju zamijeniti rast. Međutim, taj proces bi vrlo lako mogao biti daleko teži, kompliciraniji i bolniji nego što to itko pretpostavlja. Tako se tu pojavljuju dežurne Kasandre, poput Nouriela Rubinija, ekonomista koji je predvidio sadašnju krizu. Rubini, naime, tvrdi da američka ekonomija, a s njom i ostatak svijeta, umjesto trajnog oporavka može iskusiti tek privremeni predah nakon koga će kola ponovno krenuti nizbrdo. Oporavak bi trebao biti spor i dugotrajan, a Rubini upozorava kako zbog nepokrivenosti sredstava kojima su Obamina i druge vlade nastojale poticajima spasiti svoje ekonomije prijeti opasnost da rast – koji će biti nizak – bude praćen razgoropađenom inflacijom, prilično nalik na onu zbog koje su 1970-e ostale u lošem sjećanju mnogim svjetskim ekonomistima.

Da ironija bude veća, Rubinijev model izlaska iz recesije na grafikonima umjesto slova “U” nudi “W” – slovo koje se zbog prethodnog stanovnika Bijele kuće danas u svijetu mrzi isto onako kao što se danas voli nekoć u Hrvatskoj problematičan samoglasnik. “W” bi tako mogla zaživjeti kao svjetska babaroga, ali to, na žalost, nije najgori scenarij koji nam prijeti.

Naime, nije isključeno da bi vrlo brzo Bushove godine mogle početi izgledati kao arturijansko zlatno doba, ako se ispostavi da grafikoni ne pokazuju ni slovo “U” ni slovo “W”, nego slovo “L”.

Twitter & State Department: Javno-privatno partnerstvo

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

SAD se službeno ne upliću u iranske izbore, odnosno post-izborna “događanja naroda”, iako je – sudeći po entuzijazmu pro-Obaminih medija u SAD za “novu iransku revoluciju” – više nego jasno da bi trenutni stanar Washingtona bio sretan da je na izborima pobijedio Musavi.

Međutim, da sve ne ostane na iskazima neutralnosti, “zabrinutosti” i implicitnom navijanju za “mladodemokratske” snage u Iranu, pobrinula se Hillary Clinton i njen State Department uz pomoć ultra-popularnog web-servisa Twitter. Dotični je servis – s obzirom na tvrdu, a nakon najnovijih događaja, još tvrđu cenzuru tradicionalnih medija u Iranu, glavni izvor vijesti i sredstvo za koordinaciju aktivnosti pro-Musavijeve i anti-Ahmadinedžadove opozicije. Twitter je, pak, nedavno objavio kako će privremeno prekinuti rad kako bi instalirao novi softver. Međutim, kako javlja Reuters, “twitterovcima” je iz State Departmenta “sugerirano” da prekid rada odgode kako bi mladim Irancima omogućili da prakticiraju demokraciju, odnosno možda i sruše Ahmadinedžada. Sugestija je prihvaćena, te je Twitter prestao s radom večeras po hrvatskom, odnosno usred mrkle noći po teheranskom vremenu, kada je malo vjerojatno da će biti nekakvih velikih akcija.

Zanimljiv je komentar Seattle Post Intelligencera, koji je cijeli slučaj prilično nespretno nazvao “početkom ere Internet-diplomacije”. Riječ “diplomacija” je prilično zanimljivo koristiti za opis aktivnosti čiji je cilj pokušaj zamjene jedne vladajuće garniture s drugom, i to u zemlji koja je, s obzirom na iskustva sa CIA-om i Mosadekom 1950-ih, na takve “igrice” i manipulacije prilično osjetljiva.

No, u samom komentaru je daleko zanimljiva teza kako se s motivima vladine intervencije u Twitter teško može sporiti, ali da se otvara novo pitanje – treba li američka (a s njom i svjetska javnost) uistinu biti sretna zbog toga što se američka vlada tako nonšalantno petlja u naizgled slobodne medije? S obzirom na iskustva s HRT-om i sličnim “ministarstvima istine” takva se pitanja, ma koliko bila neugodna, moraju postavljati.