Mjesec: Lipanj 2009.

In memoriam Rick Ast… pardon, Twitter

RickAstley_WP_01Umrli su Farah Fawcett i Michael Jackson, sada je došla vijest da umire i Pirate Bay (barem onakav kakvim se dosada reklamirao), ali sve je to ništa u usporedbi s najbolnijom i najspektakularnijom smrti koja se odvija pred očima svakog onog tko najvažnije informacije o svijetu prikuplja na Internetu.

Naime, ako je suditi po najpopularnijim temama koje “twitaju” njegovi korisnici, upravo umire reputacija Twittera kao iole pouzdanog izvora informacija. Na prvom mjestu svih “twitova”, kao najrazvikanija vijest i predmet razgovora je nitko drugi do legendarni Rick Astley, mlađim generacijama poznat po video-spotu Never Gonna Give You Up, odnosno fenomenu zvanom “rick-rolling”. Prema onome što se može čuti na Twitteru, Astley je iz dosad nepoznatih razloga preminuo u berlinskoj hotelskoj sobi.

Ili… možda… nije? E, pa, fanovi mogu odahnuti. Astley se ipak nije pridružio Michaelu Jacksonu na večeri. Riječ je o jednoj vrlo dobroj napravljenoj “patki” koja je ubačena na CNN-ov servis iReport, koji se hvasta “građanskim novinarstvom”, odnosno daje običnim neprofesionalnim korisnicima priliku da objavljuju i uređuju vijesti koje – pretpostavlja se – ne mogu na vrijeme objaviti tradicionalni mediji. Autor je vješto ubacio kako je riječ o autentičnoj vijesti koju je lansirala agencija Associated Press.

Nijedan “ozbiljan” medij nije nasjeo na tu patku, osim jednog malezijskoj lista (čiji članak “više nije dostupan”), ali je šteta dovoljno velika da su se Astleyevi menadžeri morali obratiti javnosti preko službene stranice.

To, dakako, nije spriječilo “twitteraše” da uporno guraju priču, zagušivši sve ostalo, uključujući prodaju Pirate Baya, potvrđenu smrt Michaela Jacksona, Honduras, a o sada već očigledno ugušenoj “twitter revoluciji” u Iranu ne govorimo.

Bračni par Kirchner izgubio izbore u Argentini

Predsjednica Argentine Cristina Fernandez de Kirchner i njen suprug i prethodnik Nestor Kirchner su izgubili jučer održane parlamentarne izbore u Argentini. Fronta za pobjedu (FPV), koalicija pristaša bračnog para Kirchner, okupljena oko lijevog krila nekadašnje peronističke Justicijalističke stranke, izgubila je četiri mjesta, a zajedno s njima i većinu koja je dotle držala u Senatu. Sam Nestor Kirchner se našao među gubitnicima, s obzirom da su ga u njegovoj vlastitoj izbornoj jedinici potukli kandidati opozicije, okupljene oko Fernanda Narvaeza, vođe desnog krila peronista, te Mauricia Macrija, desničarskog guvernera Buenos Airesa. Ljevica je potučena u skoro svim provincijama, uključujući Santa Cruz, koji se smatrao jednim od glavnih uporišta Kirchnerovih.

Kirchnerovi su, inače, datum izbora – koji su se trebali održati u listopadu – namjerno namjestili ranije, odnosno 28. lipnja, tumačeći to nastojanjem da se “političarima omogući da u potpunosti rješavaju probleme ekonomske krize”.

Nestor Kirchner je, inače, stekao ogromnu popularnost zahvaljujući tome što je Argentinu za svog mandata (2003 – 2007) koliko-toliko uspješno izvukao iz najgorih posljedica bankovne krize 2001. godine. Njegova supruga, pak, nije imala toliko sreće s globalnom recesijom, a nastojanje da se budžetske rupe pune preko izvoznih carina na poljoprivredne proizvode su izazvale bijes seljaka.

Ono što je još zanimljivije jest to da je globalna kriza imala daleko manje efekta na druge ljevičarske predsjednike u Latinskoj Americi. Brazilski predsjednik Lula da Silva tako još uvijek uživa ogromnu popularnost i za očekivati je da će njegov nasljednik također pripadati brazilskoj Radničkoj stranci (PT).

Sve je to slaba utjeha Kirchnerovima, čiji je manevar s kandidaturom supruge Cristine trebao biti svojevrsna argentinska verzija velikog povratka Clintonovih u Bijelu kuću. Za razliku od svojih američkih uzora, Kirchnerovi su uspjeli u svojoj namjeri, ali su zato svijetu dali priliku da špekulira o tome da li bi Hillary uistinu bila tako dobar predsjednik kao Bill.

U Hondurasu ipak puč

Svjetske agencije upravo javljaju kako je Honduras ušao u povijest kao prva latinoamerička država u kojoj je izvršen vojni puč u 21. stoljeću. Predsjednik Manuel Zelaya je, prema izjavi njegovog tajnika,  pritvoren i odveden u vojnu bazu nedaleko od glavnog grada Tegucigalpe. Predsjedničku palaču je, prema svjedočenju reportera Associated Pressa, okružilo na desetine vojnika.

Time se zakomplicirala ustavna i politička kriza koju je izazvao pokušaj Manuela Zelaye da ustavnim referendumom sebi ishodi pravo na drugi mandat. Taj Zelayin potez nije najbolje sjeo političkom establishmentu, te su se protiv njega ispriječila zakoni ekspresno izglasani u honduraškom Kongresu kao i presude Vrhovnog suda. Kriza je dodatno eskalirala kada je Romeo Vasquez, načelnika stožera oružanih snaga, odbio poslati vojsku da provodi referendum, na što je eskpresno smijenjen i još brže vraćen na položaj sudskom presudom. Usprkos toga Zelaya je inzistirao na referendumu te je zajedno sa svojim pristašama marširao na zrakoplovnu bazu gdje su se čuvali glasački listići, koji su poslije toga predani “bez otpora”.

Zelaya je, pak, nedugo prije puča španjolskom El Paisu rekao kako od puča neće biti ništa “jer su se tome usprotivile SAD”. Očigledno je da se honduraški predsjednik u tome malo preračunao, odnosno da Obami ne bi smetalo da se na elegantan način riješi još jednog “problematičnog” ljevičara na čelu latinoameričke države.

Inače, ovo je drugi puč u Latinskoj Americi u 21. stoljeća, ali zato prvi koji se može nazvati uspješnim. Prije sedam godina dijelovi vojske su u Venezueli nakratko svrgnula Huga Chaveza, ali ga je pod pritiskom ulice i svojih drugova morali  hitno vratiti na vlast.

Hayden Panettiere se “možda” bude slikala gola

HaydenPanetierre_01WP

Malo čiji rođendan je očekivan s takvom javnom pompom kao što je bio slučaj s Hayden Panetierre neposredno prije nego što je navršila 18 godina. Neki od tabloida su čak išli toliko da su svaki dan objavljivali odbrojavanje kao da je riječ o dolasku Obame u Bijelu kuću.

Naravno da razlog nije bio u tome što će taj datum značiti neku drastičnu promjenu u glumačkim kapacitetima gđice Panettiere ili njenom izgledu, koliko u tome da se urednici tabloida više neće morati ustručavati ako ih zvijezda Heroja “usreći” s prizorima koje su znale pružati Britney Spears ili Lindsay Lohan, odnosno više se neće morati brinuti da ih njihovo objavljivanje etiketira kao promicatelje dječje pornografije.

Panetierre se, barem zasada, na tom polju nije iskazala, ali njena najnovija izjava za E! Online govori kako se tabloidi i njihovi čitatelji ipak imaju nečemu nadati. Povod za to je skora premijera tinejdžerske komedije I Love You, Beth Cooper, a koja sadrži scenu u kojoj se lik kojeg tumači Panetierre iznenada razodjene pred zblenutim glavnim junakom. S obzirom da je riječ o filmu s cenzorskim rejtingom PG-13, gledatelji ipak neće vidjeti ono što je imao prilike vidjeti protagonist filma.

S druge strane, Panettiere tvrdi da je tokom snimanja “inkriminirane” scene uistinu bila gola “osim par strateški položenih latica na sisama”, te da joj je otac stalno govori da je “egzibicionistkinja”. Ipak, scena u kojoj će i publici prikazati kako uistinu izgleda bez odjeće će morati pričekati, s obzirom da “neke stvari ipak želi zadržati privatnima i osobnima”. S druge strane, Panettiere također kaže da se “nikad ne zna” i da je moguće da u dobi od 30 godina pokaže “sve” prije “nego što vrijeme učini svoje”.

Takav stav Hayden Panetierre prema golotinji je prilično sličan odgovoru koji je početkom 1980-ih francuska glumica Valerie Kaprisky davala svim kritičarima koji su joj spočitavali sklonost da tumači likove koji se pred kamerom češće pojavljuju bez nego sa odjećom. Kaprisky je tada zdravorazumski rekla “Bolje da se razodijevam sa 20 nego sa 40 ili 60 godina”.

Ako se u ovom trenutku pitate tko je to Valerie Kaprisky, vjerojatno će shvatiti da je dotična dama bila u pravu.

Tko se boji 3. siječnja još?

Ako je vjerovati članku objavljenom u Večernjem listu, prvi krug predsjedničkih izbora će se održati 6. ili 13. prosinca, jer postojeći ustavni poredak ostavlja vremenski okvir od samo pet nedjelja za održavanje dva kruga izbora prije isteka mandata Stjepana Mesića. Razlog zbog čega će se izbori održati upravo tih datuma je taj što jedna od nedjelja pada na 3. siječanj 2010. godine, odnosno upravo na desetogodišnjicu izbora kojim je prvi i – kako stvari trenutno izgledaju – posljednji put HDZ izgubio vlast u Hrvatskoj. Večernjakov članak špekulira kako se HDZ nastoji spasiti od “trećesiječanjskog prokletstva”, odnosno da će učiniti sve da prvi i eventuačni drugi krug ne padnu na 3. siječanj. To znači da se prvi krug može održati samo 6. ili 13. prosinca, odnosno 27. prosinca. U potonjem slučaju bi, pak, drugi krug pao na 10. siječanj, ali tada, po autorici teksta Mladenki Šarić, “započinje seoba Hrvata na skijališta”.

Sve to na prvi pogled ima smisla, ali HDZ-ovo bježanje od 3. siječnja se ne bi moglo opravdati nikakvim racionalnim razlozima. Zašto netko ne bi održavao izbore samo zbog povijesne slučajnosti i tako riskirao da ga se proglasi sujevernim? Sanader bi u tom slučaju dao ne samo poruku da je “prolupao” i da više ne donosi racionalne odluke, nego i – što je daleko važnije – da se boji. Takav Sanader kao predsjednički kandidat bi se vrlo lako mogao opisati kako luđak i kukakvica od strane bilo kakvog protukandidata s kralježnicom.

Naprotiv, Sanaderu bi održavanje izbora 3. siječnja najbolje odgovaralo jer bi time pokazao ne samo da se ne boji, nego da će i “trećesiječansku” vlast prikazati tek kao  prolaznu i nevažnu epizodu hrvatske povijesti koja je srećom kratko trajala. Održavanje izbora na taj datum bi HDZ-u omogućilo i prilično efektan “spin” u obliku plakata “Jednog 3. siječnja ste im povjerovali, danas ste ipak pametniji”, odnosno podsjećanje na sve ono što se pred 3. siječanj 2000. godine obećavalo, a sada se nije ostvarilo. Time bi se HDZ i njegovo biračko tijelo riješilo svih kompleksa, odnosno u utrku ušlo s pozicija snage i ostvarilo još veću psihološku nadmoć nad kilavom, nesposobnom i ionako demoraliziranom opozicijom.

Objavljene prve fotografije argentinske femme fatale

U sjeni vijesti o smrti Farah Fawcett i Michaela Jacksona se odvijala još jedna drama, a Google bilježio milijune klikova korisnika nestrpljivih da dobiju odgovor na jedno pitanje – tko je fatalna Argentinka koja će, po svemu sudeći, guvernera Južne Karoline koštati političke karijere, odnosno, što je daleko važnije, kako izgleda?

Odgovor na prvo pitanje je bilo relativno lako pronaći, ali je on samo postavio niz novih pitanja vezanih uz Marka Sanforda i njegovo bizarno ponašanje. Žena radi koje je napustio svoje radno mjesto da bi krišom odletio u Buenos Aires je Maria Belen Chapur (prema nekim izvorima Maria Belen Shapur), 43-godišnja brokerica zaposlena u argentinskoj poljoprivrednoj korporaciji Bunge y Born. Izvori su otkrili kako ima dva sina (jednog odraslog), te da osim španjolskog, tečno govori engleski, portugalski i kineski. Opisivana je kao “strastvena i lijepa crnka”.

Nakon toga se postavilo pitanje da li izgled gospođe Chapur uistinu sugerira fatalnu ljepoticu radi koje bi netko ostavio suprugu-milijunašicu i na spektakularan način razbio svaki komadić svoje političke karijere? Odgovor je stigao u obliku ovih slika. Moram priznati da mi je prva asocijacija bila da me dotična dama podsjeća na Anu Karić.

Ono što cijeli slučaj čini tragičnim jest to što u pitanju nije tipično “šaranje” nalik na ono koje je prakticirao Kennedy nego je siroti Sanford – barem ako je suditi po inkriminirajućim E-mailovima – u fatalnu Mariju bio zaljubljen do ušiju, i to godinama. Da stvar bude tragičnija, nazvavši je “dobrom prijateljicom” na pres-konferenciji, Sanford je dao naslutiti da je još ludo voli i da je se ne želi odreći čak i kada bi njenim opisom kao “kobne zavodnice” dobio nekakvu šansu da spasi svoju karijeru i brak.

Sanford, koji je u svoje vrijeme razapinjao Clintona zbog afere Lewinsky, će teško preživjeti cijeli slučaj, iako je njegova iskrenost – tako iznenađujuća za američke političare – čak izazvala sažaljenje kod dugogodišnjih suparnika. Problem nije u preljubu nego u tome što je zbog njega dozvolio da pet dana jednostavno “nestane” s radnog mjesta, ostavivši praznu guvernersku stolicu i ne rekavši nikome gdje se nalazi. Ankete tako govore kako čak 50 posto građana Južne Karoline traži njegovu ostavku.

Clintona, pak, cijela ova priča najvjerojatnije zabavlja. Da ironija bude veća, samo nekoliko dana prije izbijanja afere, bivši predsjednik je došao u Argentinu promovirati svoju zakladu te je, nakon protokolarnih susreta zajedno sa svojom pratnjom uživao u noćnom životu Buenos Airesa koji uključuje i umjetnički nastup bivše natjecateljice argentinskog Big Brothera po imenu Andrea Rincon. Za umjetničku točku je bivši predsjednik navodno iskesao nekih 1000 dolara, a sve to u trenutku kada mu je supruga u Washingtonu ležala sa slomljenim laktom.

Honduras odlazi u Honduras?

Iranski demokratski pokret nije, po svemu sudeći, jedini kome je dragocjeni medijski publicitet danas oduzet zahvaljujući pomoru američkih celebrityja. Još jedna priča koja bi u nekim normalnim okolnostima došla na naslovnice svjetskih medija je skroz ignorirana. Riječ je o Hondurasu, srednjoameričkoj državi koja je svojevremeno poslužila kao inspiracija tvorcu izraza banana republika, a 1980-ih Đorđu Balaševiću kao eufemizam za mjesto prema kome putuje tadašnja Jugoslavija.

Honduras je, kao i ostatak regije, već desetljećima pogođen teškom ekonomskom krizom, siromaštvom, eksplozijom narkomanije, korupcijom i krvoprolićem koje izazivaju maloljetničke i druge bande poput zloglasne Male Salvatruche.  Sveopće nezadovoljstvo takvom situacijom je dovelo da 2006. godine za predsjednika bude izabran Manuel Zelaya. Iako kandidat nominalno centrističke Liberalne stranke Hondurasa (LPH), Zelaya je u nastojanju da što brže sprovede niz socijalnih reformi počeo oponašati politiku ljevičarskih latinoameričkih vođa, uključujući i venezuelanskog Chaveza, a od prošle godine je Honduras postao član ALBA-e, “bolivarističke” regionalne organizacije država koju je Chavez stvorio zajedno s komunističkom Kubom.

Zelayino skretanje ulijevo se, po svemu sudeći, dogodilo malo prebrzo za ukus honduraškog političkog, poslovnog i svakog drugog establishmenta. Predsjednikov pokušaj da na brzinu promijeni ustav i sebi osigura drugi mandat je tako poslužio kao povod da mu se pokaže tko je pravi gazda, odnosno da Honduras neće postati nova Venezuela ili Bolivija. Zelaya je ustav pokušao raspisavši referendum, ali je honduraški Kongres donio zakon kojim se zabranjuje održavanje referenduma prije održavanja sljedećih predsjedničkih izbora. Zelaya je na to svejedno gurao “neobvezujući” referendum, a njegovo održavanje je trebala osigurati vojska.

Međutim, general Romeo Vasquez, načelnik Združenog štaba honduraških oružanih snaga, je to odbio učiniti s obrazloženjem da bi time sudjelovao u “protuzakonitom činu”. Na to ga je Zelaya ekspresno smijenio. Vasquez je odmah požurio objasniti da nikakvog puča neće biti, odnosno da će kao “profesionalni vojnik” priznati pravo predsjedniku da smjenjuje koga želi. Usprkos toga je ostao na svom mjestu, i to zahvaljujući ekspresnoj intervenciji Vrhovnog suda, koji je smjenjivanje proglasio nezakonitim i naložio predsjedniku da Vasqueza zadrži na svom položaju.

Zelaya, pak, ne odustaje od održavanja referenduma te je najavio kako će cijeli slučaj dobiti međunarodnu dimenziju, odnosno da će se zbog “suspendiranja demokracije” žaliti Organizaciji američkih država.

Nije isključeno da bi ustavni spor mogao dobiti i oružanu komponentu, odnosno da ga pristaše i protivnici Zelaye pokušaju riješiti ne-političkim sredstvima. Takav razvoj događaja bi mogao dati perverznu zadovoljštinu Danielu Ortegi, sandinističkom predsjedniku Nikaragve koji je 1980-ih morao gledati kako Reagan i CIA upravo Honduras koriste kao glavnu bazu podrške “kontrašima” koji su pokušavali srušiti njegov tadašnji režim.

Za Oscare ubuduće deset umjesto pet nominacija

Losanđeleska Akademija je objavila odluku prema kojoj će od sljedeće godine za nagradu Oscar u uži izbor, odnosno nominaciju ulaziti 10 umjesto 5 filmova.

Kenneth Turan, kritičar Los Angeles Timesa u svom komentaru taj potez tumači nastojanjem Akademije da ceremonijama donese veću televizijsku gledanost, odnosno više novaca studijima koji će u reklamnim kampanjama tvrditi da su im naslovi “nominirani za Oscara”. Najvažnija je stvar, dakako, daleko veća mogućnost da se među nominiarne “prošvercaju” ljetni blockbusteri, a možda i koja komedija umjesto umjetničkih “arty farty” drametina, opskurnih biografija i književnih adaptacija, odnosno  “dajte mi Oscar” glumačkih prenemaganja koja dominiraju među kandidatima za Oscare.

Hollywood Reporter, pak, citira neke holivudske “igrače” koji smatraju da će ovaj potez stvoriti nove probleme – daleko više troškova za reklamne kampanje – a da neće biti koristi, odnosno da će glasači Akademije još uvijek zadržati svoje predrasude prema komercijalnim filmovima.

S druge strane, ovaj potez statistički ostavlja veću mogućnost da se neki hrvatski film ovjenča Oscarom u kategoriji za strani film. Samo je malo vjerojatno da će ta prilika biti iskorištena.